CASABLANCA Svijet ne pripada uvijek zaljubljenima

Film: CASABLANCA; ratna melodrama; SAD, 1942.
Režija: Michael Curtiz
Uloge: Humphrey Bogart, Ingrid Bergman
Ocjena: *****

Frkovita (pret)produkcija “Casablance“ nije ukazivala na to da će projekt redatelja Michaela Curtiza postati najobljubeniji film svih vremena, klasik s velikim “K“. “Casablanca“ je započela život kao kazališni komad naslovljen “Everybody Comes To Rick's“, Murrayja Burnetta i Joan Alison, nadahnut “krivudavim i zaobilaznim“ izbjegličkim putovima od nacizma iz porobljene Europe prema slobodnoj Americi. Sudbina je htjela da tekst dođe na stol studija Warner Bros, i to 8. prosinca 1941. godine, dan nakon japanske invazije na Pearl Harbor.

Kako se SAD uključio u Drugi svjetski rat, hollywoodske kompanije natjecale su se u plasiranju patriotskih filmova u kina. Niti dva tjedna kasnije, “warnerovac“ Hal Wallis odlučio je snimiti film prema “Everybody Comes To Rick's“ - kupio je prava za 20 tisuća dolara, promijenio naslov kako bi evocirao romantičnost prijašnjeg studijskog hita “Algiers“ (1938.) s Hedy Lamarr i zaposlio scenariste, Howarda Kocha i bratski duo Julius - Philip Epstein, da ispoliraju ljubavnu priču u vihoru rata i “skroje“ ulogu za Humphreyja Bogarta (“Malteški sokol“, “Visoka Sierra“).
Scenaristi su tekst isporučili u posljednji čas, na dan udaranja prve klape filma, a isti se nadopisivao na licu mjesta, kad bi Bogart improvizirao replike od kojih su neke ušle u anale (npr. “Here's looking at you, kid!“; u našem prijevodu “U tvoje zdravlje, mala!“). Zvjezdani glumac bio je prvi izbor za Ricka Blainea, ciničnog mrzovoljnika slomljena srca koji u Casablanci vodi noćni klub (“Rick's“ ili “Kod Ricka“). No, postojala je velika šansa da u ulozi Ilse Lund vidimo Hedy Lamarr umjesto Ingrid Bergman (Wallis ju je “posudio“ od megaproducenta Davida O. Selznicka i zauzvrat mu dao Oliviju De Havilland).

Da ne govorimo o tome da je izvorno ona bila “kučkasta“ američka kopačica zlata - razorila je Rickov brak i ostavila ga zbog bogatog Victora Laszla (Paul Henreid) kojemu je bila ljubavnica, ne supruga. Srećom, takvo što nije moglo proći kod naoštrenih cenzora pa je Ilsa pretvorena u ranjivu Europljanku, razapetu između dvojice muškaraca, ali s posebnom naklonošću prema Ricku kojeg je (za)voljela u Parizu držeći da je njezin suprug Victor mrtav.
Ilsina rečenica “Victor Laszlo je moj suprug i bio je to kad sam te upoznala u Parizu...“ zamalo je izrezana iz “Casablance“ s obzirom da onomad nije bilo prikladno implicirati kako žena ima aferu dok je u braku. Ekipa filma se izvukla tako što je Ilsa poslije navela kako je mislila da je njezin muž, vođa pokreta otpora, pokojan. Pokret otpora? Da, u osnovi je “Casablanca“ bila ratni triler, stilski blizak “noiru“ sa snuždenim sjenama, kjaroskurom i ekspresionističkim osvjetljenjem, crnim tonovima, sarkastičnim otrovnim primjedbama samotnjaka s vlastitim moralnim kodeksima.

Curtiz je, međutim, povukao pametan potez kad je srcem i dušom filma načinio Rickovu i Ilsinu pravu ljubav koja će ostati neuzvraćena i uslojio u biti jednostavan zaplet sažet u jednoj rečenici – ona sa suprugom bježi od nacista i stiže u Casablancu, gdje nalijeće na njega, bivšeg. Pariške “flashback“ scene Rickovih i Ilsinih prohujalih vremena ključne su za potankosti i razumijevanje romanse u sjeni njemačke okupacije, pa i otkrivanje Rickove ogorčenosti i srcobolje. “Mi se sad zaljubljujemo, a svijet se ruši“, proguguće Ilsa.
Njihovo je zaljubljivanje bilo iskreno (“Uvijek ćemo imati Pariz!“). Kemija među Bogartom i Bergman je, pak, dodirljiva. “Da sam žena, zaljubio bih se u Ricka“, komplimentira Bogartovoj markantnoj karizmi policijski kapetan Renault (Claude Rains). S druge strane, kad vidimo koliko kamera bezuvjetno ljubi Bergmanicu i njezin lik, “najljepšu ženu koja je posjetila Casablancu“, shvatljivo je zašto je u filmu tako voli Bogie i zašto će se njegovu Ricku opet zgrčiti utroba kad “od svih špelunki u svim gradovima svijeta ona uđe u njegovu“, kao onda “zahvaljujući“ uzaludnom čekanju na pariškom peronu nakvašenom pljuskom.

