StoryEditor
Film & TVCINEMARK RETRO(PER)SPEKTIVA

‘Vatrene ulice‘: Akcijski rock ‘n‘ roll

19. rujna 2021. - 20:12

Rock 'n' roll pričom iz nekog drugog vremena i prostora pogođeno je u uvodnoj špici opisan kultni film "Vatrene ulice" ("Streets Of Fire", 1984.) jednog od najvećih žanrovskih režisera proteklih 40-ak godina Waltera Hilla. Pogođeno je i da "Vatrene ulice" zatvaraju sezonu "Klasike al fresco" 2021. u Ljetnom kinu "Bačvice".

Rokersko-akcijska fantazija izvan filmskog vremena i prostora pokriva razne kinematografske žanrove i dekade, od vesterna i akcije, do "noira" i mjuzikla, od četrdesetih i pedesetih do osamdesetih i dalje, povezujući među ostalim "Casablancu" i "La La Land" (pogledajte završetak).

FILM: Streets Of Fire: akcija; SAD, 1984. REŽIJA: Walter Hill ULOGE: Michael Paré, Diane Lane OCJENA: ****

Naime, Hill je snimio "Streets Of Fire" poput vječnog adolescenta, imajući na umu ono što bi on sam kao tinejdžer smatrao "savršenim filmom" i još uvijek smatra: "auti po narudži, poljupci na kiši, neoni, vlakovi u noći, brze potjere, šaketanja, rock zvijezde, motocikli, šale u teškim situacijama, kožne jakne i pitanja časti".

Priča se odvija u mračnom američkom retro-futurističkom gradu gdje dan takoreći ne sviće, djelu najisturenijeg akcijskog scenografa epohe Johna Vallonea ("48 sati", "Komandos", "Predator", "Crveno usijanje", "Umri muški 2" "Cliffhanger"). Grad iz "Streets Of Fire" mogao bi biti i grad iz "Brazila" da Hill ulazi u uredske interijere i bavi se kritikom birokracijom kao Terry Gilliam.

No, Hillu je od birokracije draža estetizirana transžanrovska akcija. Prvi kadar otkriva da će ovo biti iznimno vizualni film: kamera hvata odraz duginih boja u odrazu neona na mokrom asfaltu (najsnažnije svijetle zelena i ružičasta), što će biti Hillov estetski lajtmotiv. Ubrzo je jasno da će film biti i iznimno auditivan.

Slika i glazba oduvijek su bili izraženi kod Hilla, dotad najizraženiji u "Ratnicima podzemlja" s kojima "Vatrene ulice" pitaju "double bill", ali redatelj je ovdje podigao letvicu i režirao glazbu, a ne samo puštao muziku kao DJ. Snimatelj Andrew Laszlo ("The Warriors", "Rambo I", "Remo: Nenaoružan, ali opasan") ulazi u koncertnu dvoranu izvana nalik kinu koje projicira akcijsko-glazbeni film.

U dvorani počinje koncert seksi Ellen Aim (Diane Lane) i njezina benda The Attackers. Ellen ulazi na pozornicu poput "80's new wave" kraljice i božice rocka, a tako i pjeva "Nowhere Fast", kao Bonnie Tyler "I Need a Hero" (pjesme je producirao Jim Steinman; surađivao s potonjom pjevačicom i Meat Loafom, među inima).

Nastup je režiran modernistički poput videospota s netom pokrenutog MTV-ja, a posjetitelji koncerta kao da su tu dospjeli iz pedesetih. Je li se Hill s DeLoreanom iz "Povratka u budućnost" teleportirao iz osamdesetih u pedesete ili obratno? Tako izgleda. Jer, "Streets Of Fire" spaja ikonografiju "Buntovnika bez razloga" (James Dean) i "Divljaka" (Marlon Brando) s "Pobješnjelim Maxom", arhetipologiju klasičnog vesterna i akcijskog filma osamdesetih te stilizaciju MTV-ja i stripa.

Svemu tome Hill pridodaje estetiku "noira" u tehnikoloru sa crnim sjenama i šarenim bojama, tj. neo(n)-noira osamdesetih, preuzimajući štafetu od "Lopova", "Noćnih jastrebova" i "Istrebljivača". Motociklistički banditi Bombers, otmičari Ellen, kao da su dojurili sa snimanja Brandova klasika, a njihov vođa Raven (Willem Dafoe) mogao bi glumiti u nekom "Mad Maxu".

Junak filma, Ellenin spasitelj/bivši dečko i vojnik Tom Cody, svojevrsni je kaubojski "deanovski" idol tinejdžerki i kulerski akcijaš osamdesetih koji jednako vješto puca iz vinčesterke i sačmarice dižući motocikle i automobile u zrak u najpamtljivijim akcijskim scenama filma, ako ga već Michael Paré (iz današnje optike) baš i ne glumi vješto.

