Gotovo punih 30 godina Jasonovo je ime sinonim za strah. Mnogi su ga ubijali, ali monstrum s mačetom nije ostajao dugo mrtav. Na veliku radost publike vratio se i u remakeu

PIŠE MARKO NJEGIĆ

“Vidjela sam dovoljno horor-filmova da znam kako nijedan čudak s maskom nije prijateljski raspoložen.”
– “Petak 13. VI: Jason živi” (1986.)

Tko je ubojica u “Petku 13.“ (1980.)? Na prvi pogled, to je osnovno filmofilsko pitanje. Zvuči lako, a razmjerno je varljivo. Misteriozni muškarac upravo je to pitanje postavio Drew Barrymore u “Vrisku“ (1996.). Prekaljeni horor fanovi sjećaju se da je u svim tim filmovima ubojica Jason Voorhees. Samo je u prvome dijelu tinejdžere tamanila njegova majka, gđa Voorhees. Ti su se fanovi nalazili u publici. Znali su pravi odgovor i bili prilično prestravljeni kad je Drew pogriješila.

Oni uvjereni da je (njezin) odgovor “Jason“ točan, također bijahu užasnuti kad su shvatili pogrešku. No, tu pogrešku ipak nisu platili životom kao protagonistkinja filma Wesa Cravena. Pitanje o “Petku 13.“ nije bilo slučajno. Moglo je, recimo, biti vezano za “Teksaški masakr motornom pilom“ (1974.) ili “Noć vještica“ (1978.), ali nije. Craven je “Vriskom“ napravio vrsnu (p)osvetu slasherima, najpopularnijem podžanru horora, koji bez “Petka 13“ i Jasona Voorheesa vjerojatno ne bi ušao u udžbenike (pop)kulture i postao fenomen.

Velika mačeta protiv malih nožića

Ako je “Halloween“ Chuck Berry strave, onda je “Friday the 13th“ Elvis Presley. A kako je Jason smaknuo hrpu tinejdžera dok su ovi ležali, drijemali ili spavali na krevetu, neposredno je “probudio” Freddieja Kruegera (“Strava u Ulici brijestova“, 1984.). Freddy, naravno, nije jedini. Jasona su imitirali mnogi, pa čak i Chevy Chase. U jednoj sceni komedije “Najluđi Božić“ (1989.), Chevy je stavio prepoznatljivu hokejašku masku na glavu i upalio motornu pilu, inače omiljeno oružje Leatherfacea.

Iako su na njega u više navrata potezali motorku, recimo, u drugom (“Petak 13. II“, 1981.) ili petom dijelu (“Friday the 13th: The New Beginning“, 1985.), Jason nije nikad odmjerio snage s Leatherfaceom. Zato se obračunao s Freddyjem Kruegerom (“Freddy protiv Jasona“, 2003.), na što je publika čekala još tamo od 1993. i (devetog) filma “Jason Goes To Hell: The Final Friday“ u čijem su finalnom kadru, po principu završnice “Predatora 2“ (1990.), kandže manijaka iz Elm Streeta povukle gospodina Voorheesa u pakao.

Pobjednika u njihovu duelu nije bilo, premda je znakovito kako je film završio s prizorom Jasona kako izlazi iz Kristalnog jezera s odrubljenom Freddiejevom glavom u ruci. Jest da je ovaj namignuo i nasmijao se prije špice, ali... Uostalom, Freddy ima male nožiće, a Jason veliku mačetu, kako ga je, aludirajući na “alatku među nogama“, sprdala Kelly Rowland iz grupe Destiny’s Child.

Činjenica da se prvotno, zapravo, razmišljalo o filmu koji bi konfrontirao Freddyja, Jasona i Michaela Myersa, jasno ukazuje na to tko čini “sveto trojstvo“ slashera. Oni za taj (pod)žanr predstavljaju isto što i Terminator, Rambo i McClane za akciju. Freddy bi bio svojevrsni McClane radi blagoglagoljivosti i sarkazma, Myers zbog neuništivosti Terminator, a Jason je onda - Rambo.

