Triptih "Ulica straha" ("Fear Street") redateljice i koscenaristice Leigh Janiak protekla je tri petka fanovima horora priuštio osjećaj Noći vještica u srpnju i teleportirao ih u tri različite epohe – 1994., 1978. i 1666. Dakle, svakog petka po jedan horor film, tj. jedan dio trilogije i jedna godina.
Nijedan petak nije bio petak 13., no duh "slasherskog" horor klasika "Friday The 13th" svejedno lebdi nad Netflixovom "Ulicom straha", nadahnutom romanima RL Stinea. I ne samo njegov. "Fear Street" je mala riznica horor filmova i hororskih referencija, s naglaskom na "slashere" i njihove serijale, od "Petka 13." preko "Halloweena" do "Screama", naprijed i natrag.
Redateljica Janiak rođena je 1980., u godini kad je snimljen prvi "Friday The 13th", ali i npr. "The Shining", zbog čega će također dobiti posveticu/referenciju (sjekira). Hororske osamdesete i devedesete nedvojbeno su za nju bile formativne godine.
Ljubav prema žanru stanuje u nostalgičnoj "Ulici straha", bolje reći živi, jednako kao u "Sretnom danu smrti", filmu koji je kreativno oživio "slashere" i pripremio joj teren zajedno s nastavkom i "Freaky".
Janiak režira sva tri dijela "Fear Street" serijala zaigrano kao da je klinka na Noći vještica koja ide od kuće do kuće, kuca na vrata gledatelja i pita ih klasično "halloweenovsko" pitanje "smicalica ili poslastica?", odnosno "trick 'r' treat?".
"Ulica straha" je "smicalica i poslastica" u kontekstu "slasher" horora – drži se okvira užeg žanra (maskirani psiho-ubojica s hladnim oružjem, ugroženi tinejdžeri i bejbisiteri/ce, glupasti policajci, fiktivni američki gradić...), ali ih i znade razbiti (u suštini je to nadnaravna priča o vještičjem prokletstvu kroz stoljeća), no tako da i dalje, u promišljenoj cjelini, bude delicija za fanove, neovisno o ponekim neravnomjernostima u tonu i kvaliteti sva tri filma.
Prvi dio, "Fear Street: Part One – 1994", vjerojatno je najbolji. Zanimljivo da je odabrana 1994., godina kad oštrica "slashera" nije više bila tako oštra i podžanr se metafilmski propitivao u "Novoj noćnoj mori Wesa Cravena" koja je bila zagrijavanje za "Vrisak" i novi "revival" sa "Znam što si radila prošlog ljeta".
Uvodna scena je "screamovska" s Mayom Hawke (kćerka Ethana Hawkea i Ume Thurman) u ulozi na tragu Drew Barrymore. Hororska koreografija je relativno slična s lažnim i pravim uzbunama, no postoje i razlike, od lokacije nadalje.
Kad Maya primi telefonski poziv na kraju smjene, pred zatvaranje knjižare u sklopu šoping centra, a ne kod kuće, s druge strane žice neće čuti "meta" pitanje "voliš li horore i koji ti je najdraži?", premda će i nju loviti ubojica skriven ispod crne kapuljače, s maskom u obliku lubanje (umjesto duha).
Godine 1994. "Scream" se nije još dogodio da bi "Ulica straha" bila "Vrisak". Horori se ovdje navode kao referencija u tekstu ili slici ("Noć živih mrtvaca", "Ralje", "Poltergeist"...), ali film nije tako žanrovski postmoderno autoreferencijalan i samoparodičan.
Stoga, "Fear Street" bira pred-"Scream" staromodni "straight" pristup, kao "I (Still) Know What You Did Last Summer", dok postavlja temelje "priče koju bejbisiterke pričaju djeci da ih plaše", seli gledatelja u gradić Shadyside, upoznaje ga s protagonisticama poput Deene i Sam (Kiana Madeira, Olivia Scott Welch) te uspostavlja mitologiju o vještici Sarah Fier (Elizabeth Scopel), obješenoj 1666. zbog vještičarenja, čije prokletstvo opsjeda i pretvara ljude u besmrtne ubojice od jedne generacije do druge.
Trilogija "Ulica straha" je svojevrsni "Znam što si radila prošlog petka 13. na Noć vještica" i kao da parafrazira prvotni naslov "Mrak filma"/"Scary Movie", nekoć popularne parodije na "Vrisak" ("Scream If You Know What I Did Last Halloween"), no pritom nije auto-parodična, naročito ne u ozbiljnom, čak i preozbiljnom drugom dijelu.
Prednastavak "Fear Street: Part Two – 1978", odvija se u godini izlaska "Noći vještica" koja je definirala "slasher" horor, tj. dvije prije "Friday The 13th" koji film kao da najavljuje s tinejdžerima-kamperima i radnjom postavljenom u ljetni kamp pored jezera "Nightwing" kao zamjena za "Camp Crystal Lake".
Era je "seks, droga i rock 'n' roll", a promiskuitetne tinejdžere, kao i one druge, po šumi i kampu će hvatati ubojica sa sjekirom. Referencije sežu i do "Carrie", a opet u prvi plan izlaze dvije tinejdžerice, čudačka Ziggy (Sadie Sink; stariju glumi Gillian Jacobs) i njezina seksualno krotka sestra Cindy Berman (Emily Rudd), odjevena u bijelu "Polo" majicu kao simbol njezine nevinosti.
Naravno, bijela majica će se umrljati krvlju do odjavne špice, Cindy simbolično izgubiti nevinost i barem nakratko postati "kraljica vriska", a njezina preobrazba je izvedena solidno, ma koliko filmu nedostaje opuštenosti uzoritih horora, moguće i zato što je "morao" produbiti vlastitu mitologiju za još ozbiljniji treći dio.
"Part Three – 1666" odlazi još dalje u prošlost u potragu za korijenima prokletstva i u prvoj polovici mijenja žanr u povijesno-vještičji dramski horor u stilu (superiornijih) filmova "The VVitch" i "The Crucible" na trendovsku, danas aktualnu temu mizoginije, usađene u kobnu ljubavnu priču između "vještice" Sarah i njezine ljubavnice, osuđenih od strane (muškog) društva.
Primjetni su i utjecaji "Povratka u budućnost III" (začarani krugovi vremena, isti glumci u povijesnim inačicama svojih ili tuđih likova), samo što "Ulica straha 3" nije tako razigrana dok se oko polovice priča ne vrati u 1994. za konačni obračun s negativcima kojima protagonisti pripremaju zamke u šoping centru kao nekoć Nancy za Freddyja Krugera kod kuće.
Tada postaje definitivno jasno da, s tinejdžerima kako rješavaju misterije iza leđa odraslih, "Fear Street" za "slashere" radi ono što je "Stranger Things" napravio za filmove osamdesetih pod logom Amblina. K tome, "Ulica straha" razmišlja filmski, ali i serijski, što je vidljivo po epizodičnosti, "cliffhanger" završecima uvedenima da nagone na daljnje gledanje i podsjetnicima na prethodne događaje na početku idućeg dijela ("Previously on 'Fear Street'..."), kao i povremenoj repetitivnosti.
To je žrtva koju horor "mora" podnijeti da se približi modernim "streaming/binge" generacijama, a "Ulica straha" u tom smislu odlazi logičan korak naprijed nakon "Stranger Things", od hororskog SF-a i fantazije do nešto brutalnije strave i užasa za starije klince. Serijal "Fear Street" može biti dobar prvi horor u životu tinejdžera tijekom (ljetnog) "sleepovera" kod prijatelja.