StoryEditor

LA LA LAND Ples i pjesma sa zvijezdama

8. siječnja 2017. - 17:14
La-La-Land

Vidimo se onda u filmovima – Sebastian (Ryan Gosling) dobaci Miji (Emma Stone) pred kraj jednog od njihovih stalnih susretanja u najfilmofilskijem mjuziklu svih vremena – "La La Land" Damiena Chazellea, mladog redatelja koji je napravio iskorak od "Ritma ludila" do ritma mjuzikla. Mia je glumica i zaljubljenica u pokretne slike. Sebastian je jazz glazbenik, ali voli filmske klasike poput "Buntovnika bez razloga". "Imam metke", citirat će Jamesa Deana prije nego pozove Miju u kino na "Buntovnika bez razloga". Možda najbolja u nizu krasnih scena "La La Landa", preslik čitavog Chazelleova filma, vezana je uz njihov izlazak u kino.

Zakasnivši na projekciju, Mia će se naći u odrazu velikog ekrana, a redatelj preko nje, moderne mlade žene u krupnom planu, prelama kadrove Deanova vremešnog klasika. Kad sjedne na fotelju do Sebastiana, kamera Linusa Sandgren ("Američki varalice") s njihovih se lica očaranih čarolijom velikog ekrana spušta niže i ovjekovječuje značajan trenutak u životima dvoje ljudi – prvo isprepletanje prstiju i držanje za ruke u kinu. To se događa paralelno s "Buntovnikovim" kadrovima zvjezdanog nebeskog svoda u zvjezdarnici i sve vodi do prvog poljupca.

Magiju filma, međutim, prekida topljenje nitratne filmske vrpce, no Mia i Sebastian je sele u stvarnost. Odlaze sami do iste zvjezdarnice "Griffith" gdje će, na krilima filmske mašte, razbiti gravitaciju, poletjeti u nebo i doslovce zaplesati sa (i među) svjetlucavim zvijezdama u pjesmi "Planetarium". Ples i pjesma sa zvijezdama – moto svakog dobrog mjuzikla od u filmu homažiranih klasika poput "Amerikanca u Parizu" (1951.), "Pjevajmo na kiši" (1952.), "Diži zavjesu" (1953.) i "Cherbourških kišobrana" (1963.) do modernog kulta "Moulin Rogue" (2001.) – nikad nisu bili ovako magični.

Dok zvijezde pjevaju i plešu, Chazelle povezuje najbolje od dva svijeta – plesne korake starog i novog Hollywooda – ne gubeći ritam mjuzikla, onog klasičnog. "La La Land" rabi staromodan estetski pristup u modernom "settingu" i obratno. Uporaba žive palete boja (crvena, žuta, plava), harmonične kompozicije kadrova, švenkovi kamere i zanosni sjaj u oku filmskih zvijezda kakav su s kinoplatna namigivali Fred Astaire, Gene Kelly i Ginger Rogers, nepogrešivo pripadaju nekom prošlom vremenu, zlatnom dobu mjuzikala (i Hollywooda) pedesetih godina 20. stoljeća.

Pa opet, Chazelle – u svrhu priče, ne razmetanja – koristi blagodati suvremenije režije i tehnologije. Konkretno, specijalne efekte i duge, neprekinute kadrove stvorene da kamera ostane uz glumce, nerijetko u krupnjaku, prilikom pjesme ili plesa što od pamtivijeka narativno oblikuju mjuzikl, tako da se u šarenoj, montažno isprekidanoj koreografiji širokih planova ne zagube njihovi osjećaji skriveni među stihovima.

Na to se redatelji klasičnih mjuzikla, poput Stanleyja Donena, Vincentea Minnellija ili Jacquesa Demyja, nisu odvažili jer se tada time samo bavio Orson Welles ("Dodir zla"), niti su imali mogućnost na nevidljivim žicama podizati filmske zvijezde do zvijezda na nebu. Chazelle preuzima štafetu od klasika i odlazi plesni korak dalje, napose ispred režisera najpopularnijih novomilenijskih mjuzikala, poput "Chicaga", "Devet", "Mamme Mije", "Jadnika" i "U šumi", od kojih je "La La Land" vizualno titraviji i emotivno opipljiviji.

Kao dosad nijedan redatelj mjuzikala, Chazelle dopušta gledateljima ne samo da plešu/pjevaju s likovima u spektakularnim točkama, nego i s njihovim emocijama, što je izvrsno sumirano u Mijinoj izvedbi pjesme "Audition (The Fools Who Dream)", koja zaustavlja srce stopirana u vremenu i prostoru, s kamerom kako pleše sentiš oko glumice. U povišenim trenucima mjuzikla mizanscena se zaustavi i Mia pjevajući prolazi kroz slalom zamrznutih plesača. Ples možda može stati, ne i pjesma.

Također, likovi se, u ponavljajućem vizualnom motivu, odvajaju od okoline. Okolna svjetla se priguše, svijet nestaje i samo oni postoje pod reflektorom kako bi intimnom ljubavnom pjesmom (is)kazali što imaju i olakšali dušu. Sva glumačka radijantnost Emme Stone tu dolazi do izražaja i ona blista poput zvijezde iz nevinije filmske prošlosti. Vrpca tradicionalnog filma (i mjuzikla) možda se "rastopila" i u novim digitalnim kinima, u kojima ljudi "uvijek pričaju i šalju poruke" umjesto da isprepleću prste i prepuste se magiji, vrte se drugi i drukčiji studijski filmovi.