Konačno, jednog je nesretnika u šestom dijelu (“Petak 13. VI: Jason živi“, 1986.) zaklao upravo “rambo“ nožem, dok se i sam Rambo u četvrtom nastavku (2008.) ponašao kao Jason skrativši za glavu mačetom brojne Burmance. Poput Ramba, Jason ima i daleko najveći “bodycount“ unutar filmova strave i užasa. Primjerice, u devetome nastavku serijala voditelj televizijskih vijesti prišio mu je impozantna 83 ubojstva, a samo je u desetom, “Jasonu X“ (2001.), kao od šale smaknuo 28 ljudi.

(Lažne) 'bu' scene

Kako je i zašto Jason prvotno postao takav psihopat izvan kontrole? Izvorno se Jason trebao zvati Josh. Scenarist Victor Miller to je promijenio jer mu je zvučalo “prefino“ i imenovao ga po školskom nasilniku. Još jedna preinaka tiče se naslova. Radni naslov bio je, naime, “Long Night at Camp Blood“. Međutim, producent i redatelj Sean S. Cunningham (“Deep Star Six“, 1988.) vjerovao je u “Petak 13.“ i stavio oglas u “International Variety“ za film, dok je ovaj bio tek slovo na papiru, kako bi sakupio novac za snimanje.

“Od producenta ‘Posljednje kuće nalijevo’ dolazi ‘Petak 13.’ - najstrašniji film svih vremena“, pisalo je na oglasu, a Cunningham je zamislio kako naslov pogađa ekran koji se zatrese kao ogledalo i simbolično rasprsne u tisuću komada što će kasnije sasjeći žrtve. Millerov i Cunnighamov plan bio je kapitalizirati na megauspjehu “Noći vještica“ i napraviti horor tijekom kojeg će publika (is)kakati sa sjedala u kinima. Pa ipak, Jason Voorhees nije bio puka kopija Michaela Myersa.

On je imao razloga za osvetu (utopio se tuđom krivicom, majku su mu obezglavili). Za razliku od većine horora koji su njegovali razvijeniju prošlost žrtava, makar će ove u sadašnjosti skončati s nekim oštrim predmetom u glavi, “Petak 13.“ više se bavio negativcem i njegovom motivacijom. Legenda kaže kako su Jasona Voorheesa (r. 1949.), dječaka deformirana lica, svi klinci zezali. Jason se jednom prigodom, u dobi od 11 godina, utopio u kampu na Kristalnom jezeru zbog nemara mladih čuvara koji su se - seksali.

“Dobro došao u moju noćnu moru”, kazao je Jasonu koljač iz Ulice brijestova i - zažalio

Tijelo mu nikad nije pronađeno, a dekadama kasnije jezero je ukleto i poprište radnje masovnih ubojstava. Zbog smrti “slatkog, nevinog Jasona“, njezina “jedinog djeteta“, ožalošćena gospođa Voorhees (Betsy Palmer) uzima pravdu u svoje ruke i ubija grupicu tinejdžera koja se sprema nanovo otvoriti kamp, da bi joj na kraju presudila “posljednja heroina“ Alice (Adrienne King) i odrubila joj glavu.

Prilikom umorstava gđa Voorhees je komunicirala s Jasonom kao Norman Bates (Anthony Perkins) s “majkom“ u “Psihu“ (1960.), filmu koji je, uz “Noć vještica“ i ostvarenja Talijana Marija Bave, nedvojbeno bio polazišna točka za “Petak 13.“. Glazbene “suspense“ partiture filma stvaraju nervozu na tragu onih iz Hitchova klasika, pa i “Ralja“ (1975.), Tom Savini (“Zora živih mrtvaca“) zaslužan je bio za sjajne “make up“ efekte na tragu Bavinih, a Cunningham je sugestivno rabio kameru iz prvoga lica kao Carpenter u “Halloweenu“.

