Stanovnicima povijesne jezgre iduće godine iz gradskog proračuna se planira dodijeliti bespovratna sredstva za obnovu stolarije kako bi ih se potaknulo na ugradnju i korištenje vanjske stolarije od drva, zbog estetskih i tradicijskih razloga te poboljšanja energetske učinkovitosti prema Planu upravljanja svjetskim dobrom UNESCO-a, pojasnili su iz gradske uprave. Aluminijski otvori, satelitski pjati, vanjske jedinice klima uređaja, poznate su ‘nagrde’ gradskih vizura. Godinama! Aluminijski otvori su jeftiniji pa je dobar dio stanovnika jezgre pribjegavao postavljanju alu-persijana, jer drvene su po zlato, a nestašica je i maranguna. Redovito održavanje drvenih persijana opet košta.
Iako Odluka o komunalnom redu već odavno propisuje da otvori na objektima unutar zidina trebaju biti od drva, aluminijske persijane su nabujale.
Sugrađanin Ivo Marčinko baš je završio ‘ušminkavanje’ svojih persijana, ‘sam sam ih opituro, nego kako drugačije, dokle mogu, mogu!’ Poznato je kako stanovnici unutar zidina često pribjegavaju onoj ‘sam svoj majstor’ jer gotovo nemoguće je u Grad dozvati i dočekati meštra, troškovi su u startu veći nego ostalima...
Dok dođem na red...
- Uzmi sam u svoje ruke i učini što treba, tako ti je danas – kaže Marčinko a na pitanje hoće li se prijaviti za gradsku potporu, odgovara:
- Ne treba ništa, hvala velika njima, ja ću učinit sve sam. Dok ja dođem na red, odoh ja na Boninovo – kroz osmijeh će pa nam spominje koliko je problema imao s drvenim vratima, ‘vazda su puštala za nevremena’.
- Možda je trebalo na neki drugi način recimo ‘fifty-fifty’ soluciju uz mogućnost otplate, znači da se iz proračuna subvencionira 50 posto troška, ostatak otplaćuje stanovnik. Velik je to broj otvora, ne znam da je moguće odjednom napravit sve i da svi uđu u tu priču. Nedostaje meštara i oni se okreću na druge materijale koji su imitacija drva – kaže Slavko Gašpar pa dodaje kako se o ovoj pomoći priča godinama, ‘dobra zamisao ali teška realizacija da svi budu kontenti’.
Naši sugovornici pitaju se kako će stariji stanovnici, a oni prednjače unutar zidina, odraditi sve potrebne predradnje kako bi dobili subvenciju ali i osigurali novac za troškove održavanja ili zamjene otvora, ‘to vam je nemoguća misija’.
- O čemu pričamo, o održavanju, pa ne možeš nać meštra! Iduće godine ide javni poziv, a do 2025. moraju se svi aluminijski otvori dignut?! Koji su to koji će to napravit? Ljudi su u kreditima do grla, neko živi samo od mirovine. Ko će pituravat persijane, kako platit, sve je po zlato?! Lani sam cijelu kuću opiturala sama, nažalost. A konalić kod objekta nitko ne održava niti je koga briga, dva puta godišnje moram platit nekoga da se skala i očisti. Počela je divlja loza rast, što reć dalje. Nikad nitko nije došo i vidio što se događa, raspad sistema – negoduje sugrađanka Kate Pregelj pa dodaje kako je ‘Grad trebao pomoći davno s persijanama ali zakasnio je, mislim da je to samo bačena ješka’. Spominje kako je u Gradu ostalo svega pet starinskih vrata, onih drvenih s kucalom. ‘imam ih i ja i sad se mislim kad ću ih i kako piturat’.
– Za veliki prozor piturat treba ti 200 eura i to da je drvo u super stanju, ne lošem. Sam uradim persijane ali nisam odavno. Neću se prijavit, neću. Ako grad subvencionira, šalje ti pare na račun, a ako si blokiran, kako ćeš doć do njih – pita se Božo Petric, a Vlaho Čeović se nadovezuje kako je njegov ‘pokojni ćaća prije sve sam pituravo i održavo’.
- Drvo je ljepše, to nije upitno, ali je jako teško održavanje. Da ideš stavit nove, sumnjam da će biti ista kvaliteta.
Sugovornici naglašavaju kako su persijane prije durale, ‘ako ti stavi smreku ili jelovinu umjesto ariša, neće dvije godine doć’, napuhat će se’.
- Koliko je persijana na kući, toka dignut kredit za sve pokrit, ali ako ti neko nešto dava, od pet jedan prozor, objeručke prihvati. Pogotovo u današnja vremena kad je i parizer po zlato – dobacuje nam sugrađanin u prolazu.