StoryEditor
Trendenigma

Zašto su svi poludjeli za kvascem? Kriza nas je sve pretvorila u pekare, ali razlog nisu ni dosada ni glad. Objašnjenje psihologa otvorit će vam oči

20. travnja 2020. - 15:21

'Ma šta su svi pop*** za kvascem, kad pekare i dalje rade?', zagunđao je muž po povratku iz još jedne neuspješne potrage. Žena je rezignirano slegnula ramenima. Mislili su peći pizzu. Razočaranje je bilo opipljivo.

Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je namjerna. Baš kao i frustracija navedenim stanjem. Čini se da nas je pandemija pretvorila u pekare. I ne samo nas.

'Broj pratitelja mi raste iz dana u dan. Jako puno ih je iz Hrvatske', otkrila je za Slobodnu prije par tjedana Anita Šumer, guruica divljeg, kod kuće uzgojenog kvasca. Nikakvo čudo, jer ono što je Kinezima bio WC papir, nama je, u doba pandemije, očito, kvasac - nešto što neizostavno moramo imati u kući, inače nas hvata strašna nervoza.

Pogledajte malo po društvenim mrežama, hashtag #homemadebread ima gotovo milijun objava. Pečenje kruha sad uistinu ima svoj moment. Što je zapravo u redu, domaći kruh je ukusniji i zdraviji, a i duže traje. Osim toga, svakako je preporučljivo što manje izlaziti pa je glupo svakog jutra ići po friški kruh. Ali ipak! Je li moguće da nam je toliko dosadno u izolaciji? 

Izgleda kako je ipak nešto drugo posrijedi. Nešto je utješno u pečenju kruha. Ne samo miris koji priziva neka sretnija, sigurnija vremena, nego i cijeli proces. Mijesiti tijesto, ritmičnim, ponavljajućim pokretima, može djelovati poprilično terapeutski. Nije to samo moj dojam, znanstveno je dokazano: istraživači sa sveučilišta u Tel Avivu utvrdili su da nas ponavljajuće radnje mogu učvrstiti u uvjerenju da vladamo situacijom, čak i kad nam ona nije pod kontrolom. Da parafraziramo otrcanu uzrečicu, Keep Calm and Bake On.

Psiholozi objašnjavaju da namjerno ponavljanje jednostavnih radnji pomiče fokus s uznemirujuće situacije, brige ili negativnih misli i uljuljkuje u nešto nalik transu. Omogućava nam da uđemo u 'flow', mentalno stanje potpune posvećenosti i obuzetosti aktivnošću kojom se upravo bavimo. Ružne misli nestaju, pandemija, bar nakratko, pada u zaborav. Vrijeme kao da teče drugačije.

A tu je i moment s praćenjem recepta, pa iščekivanje da kruh naraste, kreativnost u dodavanju začina, užitak stvaranja nečeg konkretnog, korisnog... No ima tu još nešto. Sve nam je objasnila psihologinja Tina Brzić.

- U zapadnoj kulturi od davnina se kruh poistovjećivao s životom, od rimskog 'kruha i igara' do religijskih metafora kruha života. U svima nama usađeno je bazično vjerovanje kako je kruh povezan s životom. Stoga u kriznim trenutcima posežemo za vlastitim kapacitetima podrške kako bi preživjeli. Jedan od tih kapaciteta povezan je s bazičnim vjerovanjem kako je kruh povezan s životom, što nam donosi osjećaj sigurnosti - mišljenja je Brzić. 

Hm, onda ni ne čudi da nju sve ovo ne čudi koliko i prosječnog građanina. Da ne kažemo kupca. Razočaranog.

- Pa da, kada sve uzmemo u obzir, razumljivo je kako su ljudi u doba pandemije covida pohrlili u dućane i pokupovali kvasce kako bi svojim obiteljima pružili jedan od vidova percipirane sigurnosti, a to je privređivanje hrane, kruha - objašnjava psihologinja, a naša ljutnja na pohlepne i brže od nas se polako topi.

- Obzirom na jaku emocionalnu povezanost izrade i konzumacije kruha s pripadnošću domu, sigurnosti i životom, konzumacija kruha u trenutcima krize dovodi nas u ovdje i sada i fokusira našu pažnju i doživljaj na sadašnji trenutak što nam omogućava privremeno odvajanje od straha i raznih ideja o budućnosti uslijed kriznog razdoblja. Ukratko rečeno, domaći, mirisni kruh za nas znači da smo dobro, nahranjeni smo i kući smo, što nam donosi osjećaj prividne sigurnosti - zaključuje naša sugovornica.

A mi se idemo podsjetiti kako ono ide Anitin recept za divlji kvasac. Neka njega u staklenci. 

 

 

Izdvojeno

12. kolovoz 2020 02:25