Postupak identifikacije s ubojicom doveo je do ekstrema s obzirom da se često nije znalo je li žrtve promatra on(a) ili samo kamera, uslijed čega je publici priuštio hrpu (lažnih) “bu scena“ (otad nezaobilazne u hororima), zamislivši film kao igrariju nestašna dječaka (sebe) koji je nastojao prestrašiti prijatelje govoreći im “Boo!“ izlećući iz mraka. Zanimljivo, Jasona (Ari Lehman) smo u prvome dijelu vidjeli samo nakratko i to kad na šokantnom kraju filma, dostojnome “Carrie“ (1976.), izroni iz jezera i povuče Alice iz čamca.

Julianna Guill ne sluti da joj se iza leđa nalazi Jason u novome “Petku 13.” koji je spoj drugog, trećeg i četvrtog dijela staroga serijala

Premda nisu mislili da će nastavci uslijediti, jer Jason je bio samo tzv. “plot device“, zahvaljujući ogromnu uspjehu (budžet 550 tisuća dolara, zarada 39 milijuna), Cunningham je shvatio kako publika želi da “malac” izroni s dna jezera na površinu i nastavi posao gospođe Voorhees (“Ubijaj za majku”, kazala je u “Petku 13.” iz 2009.). Bilo joj je “zabavno plašiti se“, kako je rekao neki lik u šestom nastavku, između redaka sugeriravši kasniju, nenamjernu trashoidnost serijala i u rečenici “Postoji sigurno neko glupo objašnjenje za ovo. Najvjerojatnije ćemo se tome smijati sutra...”.

U “Petku 13. II“ Stevea Minera, jedan je tinejdžer parafrazirao stare mještane i društvo uz logorsku vatru plašio pričom o “poremećenu stvoru“ koji u divljini vreba i živi kao divlja životinja gladna mladog mesa. Priča će se pokazati točna kad se pojavi odrasli Jason, s vrećom na glavi, koji će kažnjavati direktno odgovorne, ali i “nevine“ tinejdžere. Vreća na glavi? Gdje li je ikonička hokejaška maska, pitate se? U “Petku 13. III“ (1982.) mladić je pitao prijatelja preferira li nogomet ili hokej, a ovaj se odlučio za potonje, jednako kao i Jason koji je (tek) tada stavio na glavu čuvenu masku.

Zaštitni je znak uzeo od Shellyja (Larry Zerner) koji je društvo plašio raznim čudovišnim maskama i često se “pravio“ mrtav, a kad zapravo bude, ostali to neće skužiti. Jer, tinejdžeri su u serijalu redovito glupasti i znatiželjni likovi (popet će se na tavan, ići u mrak odakle čuju “šumove“ i pitati “Tko je tamo?“), loše odigrani i bez ikakve karakterizacije (kad najuvjerljiviju ulogu ima tihi ubojica s hokejaškom maskom, to dosta govori o glumi).

Njima je samo do hedonizma, pušenja trave i vođenja ljubavi, dok su prezaposleni da bi primijetili blizinu koljača, produžene ruke puritanskog društva koja njihovu seksualnu aktivnost najčešće sankcionira mačetom, ali snalazi se i sa svim što bi našao usput. Formula po kojoj tinejdžeri “puše travu, seksaju se i bivaju masakrirani“ nije mogla dugo ostati izvornom, a s vremenom je izgubila i kakav-takav podtekst socijalne dislokacije pretvorivši se u klanje klanja radi. Kao prvo, “Petak 13.“ je autoreferentan serijal.

Na primjer, u trećem dijelu kamera iz prvog lica prati djevojku koja se tušira. I taman kad pomislite da će je manijak izbosti nožem kao Janet Leigh u “Psihu“, Steve Miner je pričekao da legne naležaljku i skonča poput Kevina Bacona u originalu, s tim da je sada radila mačeta umjesto strijele. Slična je scena ponovljena i u četvorki “Friday the 13th: The Final Chapter“ (1984.), samo što je žrtva ležala u gumenjaku, dok je na kraju trećeg filma gđa Voorhees ščepala heroinu na isti način kao njezin sinčić Alice u finalu izvornika.

