Odlazak dragog režisera Richarda Donnera tražio je ponovno gledanje nekog filma u njegovu čast. Nekog koji se nije odavno obnovio ili (na)pisao, dakle ne "Smrtonosno oružje", "Pretkazanje", "Družba Goonies", "Urota". Vaga je bila između "Supermana", "Žene sokol", "Mavericka" i "16 blokova", s posebnim nagnućem prema prvom filmu.
No, kad je RTL najavio emitiranje "Supermana", dvojbe više nije bilo. Gledat će se i pisati "Superman (1978.). Ponovni susret sa "Supermanom" bio je prilično emotivno iskustvo za Donnerova fana. U sceni kad Superman (Christopher Reeve) leti oko našeg planeta i vraća vrijeme unatrag da oživi Lois Lane (Margot Kidder), lako je poželjeti da je napravio nešto slično za Donnera.
Novo gledanje je bilo i dobar podsjetnik na to koliko je "Superman" vječna osobna i kolektivna uspomena generacije sedamdesetih i osamdesetih s nizom nezaboravnih prizora ili scena i monumentalnom, ikoničkom glazbenom temom Johna Williamsa.
Uvodna špica s plavim slovima koja "supermanovski" dolijeću na ekran nošena Williamsovom trijumfalno bildajućom glazbom i zaraznim krešendom. Suđenje generalu Zodu i njegovim pomoćnicima na planetu Kriptonu s krupnim planovima starih članova vijeća blijeda lica koji iz današnje optike izgledaju poput Smrti iz "Sedmog pečata" ("Guilty!").
Monolog Supermanova tate Jor-Ela u izvedbi Marlona Branda i njegovo slanje sinčića Kal-Ela na Zemlju prije uništenja Kriptona u letjelici nalik zvjezdici: "... Sin postaje otac, otac sin...". Izlazak malog Supermana iz kratera na čuđenje Jonathana i Marthe Kent (Glenn Ford, Phyllis Thaxter), njegovih budućih zemaljskih roditelja.
Trenutak kad mali Clark Kent/Superman podigne kamion i spasi tatu Jonathana. Utrkivanje tinejdžerskog Clarka/Supermana s putničkim vlakom. Spašavanje Lois u helikopteru i njihov rendes na nebu... Svaka od ovih scena i dalje je kadra izazvati uzbuđenje, emociju, "ježenje", navijanje, a u realnom vremenu možete samo zamisliti kakav je to osjećaj bio.
Filmovi sedamdesetih, poput "Prisluškivanja", "Pasjeg popodneva" i "Taksista", bili su mračni, beznadežni i pesimistični, reflektirali turbulentno razdoblje Amerike i svijeta (Vijetnam, afera Watergate). Ljudima je trebalo svjetlo, zraka nade i optimizma. "Nedostaje im samo svjetlo da pokaže put", pripovijedao je Jor-El i poslao nam Kal-Ela, "svog jedinog sina", budućeg Supermana.
Nesumnjivo, Donner je razmišljao slično kao Jor-El i poslao nam "Supermana", rijetki film iz sedamdesetih, uz "Rockyja", koji je budio ovakav osjećaj nade, optimizma i poleta, usput projicirajući punokrvnu "spielbergovsku" filmsku magiju u slici i zvuku, pa nije čudno da mu je Spielberg kasnije producirao "Gooniese".
Donner je pogodio angažmanom Williamsa kao skladatelja. Williams je prethodno ozvučio "Ralje", "Bliske susrete treće vrste" i "Ratove zvijezda", ubrzo i serijal "Indiana Jones" i "E.T.-ja", a ovdje je u partiturama nadmašio samoga sebe. Svaka čast njegovim sjajnim temama iz "Star Warsa" i "Indiane Jonesa", ali "Superman" je "Superman" i svaki put kad zasvira glavna tema ili "The Planet Krypton", trnci su zagarantirani.
Pogodio je Donner i castingom Supermana. Stallone, Rocky glavom i bradom, bio je jedan u nizu poznatih glumaca u optjecaju za Supermana (Paul Newman, Robert Redford, James Caan...), no Donner je riskirao i inzistirao da Čovjeka od čelika utjelovi anonimac, radije nego neka zvijezda, te odabrao Reevea koji još uvijek ne dobiva dovoljno pohvale za svoju veoma nijansirano i suptilno odigranu dvojnu ulogu.