Paréu nedostaje zvjezdano-ikoničnog magnetizma da bi mogao samo svojom pojavom iznijeti lik, a gledatelj zanemariti njegov monotoni izgovor. Usporedite ga, recimo, s Kurtom Russellom u "Bijegu iz New Yorka" sa sličnom postavkom o akcijskom (anti)heroju koji odlazi u opasni dio velegrada pod vladavinom bandi kako bi otamo izbavio nekoga.

Od njega je uvjerljivija Amy Madigan kao veteranka McCoy koja će pomagati Codyju i nonšalantno mu saopćiti da nije njezin tip. Ipak, lik poput Codyja, ako ne i glumac, uklapa se u Hillovu jedinstvenu viziju MTV-jevskog akcijskog rock 'n' rolla, ne šumadijskog o kojem je u tom razdoblju pjevala Lepa Brena.

No, Hillova vizija se na novo gledanje "Vatrenih ulica", valjda prvo nakon dječjeg oduševljenja u kinu u realnom vremenu, definitivno nije uklapala u dominantnu struju osamdesetih, pa ne iznenađuje da je "Streets Of Fire", kao doslovno utjelovljenje početne vremensko-prostorne odrednice "another time, another place", postao komercijalni promašaj sa zaradom od samo osam milijuna dolara u američkim kinima.

Glazbeni i plesni filmovi bliski mjuziklima, poput "Flashdancea" i "Footlosea", stjecali su tada popularnost i imali hitoidan soundtrack, ali bili su žanrovski određeniji u tipovanju na ciljanu demografiju i nisu se poigravali žanriranjem. Ambiciozni i subverzivni Hill je, pak, eksperimentirao sa žanrovima i snimio valjda prvi i jedini akcijski "musical" (eventualna konkurencija mu je samo "Baby Driver"), uz producentsku potporu Joela Silvera s kojim je netom prije radio "48 Hrs".

Unikatni Hillov pristup razlikuje "Vatrene ulice" od ostalih žanrovskih filmova osamdesetih i šire, jer ovako nešto definitivno se nije moglo vidjeti ni onda ni sada, ali danas bi, u "mash up" eri, mogao biti zanimljiv filmofilima i već jest, u međuvremenu stekavši kultni status. "Streets Of Fire" opstoji u vlastitom svijetu i unutar njega funkcionira unatoč nekim objektivnim manama (Paréova gluma, jednostavna priča).

Bio je to Hillov odgovor na "Flashdance", ali i "Absolute Beginners" Juliena Templea s Davidom Bowiejem, muzičke filmove i, općenito, MTV-jevske glazbene spotove dane epohe u koje je ubacio akciju i načinio "Vatrene ulice" vizualno, ne samo auditivno ekstravagantnim i hipnotičkim komadom filmske popkulture.

"Streets Of Fire" je i "hillovski" autorski komad prepoznatljive akcijske kaubojštine i uzornog ritma naracije, iako začudo nema neku epohalnu "slow motion" scenu kao, primjerice, "Jahači na duge staze", ali je pravi primjerak "action cinema". Film je narativno propulzivan, traje 90-ak minuta i giba se naprijed kao podzemna željeznica kojom će se protagonisti voziti kao i Warriorsi u razmjerno sličnom bijegu od policije i bandi.

Da poveznica s kultnim "Ratnicima podzemlja" bude veća, Codyjevu sestru glumi Deborah Van Valkenburgh, a tu je i stripovska vizualnost, moguće utjecajna za "Sin City". Kadrovi znaju biti oslikani kao da je oživio "comic book" u boji, a montažni prijelazi su stripovski ekvivalent "swipea". Hill je režirao "Vatrene ulice" kao da lista strip od prve do zadnje stranice, od početka do kraja rock 'n' roll priče iz nekog drugog vremena i prostora.

Hitoidan soundtrack

Soundtrack je toliko pjevan i hitoidan da mnogi zasigurno ne znaju da su neke pjesme upravo iz ovog filma, ali su ih sigurno negdje čuli, kao što su gore spomenuta "Nowhere Fast" (Fire Inc.), "Sorcerer" (Marilyn Martin), "Deeper and Deeper" (The Fixx), "Tonight Is What It Means To Be Young" (Fire Inc. feat.Holly Sherwood), "Never Be You (Maria McKee) i top-ten hit "I Can Dream About You" (Dan Hartman).

item - id = 1128493
related id = 0 -> 1136599
related id = 1 -> 1136718
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 02:08