Stoga čak ni treća dimenzija (“Petak 13. III“), duel sa svojevrsnom Carrie (“Petak 13. VII: Nova krv“) ili putovanje u New York (“Petak 13. VIII: Jason preuzima Manhattan“, 1988.) i svemir (“Jason X“), nisu unijeli potrebnu svježinu u tipiziranu franšizu, unatoč ponekim zgodnim detaljima poput metafilmske scene ubojstva ispred projekcijskog platna u četvorki (godinama prije “Vriska 2“!) ili samoironije (“Zašto moram ‘iskopati’ Jasona? Neki ljudi imaju čudne ideje“, veli grobar gledajući u kameru u šestome dijelu).

Ni Jason nije mogao dugo ostati mrtav, s obzirom da je, kako je serijal postupno napustio realizam (donekle vraćen u remakeu), postao neuništivi zombi. Sagradite zid, on će proći kroz njega. Imate pištolj, svejedno će vas uhvatiti. Jason je, naime, preživio vješanje, gaženje bagerom, mnoge udarce lopatama, sjekirama, čekićima, čak i televizorom.

Pržili su ga kabelom, rešetali sačmaricom, raznijeli, mijenjali mu “lični opis“ propelerom... Nije ga zaustaviti mogao ni toksični otpad, niti izgaranje u Zemljinoj atmosferi. “Ne možeš biti živ”, kazala je heroina u trećem dijelu. E, može. I bit će. Sve dok se tinejdžeri boje prvobitnih strahova, Jason će biti tu. Spreman da se vrati i preplaši ih još jednom kad to najmanje očekuju. Boo!

Crkni, ljepotice! Iako “Petak 13.“ nije iznjedrio izrazite “kraljice vriska“, kao “Strava u Ulici brijestova“ (Heather Langenkamp) ili “Noć vještica“ (Jamie Lee Curtis), imao je nedvojbeno gluplje protagonistkinje koje su Jasona čak i pokušavale “podmititi” parama, ali - na veliku sreću muške publike koja je “zavijala” u kinima - i bujnije. Debi Sue Voorhees, kao Tina iz šestoga nastavka, svakako bi zauzela čelnu poziciju, a za petama joj se nalazi Julianna Guill iz nove inačice.

Ubij, zakolji... Svakojakih scena smrti nagledali smo se u serijalu “Friday the 13th“. Ubojstvo tada mladoga Kevina Bacona iz originala neosporivo je za anale. Dok glumac leži na krevetu, “nečija“ ga ruka hvata za čelo i ispod polako probada. Nije lako zaboraviti i scenu kad Jason jednu kampericu razbije o drvo u vreći za spavanje, kao i prizor klanja kopljem dvoje ljubavnika u seksualnom klinču. No, to nije sve. Zabijao je Jason sataru među oči, grlić u vrat, upaljenu bengalku u usta, gnječio glavu da oči izlete iz duplji, operirao vilama, žaračem i što sve ne.

Isplativa franšiza Od najpopularnijih horor franšiza (“Strava u Ulici brijestova“, “Noć vještica“, “Dječja igra“, filmovi o Hannibalu Lecteru, “Psiho“, “Slagalica strave“, “Vrisak“ i “Teksaški masakr motornom pilom“), “Petak 13.“ nosi titulu najisplativije sa 614 milijuna dolara utrška samo u Sjedinjenim državama.

Jeste li znali...? •• Sally Field bila je na audiciji za ulogu Jasonove majke •• postoji parodija “Subota 14.“ •• 48 sekundi drugog dijela izrezano je radi izbjegavanja X predikata •• glumicu Adrienne King vrebao je opsesivni tip (fan) i u stvarnosti •• svaki film nakon originala imao je radni naslov neke od Bowiejevih pjesama (“Crystal Japan”, “Ashes to Ashes”...) da ne bi “procurio” u javnost •• Ted White, jedan od utjelovitelja Jasona, odbijao je pričati s glumcima na setu kako bi ga se bojali •• radnja trećeg i četvrtog dijela ne događa se na petak 13. •• prizor u kojemu Pam napada Jasona motornom pilom u petom dijelu bio je snimljen na Noć vještica •• scene u kojima otac posjećuje Jasonov grob nisu nikad uvrštene •• Jasonu oči nikad ne trepću kad ih kamera prikaže u krupnome planu •• fanovima je najomiljeniji Jason bio onaj u izvedbi Kanea Hoodera