StoryEditor

NOĆ VJEŠTICA (1978.) Ubojit u jednostavnosti, jednostavan u ubojitosti

1. studenog 2018. - 00:51
noc-vjestica1

Subjektivno gledište u mnogim kadrovima "Noći vještica" (1978.) potenciralo je doživljaj horora kao nikad prije. Ništa slično publika nije dotad mogla vidjeti, pa ni u Hithcockovom "Psihu", djedici "slashera". Krajem sedamdesetih bilo je to više od samog gledanja horor filma, iskustvo i doživljaj šokerske vrste. Horor koji se nije događao samo drugima, likovima na filmu koje vreba ikonički negativac Michael Myers, nego gledateljima s ove strane ekrana. Dan-danas, 40 godina kasnije, prenosivost bazičnog straha je opipljiva, premda se filmofil upoznat s "Halloweenom" možda neće štrecnuti na svaki "jump scare" kao nekad, ali mogao bi barem jednom ako film nije davno gledao.

"Noć vještica je, jedno dobro plašenje je u redu", odobrio je to šerif Brackett (Charles Cyphers), nakon što je tinejdžerica Laurie Strode (Jamie Lee Curtis) naletjela na njega i prepala se. No, redatelj John Carpenter ionako nije ni želio orkestrirati stravu da publika svako malo poskoči u kinofotelji, što je odlika nasljednika njegovog prijelomnog horora koji je promijenio krajobraz žanra i definirao "slashere" s manijacima pod maskama, nevinim "posljednjim djevojkama" itd., preuzevši štafetu od Hooperova "Teksaškog masakra motornom pilom".

Uznemirujući ugođaj i bildajući osjećaj ugroze izazvan oblikovanjm kadra/pozicijama kamere esencija su njegove režije. Vrhunski režiran prolog filma je krajnje uznemirujuć i za današnje standarde, proizvodeći trajan efekt Hitchove zloglasne tuš-scene ("Psycho"). Gledatelj je postavljen u kožu ubojice u neprekinutom subjektivnom kadru od približno pet minuta. Kamera iz ruke zvjera unaokolo i služi kao pogled ubojice u prvom licu jednine. Ubojica izvana promatra kuću i ukućane, djevojku i dečka koji se iskradaju na kat spremni na "quickie" seks.

"Sigurna si da smo sami", pita tip. "Michael je tu negdje", bezbrižno će cura, nesvjesna opasnosti. Jer, ubojica ulazi u unutrašnjost kuće, dolazi do kuhinje, uzima nož iz ladice i penje se stepenicama na kat. Pogled je najprije "normalan", da bi zatim ubojičina perspektiva bila predstavljena kroz masku klauna pokupljenu s poda. Umjesto da širi pogled na horor, Carpenter ga sužava. Ubojstvo djevojke jedva da je prikazano, ono se samo nazire i time je strašnije.

A najstrašnije je otkriće ubojice na kraju uvodne scene, kad subjektivni kadar postane objektivni. To je klinac Michael Myers koji je ubio stariju sestru Judith. Zločin smo gledali dječjim očima! Inicijalni šok prologa ubrzo nestaje, ali kad se radnja 15 godina naprijed preseli iz 1963. u 1978., Carpenter nastavlja kombinirati subjektivno i objektivno očište, te reducirati horor na primordijalni strah od nepoznatog i neljudskog/neprirodnog.

Beskrajni nastavci i remakeovi "Noći vještica", koji su prolili hektolitre krvi naspram jedva kapi u originalu, davali su genezu povijesti Myersova nasilja, ulazili u njegov poremećeni, dijabolični um, tražili poveznice s heroinom Laurie, čak i njegovu blijedu "Kapetan Kirk" masku činili ustaljenim dijelom kolektivne pop-kulture, no u prvom filmu horor funkcionira metafizički baš zato jer je neobjašnjiv, bez motivacije, razloga, djelo "instinktivne sile", kao da je Michael morski pas iz "Ralja", što i jest na neki način.

O Myersu doznajemo šturo samo preko njegovog psihijatra dr. Sama Loomisa (Donald Pleasance) uvjerena da je posrijedi "iskonsko zlo". "On nije ljudsko biće, nema savjesti, razuma, suosjećanja", opisuje doktor Michaela kao da govori o Terminatoru; njegova maska ne mijenja izraz lica, odnosno facijalna ekspresija ostaje vječito ista. Više nam ni ne treba. Myers je hororska (za)datost kao takav i to ga čini strašnijim.

Carpenterova režija ide u prilog opskurnom, ominoznom ljudskom monstrumu: "baba roga" Michael se pojavi tu i tamo, postepeno ukaže iza grmlja, među plahtama u dvorištu itd. Antagonist većinski boravi na (desnom) rubu ekrana, prikazan s leđa, nalazi se na krajnoj točki dubinskog kadra, u dalekom, zamućenom drugom planu, barem jednom i usred mrkla mraka koji osvjetljuje tek njegova bijela maska.

Hororska međuigra prednjih (Laurie) i stražnjih kompozicija (Michael) unutar kadra ovdje je dovedena do perfekcije, a u skladu s konstrastima dobra i zla, svjetla i sjene. Tek je u finalu Myers uhvaćen u čišćem krupnom planu, no opet obasjan sjenom. Michaela ne vidimo kako treba, a ni ne čujemo u jednom od najtiših horora ikad, osobito za današnje prilike. On ne ispušta zvuk prilikom ubijanja, tih je, ali ubojit, čudovište iz nijeme kinematografije, prebačeno u "slasher", koje ima svoju glazbenu, uhu neugodnu temu, tako ubojitu u jednostavnosti i jednostavnu u ubojitosti, baš poput samog filma.

Hororski sugestivna tema još uvijek ne izlazi iz uha, kao što neke scene akumulirajuće strave i dalje ne izlaze iz oka. Koliko god puta gledali intenzivnu scenu u kojoj Laurie lupa po zatvorenim vratima kuće dok se Michael polako, ali sigurno približava, nema šanse da nećete osjetiti grčevitu napetost, iako znate da će heroina ne samo naposlijetku ući, nego i preživjeti okršaj. Doduše, preživjet će i Michael i nadživjeti film. "Ne možeš ubiti baba rogu".

Promiskuitetnost se kažnjava

Laurie je preživjela "Noć vještica" jer se nije seksala, za razliku od njezinih prijateljica. To je još jedan od "slasher" postulata (promiskuitetnost se kažnjava) koje je uspostavio ćaća žanra Carpenter.

Budžet 320 tisuća $, zarada 47 milijuna
"Noć vještica" je jedan od najisplativijih filmova u povijesti. Koštao je svega 320 tisuća dolara, a zaradio 47 milijuna u američkim kinima tijekom redovne distribucije.

item - id = 572796
related id = 0 -> 1137013
related id = 1 -> 1136599
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 09:51