StoryEditor
BiznisLIJEPA NASHA 2.0

‘Ljudi jedva čekaju da im porubim rebe ili prominim patent‘: splitska šalturica Sandra Marković svakog dana osim nedjelje radi, stvara, sluša...

31. kolovoza 2020. - 20:51
Nikola Vilić/HANZA MEDIA

Nisu samo šankeri i konobari oni kojima narod otvori dušu, ispovjedi im se kao psihijatrima, ispriča sve što im i dobro i loše na srcu leži. Narodske ordinacije, tako ih u šali možemo nazvati, skrivaju se i u frizerskim i krojačkim salonima. Današnja su vremena teška, bezobzirna, pa ljudi vole popričati s nekim neznancem. Priča nam zvijezda naše priče, Sandra Marković, omiljena šalturica s pazarića u splitskom kvartu Sućidar, kako od toliko ljudskih sudbina koje tijekom jutra u svom dućanu, kancelariji, dućanu čuje, kući počesto dođe psihički jako izmorena.

Tu je svakog dana od ponedjeljka do subote, od osam do 13 sati. I u tom razdoblju joj kroz dućan "Sany" prođu kolone ljudi. Penzići, radni svit, mladost, ljudi koji dođu s potrebom, ali i oni od priče. Sa svakim od njih ona malo proćakula, uzme narudžbe, mjere, vrati popravljeno, sašiveno i onda s velikim bagajima punim robe koju treba urediti kreće doma, u Kučine, kuhati ručak.

– A onda u tri sata ulazim u svoj krojački salon i radim dokle triba. Do popodne, navečer. Ponekad do zore. Ponekad se u zoru i dižen, oko četiri, pet sati i već krećem šivati. Nema vam kod mene reklame, o meni vam ide samo priča od uha do uha, i nema mi veće sriće od one kada mi se ljudi vraćaju. Kada mi kažu, evo one tute šta ste mi je vi sašili, još je živa. Ja kažen ma di je još živa, koliko joj godina već ima. A oni meni, je je, ali to je peri, deri. E to vam meni znači da sam nešto dobro napravila. I da san izabrala materijal koji vridi, pravi pamuk, a ne neku kemiju, mišancu – veli Sandra.

Meštrovica za prepravke

Radila je u "Jugoplastici", a, kako to već biva, otišla je kao i njezini kolege kud koji mili moji. Nekoliko godina je bila na pazaru, na štandu, pa je igrom slučaja završila opet na burzi rada. I rekla, e neće to više tako, uzela je poticaje i otvorila svoju proizvodnju. I evo rezultata, već je popriličan broj godina u biznisu, danas s dva zaposlenika, bavi se proizvodnjom trenirki, šivanjem, prodajom pozamanterije, a poslu joj se pridružio i sin. I nečim vrlo važnim, uslugom prepravljanja. Ne bi vjerovali koliko za popravcima vlada jagma. I koliko su upravo usluge prepravljanja tipa mijenjanja patenata, štepanja rupa na iznošenim hlačama, sužavanja, širenja, moderniziranja stare garderobe potrebne našim ljudima. Kada su Sandri savjetovali da se time počne baviti, bila je totalni skeptik.

– Kada su mi rekli ma šta se ne uvatiš toga, ja san kazala ma ajde molin te, ma ko će se time baviti. Ma štaš sada minjat patent na starim rebama, baciš ih u kantu i bog. Ili ćeš štepat neke stare gaće. To odma u kontejner. Ili malo doradit stari trliš. Ali, ženo draga, kad san počela s tim, tome kraja nije bilo. Odjednom sam uvidila da ima toliko svita šta su jedva dočekali da im se nešto tako pojavi. Koliko sam patenata izminila, više pojma nema. Koliko gaća san porubila, skratila, suzila, a tek proštepala. I to po nekoliko puta. Sad mi ide 50 posto prepravki, 50 posto šivanje trenerki. S krizama se broj popravaka samo pojačava, oni su kao neka vrsta ogledala stanja u narodu. E da, to za psihijatra, glava me ponekad zaboli od tih priča. Pa jedva dočekan u miru popodne sist za svoju mašinu. I dok šijem, sređivat misli, razmišljat – objašnjava Sandra.

Ali ne dolaze s popravcima samo ljudi direktno pogođeni krizom, koji od staroga pokušavaju napraviti novo. Tu su i brojni oni što u ormarima čuvaju odjeću svojih mama i baka, koja se s nekoliko novih šavova, otvora, nekim detaljčićem pretvara u unikatne i trendi modele. Sandra i s tim zahtjevima ima puno posla, retro je danas u modi, pa te divne haljine, odijela i suknje iz njezine radionice izlaze spremni za šetnju. Ima puno i ljudi koji u kućnim škrinjama čuvaju blago, predivne pamučne materijale koje zapravo više nigdje ne možete naći. Oni su, veli Sandra, prava poslastica.