To su filmovi s glumačkim klonovima kakve Mia sreće na audicijama, odobreni od pohlepnih filmaša željnih cijeđenja franšiznih nastavaka tamo gdje ih nužno nema, čak i u ekranizaciji "Zlatokose i tri medvjeda" ("Dosta je toga što ne znamo, nije isključeno da postoji četvrti medvjed"). Satirične dionice "La La Landa" daju naslutiti Chazelleovu svjesnost novohollywoodskog stanja uma, ali s ovim filmom dokazuje kako ne znači da je automatski i sedma umjetnost stala ako se stara vrpca rastopila.

Sve dok je filmaša poput Chazellea, klasični film neće umrijeti, s njim ni mjuzikl kao jedan od najklasičnijih žanrova. U tom smislu, nije slučajno Sebastian jazz glazbenik koji se ne može pomiriti s pričama da "jazz umire". "Ne dok sam ja živ", Sebastianov je metafilmski odgovor na zloguke prognoze, a njegova strastvenost podsjeća ljude na ono što su "zaboravili" (snagu jazza, odnosno filma u slučaju Chazellea). Kombiniranjem "revolucionarnog" s "tradicionalnim", i Sebastian i Chazelle stavljaju akcent na potonje. Predivni "La La Land" klanja se filmovima, njihovoj povijesti i magiji koja se danas često uzima zdravo za gotovo.

U Chazelleovim refrenima odjekuju mahom stari filmovi "predstavljeni u cinemascopeu", sa "svijetom u technicoloru". O njemu nostalgično pjevaju statisti u prvoj numeri "La La Landa", tijekom prometnog krkljanca na losangeleskoj petlji, možda i najvirtuoznije režiranoj i koreografiranoj u povijesti kinematografije. Ljubav prema filmu izjavljena je u svakom kadru mjuzikla, koji obara s nogu i grije srce na ovim niskim temperaturama, najboljeg barem od početka novog milenija, ako ne svih vremena.

Za filmove ljubavne stihove pjevaju i plešu Sebastian i Mia zamišljajući sretniju prošlost, sadašnjost i budućnost na šarenom platnu, kako vlastitu, tako i filma općenito, kad se njihova muzika zaustavi i svijet u “technicoloru“ prijeti krenuti dalje. Oni se citiraju verbalno i vizualno. Zidovi Mijina stana ispunjeni su velikim portretom Ingrid Bergman i plakatom "Ubojica", ona spominje "Silom dadilju", "Ozloglašenu" i "Casablancu" kao favorite. U šetnji kroz setove Warner Brosa Mia će pokazati Sebastianu prozor kroz koji su se gledali Humphrey Bogart i Ingrid Bergman u "Casablanci".

Pažljivije oko primijetit će u toj sceni i vrata dućana ispod prozora na kojem stoji natpis "Parapluies". Jasno, to je šifra za "Les Parapluies de Cherbourg". Pod "Cherbourške kišobrane" Chazelle se skriva kad se realnost pripriječi romansi kao u filmovima francuskog novog vala i suze krenu rominjati poput kišeOd stvarnosti je najuputnije pobjeći u film, pa makar bio gorkosladak kao "La La Land". Vidimo se onda u filmovima?

Hrabar i važan film

“La La Land“ je hrabar i kulturološki važan film. Koncentracija mlađih gledatelja, kojima su mjuzikli poslovično dosadni, danas se mjeri u dužini videospota na YouTubeu. Ipak, ovom filmu bi ih mogli privući omiljeni mladi glumci, a ukoliko mu se predaju i ne šaraju po mobitelu, velika je šansa da ih ponese, možda i do otkrivanja filmskih klasika kojima Chazelle odaje posvete.

Kemija Ryana i Emme

Ovo je treći film u kojem glume Ryan Gosling i Emma Stone nakon romantične komedije “Ta luda ljubav“ i krimi drame “Gangsterski odred“. Kemija među njima je evidentna i bez nje “La La Land“ ne bi bio kompletan.

LA LA povjerljivo

Film je i lijepa posveta Los Angelesu, gradu zvijezda. L.A. je dobio svoj spomenik u “La La Land“ s zaraznom skladbom “City of Stars“ koja će nedvojbeno biti nominirana za najbolju pjesmu na nadolazećim Oscarima. Nominacije “La La Landa“ nisu isključene ni u ostalim važnijim kategorijama koje je već osvojio na Zlatnim globusima i smatra se favoritom na dodjeli ove nedjelje. Usput, film nas je osvojio i obradama hitova osamdesetih “Take On Me“ i “I Ran“ koje Sebastian svira na sintesajzeru. Potonja pjesma je bila Mijina glazbena želja. Bravo, Mia.

Najbolji mjuzikli novog milenija

1. “La La Land“ (2016.)
2. “Moulin Rouge“ (2001.)
3. “Sweeney Todd“ (2007.)
4. “Chicago“ (2002.)
5. “Ljubav i cigarete“ (2005.)

Najgori mjuzikli novog milenija
1. “Burleska“ (2010.)
2. “U šumi“ (2014.)
3. “Devet“ (2009.)
4. “Komadi iz snova“ (2006.)
5. “Lak za kosu“ (2007.)

item - id = 462178
related id = 0 -> 1146862
related id = 1 -> 1146559
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. studeni 2021 16:04