Osim što Reeve izgleda kao "pljunuti" Superman iz stripa (zalizana kosa, "square jaw" brada, široka ramena, razvijen prsni koš) i kostim mu pristaje kao saliven, dakle iznimno je uvjerljiv kao nadmoćni superjunak, stripovsko utjelovljenje borbe za "istinu, pravdu i američki način", on je još uvjerljiviji kad se Čovjek od čelika skriva iza naočala svog alter-ega Clarka Kenta, druge strane njegove ličnosti.
Reeve glumi Kenta kao trapaviju, nerdovskiju inačicu protagonista starih romantičnih "screwball" komedija u tipu Caryja Granta ili Spencera Tracyja, dok je Kidder njegova Katharine Hepburn. Glumac je izvrstan i u nekoliko sekundi razmaka može promijeniti žanrovski i karakterni registar od komedije do akcije, tj. od Kenta do Supermana, kao u sceni prvog presvlačenja Clarka u Čovjeka od čelika, odnosno kretanja u akciju, koja također zaslužuje titulu nezaboravne.
Neprocjenjiv je njegov pogled na telefonsku govornicu koja nije zatvorenog tipa kao u stripu i time ne odgovara za preobrazbu, da bi se snašao s okretnim vratima obližnje zgrade koja se zarotiraju superbrzinom dok on mijenja odjeću od Kentove odijela do Supermanova kostima. "Ispričajte me", istovremeno pristojno i kulerski kaže Superman ljudima kad ga vide tako odjevena te poleti spasiti Lois.
Interesantno je i komercijalno riskantno da Superman na scenu nastupa tek negdje oko 65. minute 143-minutna filma, a prvi put je u odijelu pokazan u 48-oj. Superjunak nije morski pas iz "Jaws", ali Donner je skrivao njegov ulazak u film kao da je negativac. Čak su se Alien i Predator u svojim filmovima takoreći pojavili prije Supermana u njegovom.
Redatelj je bildao Supermanovu mitologiju i anticipaciju od njegova pojavljivanja tako da gledatelj doživi ekstazu kad napokon vidi Čovjeka od čelika, što je danas uglavnom nezamislivo u vrijeme kad se sve traži sad i odmah, a publika je nestrpljiva. Tako, Supermana najprije vidimo kao bebu u scenama na Kriptonu, kad film operira kao SF/"space opera" i drži se bolje od sličnih ostvarenja epohe ("Flash Gordon", "Dina").
Zatim je klinac i tinejdžer (glume ga Aaron Smolinski i Jeff East) u američkom gradiću Smallville u pasažima dirljive "americane", gotovo pa vesterna. Djetinjstvo, dječaštvo i mladost Donner obuhvaća u prvih 45 minuta radeći svojevrsni superjunački "Boyhood" prije "Boyhooda", uspostavljajući i kronicirajući korijene lika Clarka i Supermana.
No, zato je "Superman" vjerojatno i najepskiji superherojski film, pravi američki klasik koji za njegov lik i djelo radi približno isto onome što je Coppola napravio u "The Godfather Part II" za Brandova Vita Corleonea. Mario Puzo, scenarist "Kumova", jedan je od scenarista "Supermana" i epičnost u Donnerovu pristupu se osjeti.
Impresionira lakoća s kakvom Donner autentično miješa ordinarno i ekstraordinarno, te ide iz žanra u žanr, od SF-a i "americane" do romantične komedije bizarnog ljubavnog trokuta Kent-Lois-Superman i blockbusterske superjunačke akcije rođene iz filma katastrofe, dominantnog u sedamdesetima (potres u završnici s rušenjem mostova i brana zaslugom negativca Lexa Luthora u tumačenju Genea Hackmana).
Neki od efekata danas su zastarjeli u usporedbi s novim superherojskim spektaklima kojima je "Superman" kao prvi pravi superjunački film pokazao put, ali Donnerov dječji "sense of wonder" je zimzelen. "Superman" je jedna od definicija moderne filmske magije i osjećaja čuđenja.