Nekad i sad

– Joj da vidite koja je to razlika od ovih današnjih materijala koji su najčešće čista mišancija i kemija. Uvik ljudima kažem da ne bacaju stare očuvane, ponekad i nikada nošene, pamučne stvari, jer se od njih mogu napraviti prekrasni odjevni predmeti. Ili stari lan, koja je to divota. Ja sam uvijek za čisti pamuk, zato ga i koristim u proizvodnji, i samo takvog uzimam i za linije donjeg rublja koje prodajem. Uvijek je to roba naših proizvođača, ili onih s talijanskim i turskim potpisom. Ali evo šta sam primijetila, zadnjih nas je godina uhvatilo stanje debljine. Da samo znate koliko pretile mladosti imamo, to je nešto strašno – kaže naša sugovornica.

– Prije su ljudi bili više šlang, a danas debelog svita ima na sve strane. Sve je to galofak, nekretanje – pojašnjava Sandra, koja ujedno i primjećuje da bez obzira na veće kile, mladost uopće ne mari za izgled. Pa bez problema na izvolite izbacuju i velike trbuje i debela bedra. Nekada se to itekako skrivalo, prilikom uzimanja mjera se itekako pazilo da se sporni dijelovi što više sakriju pod dobro osmišljenim šavovima. A danas?

– Danas na sebe najviše paze žene u srednjim godinama. To se prominilo. Da imamo puno debelog svita, to se kod krojačica najbolje vidi. Ja sam vam stara škola, pa kada šivam imam točno prave brojeve, kod mene je 40 – 40, i tako to ide do više od 50. A kad dođeš u dućan imaš jednu verziju X-XL i onda ti se dogodi plitko u ritko, odnosno gaće ti stoje maksimalno na bokovima, gujica ispadne vani, ne možeš zakopčat patent. I šta, u prvoj turi mi odma nestanu veliki brojevi od 42 pa nadalje. Njih moran nadožuntavat s još dvi i više tura. A oni mali brojevi za vitke, tanušne najsporije odlaze. To pokazuje da smo baš debeli narod – ističe Sandra.

A korona? Korona ju je kaže gotovo pa satrala. Kada se pojavila napala je njezin mali poduzetnički svijet, i preko noći je zavila u crno. Sve je stalo, narudžbe, prepravke, prodaja... Bez obzira na to radnicu treba platiti, ali odakle, kako namiriti troškove koji se rađaju sa svakim prvim u mjesecu? Razmišljala je o kreditu, o pozajmici, prepala se budućnosti. A onda je čula za državne potpore i, kaže, u prvi mah je mislila da od toga neće biti ništa.

– Poticaji su me spasili, to šta je država napravila je izvrsna stvar. Spasili su me doslovce, nisam znala šta ću, najviše me mučilo kako ću dat plaću ženi iz radionice. Kad san čula za davanja, prvo san pomislila kako nije moguće da će se netko i nas u toj muci sjetiti. Ali sjetili su se, i svaka im čast. Da toga nije bilo, kaskala bi misecima, već bi morala dignit kredit. Jer znaš šta, radim ja po cili dan, i posla ima puno. Ali prepravke ne donose veliki novac, to nije kao vani. Nećeš se ti od ovoga posla obogatiti, neću moć kupit auto ili jahtu. Ali O.K., živim, imam za pristojnu plaću. A šta je to bilo kad smo nakon karantene otvorili. Kad su ljudi čuli da smo počeli radit, to je bilo čudo. Zvali su nas sa svih strana, odma su počeli dolazit. Sve se u "novom normalnom" vratilo na svoje – veli Sandra.

Pet prioriteta za bolju Hrvatsku

1. Smanjila bih PDV jer je ogroman, i za nas male poduzetnike veliki teret na leđima. S njegovim smanjenjem zasigurno bi se smanjio i rad crnog tržišta
2. Uvela bih zakonsku mogućnost cjenkanja na pazarima, kao u Turskoj, Grčkoj, na sajmištima. Naravno uz provođenje zakona, uz fiskalnu blagajnu
3. Rekla bih "ne" podobnima, a otvorila prostor onima koji znaju raditi, tako bi se otvorila radna mjesta za sposobne ljude. A ne da za informaciju moram tragati danima, tjednima
4. Moramo smanjiti birokratski aparat, puno je toga i previše, tako se ne radi posao
5. Smanjila bih izdavanja za mirovinski fond

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

08. rujan 2020 22:03