Bergmaničin ulazak u Rickov “gin-joint“ u 24. minuti filma čista je antologija. Ilsa prepoznaje Rickova klavirista Sama (Dooley Wilson) i nagovara ga da zasvira “neku od starih pjesama za dobra stara vremena“, konkretno “As Time Goes By“ sa stihovima “... svijet će uvijek pripadati zaljubljenima...“. Rick dolazi iz stražnje sobe, čuje pjesmu koja otvara stare rane i ugleda Ilsu s nakupljenom kišom u očima, dakle prvi put nakon dugo vremena. Pod “ciničnom ljuskom“, jasno je, krije se sentimentalan čovjek.
Bogartov izraz lica u toj mikrosekundi u krupnom planu zrcali uzburkane oceane naglo oživjelih unutrašnjih emocija koje osjeća prema Ilsi, srdžbu, tugu, kajanje, susprezanje “muške, najteže suze“. To je scena kakva se odigrava negdje u trenutku dok čitate ovaj tekst - romantično jučer, danas, sutra. Sada, “okruglih“ 70 godina nakon premijere filma, savršeno je jasno kako se zimzeleni, besmrtni uspjeh melodramske ljubavne priče, pored briljantne režije i glume, može prepisati upravo likovima/situacijama s kojima se lako identificirati. Trenucima da vaša ponajveća (neostvarena) ljubav, za koju ste mislili da vam je izišla iz života, od svih kafića, kina, klubova na svijetu ili, ajde, u Hrvatskoj, iznebuha bane u “vaš“ i (barem naizgled) – “love kickstarts again“.

Romantični “koncept“ na temu “priče bez kraja“ je isti, drukčije su samo nijanse po kojima umjesto topovske paljbe (srca) tuče, recimo, bas u disku, a namjesto “As Time Goes By“ svira neka druga (modernija) “vaša“ stvar (dodati pjesmu po izboru). Gledatelji oba spola su, tako, maksimalno povezani s protagonistima. U prilog tome dodatno ide i činjenica da se do posljednjeg trenutka na snimanju nije znalo hoće li Ilsa u konačnici završiti s Rickom ili Viktorom.


Naturalistički iskreno Bergmanica je reflektirala pomiješane osjećaje u krupnjacima i scene s obojicom muškaraca načinila dvostruko uvjerljivijima, nagnavši publiku da svaki put, u vlastitu kutku za nostalgičare i romantičare, iznova strepi do kraja i na kišovitom uzletištu navija za “happy end“, Ilsin/Rickov na ekranu, ali potiho i onaj “svoj“, iz vlastite ljubavne “priče bez kraja“.

Redemptivno predavanje Ilse u Viktorove ruke (“Pripadaš njemu!“), odlaganje osjećaja i žrtvovanja vlastite sreće radi “nečeg važnijeg“, romantičnog idealizma u vidu poražavanja nacista, načinilo je Ricka moralnim pobjednikom filma, herojem “većim od života“, a “divlji svršetak“ početkom “prekrasnog prijateljstva“. To je kakva-takva utjeha za načelno nesretni završetak karakterističan za “noirovske“ četrdesete, ali i novi milenij koji još nemilosrdnije pobija verse pjesme “As Time Goes By“. Svijet ne pripada uvijek zaljubljenima.

Što su zapravo rekli? Iako mnogi to misle, Rick zapravo nikad ne kaže “Play it again, Sam“. Rickova rečenica glasi ovako: “You played it for her, you can play it for me. Play it!“. S druge strane, Ilsa veli “Play it, Sam. Play 'As Time Goes By'“. No, kako bilo, većina pasioniranih sinefila zna gotovo sve dijaloge napamet i mogu ih izgovarati ih istovremeno s glumcima, jer posrijedi je film kojem se doista uvijek lako vratiti, kao ljubavi ili dobrom prijatelju. Ovdje treba reći: čak se šest citata iz “Casablance“ nalazi na listi najboljih koju je sastavio Američki filmski institut.

Utjecaji i parodije “Casablanca“ je ostvarila veliki utjecaj na romantične filmove, od “Engleskog pacijenta“ (1997.) nadalje, a Pollackova “Havana“ (1990.) s Robertom Redfordom i Lenom Olin može se shvatiti i kao remake. Curtizov klasik se i parodirao, najkonkretnije u “Kakvim frajerima 2“ (1993.), u sceni kad Charlie Sheen parafrazira Bogarta i veli za Valeriu Golino “Od svih džungli na svijetu, morala je ući u moju“.

Ljubomora Bogartove supruge Bogartova tadašnja supruga Mayo Methot konstantno ga je optuživala da je imao aferu s Ingrid Bergman i često se s njim svađala u garderobi prije snimanja. Bogie bi tako znao stupiti na set bijesan. Unatoč neporecivoj “on-screen“ kemiji, Bogart i Bergman su jedva pričali na setu, upravo zbog ljubomore njegove supruge; družili bi se jedino za ručkom. S obzirom na kemiju, čudno je da par nije više nikad radio zajedno.