StoryEditor
BiznisLIJEPA NASHA 2.0

Korona nas je ubila, ni crkvi nisu trebale svijeće. Sad smo opet živi...

Piše Tanja Šimundić Bendić
21. rujna 2021. - 08:18

Vidi ga, hoda ka svića, ravan je ka svića, izgorit će ka svića, tanan je ka svića, nema ni za sviću...

Nema Dalmatinca koji se ovim izrekama ne koristi. S upaljenom svićom za sriću i dug život se rađamo, s njom za pokoj duši odlazimo na drugi svijet. Ona je tu kod krštenja, pričesti, krizme, na vjenčanjima, rođendanima, slavljima, na koncertima, s blagdanima, u opuštajućim trenucima. Voštanica u našoj kulturi, tradiciji, vjeri, načinu života ima svoje snažno mjesto, kaže nam Marija Žunić Petković, današnja vlasnica prve splitske prodavaonice svijeća koju je još prije 70 godina, 1953. godine, nad splitskim usjekom pruge, na 30 metara od Đardina otvorio njezin pokojni otac Aćim Žunić. U ovom je prostoru koji sav miriše na vosak vrijeme stalo.

- Ništa nismo takli od prvog dana kad se dućan otvoria. Sve je isto ka i tada, i ove police, i ovaj stari namještaj. Čak se i radi na način kako se nekada radilo, bez kalupa, sve ručno. Na vrtuljak, uz kotao, pa se na štap nanižu fitilji. I umače se do debljine koju želite. Jedna tura izrade svijeća traje i po pet, šest dana. To dugo ide - kaže Marija.

Radionica je smještena iza male zavjese i uskog prolaza, i što da vam kažemo, izgleda kao da je izašla iz jedne od priča braće Grimm. Ona je čisti unikat, ona je još jedan od rijetko živućih splitskih zanatskih prostora koji su odoljeli modernim vremenima.

Svijeće u obliku zekića i kokica

Nekada ih je u srcu grada bilo more, a danas, eto kako to dođe, na prste jedne ruke može se prebrojati onih nekoliko živućih. Nekada je cijeli Split, Zagora mu i otočje, kod Žunića po sviće dolazilo. Pa su birali one za oltare, voštanice, topove, lumine, one za vinčanja i sprovode, krštenja. Danas se tu prave i dekorativne sa školjkama, slikama, natpisima, rezbarijama, u obliku zekića, kokica, srca za zaljubljene, oblika voća.

- Tata je zanat izrade svijeća i licitara naučio u Slavoniji. Došao je tu u Split, tu je otvorio butigu, prije je bila malo niže na pazaru. Tu poviše pazara smo rođene i sestra mi pokojna i ja. I cili život smo mu dolazile u dućan i gledale, učile, igrale se sa svićama, pravile i prodavale ih. E, ka dica.

Bija je prvi i jedini svićar pod Marjanom. 2001.godine kad mi se otac razbolia, butigu sam preuzela ja. Po struci sam dipl. ing. elektrotehnike, i radila sam svugdi po Dalmaciji.

Ali kada je došlo pitanje šta ćemo s našim obiteljskim poslom, ja san rekla, ne, ne mogu. Neću prekinit tradiciju, neću zatvorit dućan i izgubit ono što je tata napravija. Jer ovde je dolazija cili Split. Ovo je dio njegove povijesti. Pa sam počela uz moj posal radit i to – kaže nam danas penzionerka Marija.

I ne da ona svoju butigicu, prkosi svemu, i konkurenciji koja prodaje sviće po dućanima i šoping-centrima. I koroni, i krizi u društvu koja je ljude osiromašila. Kaže da će je otvorenom držati dok je god noge budu mogle nositi.

Dokle god joj ruke mogle na fitilju i dalje nizati sloj po sloj voska. Jer tati ne bi bilo drago da ona nestane. Kao što mu ne bi bilo drago, kaže, da ona sad odjednom u sviće počne stavljati mirise, tipa vanilije, lavande, naranče. Ma je da sve to lipo miriši, priča nam, i čak se i njoj sviđa.

Ma svjesna je ona da to puno ljudi traži, ali tati, a slika mu i požutjeli članak o njemu napisan u Slobodnoj Dalmaciji stoji na zidu butigice, to ne bi bilo drago.

Pa kao da ga čujemo kako iz slike govori, neće te gluposti uć u moju butigu, neće meni svića mirisat na ništa drugo nego na pčelinji vosak. I bi tako.

Sviće je zamotava u 'Slobodnu'

- Uvijek je govoria da to nije zdravo. A uvik je čita 'Slobodnu', pa kad bi je pročita od slova do slova, onda bi ih opet donia u dućan. Pa bi lipo precizno isika stranice i u njih za kupce pakira sviće. Evo danas ih stavljamo u ovaj pak papir, pa ga zavežemo konopom, lipo tako izgledaju, po starinski. Ili u celofan da budu još dekorativnije.

Ništa u ovoj butigi nismo minjali, osim šta san ja uvela malo više novih vrsta svića gledano po obliku, profilu, dekoracijama. Ima ih 150 vrsta. U raznim bojama.

Preživili smo sve krize. Ma i ono crno vrime bez svitla. Ljudi misle da se tada sviće nisu prodavale, e kako ne. Išle su itekako. Otac se nikada nije tužia. Najgore je stiglo danas, s koronom – govori.

Ona im je stavila ključ u bravu, mjesecima je dućan držala zatvorenim. Da nije bilo pomoći države, veli, teško bi preživjeli te duge mjesece. Jer narod u grad u strahu od korone nije ni silazio. Prošao je i Uskrs, a sviće nitko nije tražio.

I crkve su tada zatvorile vrata, ni procesije nije bilo. Svijeće im nisu kupovali ni vlasnici restorana i kafića koji na stolovima drže one male titrajuće lučice. Nisu ih imali za koga paliti.

- Sada je puno teže raditi, konkurencija je velika, svića ima u svakoj samoposluzi. I šta će onda ljudi dolazit u grad kad je može kupit odma dok uzima kruv i mliko.

Grad je prazan, pust, zato više ne radimo popodne. Sad je došla i kriza, ljudi imaju manje novaca, svima je teže. Prije je repromaterijal bio jeftiniji, sada je to otišlo 3,5 puta gore. Ali mi naše cijene ne želimo dizat. Kako će ljudi kupovat kad svima fali love.

Eto tako i te korone, to je tek bila katastrofa. Da nije bilo potpore bilo bi nemoguće preživit. A onda je pomalo živnulo, i opet su se vratili ljudi, vlasnici teraca kafića i restorana počeli su kod nas punit lučice.

Lakše se diše iako je prodaja daleko od onoga kakva je nekada bila. Ali ja uvik kažem, dok smo u pozitivi, a zdravlje me bude služilo, držat ću butigu otvorenom. Ona je taj moj Split koji volim - veli Marija Žunić Petković.

item - id = 1128818
related id = 0 -> 1128035
related id = 1 -> 1127950
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
01. prosinac 2021 21:04