Zoom sastanak s ekipom Gooniesa, okupljenom zaslugom komičara Josha Gada povodom obilježavanja 35. obljetnice njihova filma, djelovao je poput vremeplova za fanove, danas u debelim tridesetima i četrdesetima. Mikey (Sean Astin) i Brandon Walsh (Josh Brolin), Mouth (Corey Feldman), Data (Jonathan Ke Quan), Chunk (Jeff Cohen), Andy (Kerri Green) i Stephanie (Martha Plimpton), svi na okupu.

Na prvi pogled obožavateljima je zasigurno bilo neobično vidjeti poznata lica duboko u odrasloj dobi, kao sredovječne ljude, i to na podijeljenim ekranima kakve takoreći nisu prognozirali ni znanstveno-fantastični filmovi osamdesetih. Međutim, nostalgija je vrlo brzo proradila.

Mnogi su ponovno uz njih imali blizu deset godina, ili koliko već, kao kad su prvi put gledali "The Goonies" (1985.), jedan od najistrajnijih popkulturnih fenomena kinematografije osamdesetih s vizualnom prepoznatljivim potpisom Stevena Spielberga i zaraznim soundtrackom pop-zvijezde Cyndi Lauper.

Gad je napravio uistinu hvalevrijedan potez u ova (post)koronska vremena, a "zoom meeting" podcrtao transgeneracijsku zimzelenost "Gooniesa", nastalih u produkciji već tada legendarnog Spielberga ("E.T.", "Indiana Jones") i režiji uvijek pouzdanog Richarda Donnera ("Superman").

Korumpirani lokalni bogataši i pohlepnici iz ove ili one korporacije, koji, kao u filmu "The Goonies", vole rušiti obiteljska naselja da bi na njihovom mjestu napravili terene za golf, bili su "in" od 1985. do 2020., neovisno o kataklizmičkim virusima poput korone.

Spominjući, pak, koronu, ususret novoj recesiji kodnog imena COVID-19 samo se dodatno aktualizira priča o klincima iz obitelji radničke klase i njihovom pokušaju da se dokopaju blaga gusara Jednookog Willyja prvenstveno kako bi platili dugove i spasili kuće od ovrhe/zaplijene banke pa tek onda da dožive "ludu avanturu" o kakvoj su maštali gledajući pustolovne filmove.

Naravno, život nije avanturistički film da u njemu pomoću zemljovida pronađete blago ili izbjegnete sve opasnosti, ali smjernice "Gooniesa" (afirmacija osobina odanosti, hrabrosti, odlučnosti) mogu poslužiti kao putokaz djeci koja su u svijet odraslih uletjela pedalirajući BMX-icama (generacija osamdesetih) ili će tek uletjeti vozeći električni romobil (neki novi klinci).

Djeca su ciljana publika ponajbolje dječje/obiteljske avanture svih vremena, a ovaj film želi da toj djeci djetinjstvo traje duže. Ima jedan sjajan citat u tom pogledu. "Naše je vrijeme ovdje dolje", odgovara Mikey ekipu da se vrate gore na sigurno i prekinu opasni lov na blago, time i djetinjstvo koje nestaje za sekundu ako se uspenju uz bunar.

Jer, gore će se prije ili kasnije rastati i poći svojim putovima. Gore je vrijeme njihovih roditelja, pa i njih samih u daljoj budućnosti, svijeta odraslih koji je opasniji i strašniji od lov(c)a na blago Jednookog Willyja. A dolje... Dolje mogu biti akteri gusarske fantazije iz mita o Petru Panu, Izgubljeni dječaci u borbi protiv Kapetana Kuke.

Dolje je, rekao bi Mikey, samo "naše vrijeme". Vrijeme Gooniesa i vrijeme za "The Goonies". Podsvjesno je toga bio svjestan svaki gledatelj koji je kasetu s filmom tada naslovljenim "Družba Goonies" svako malo ubacivao u videorekorder i vrtio je na "repeat" u djetinjstvu (sam, sa sestrom/bratom, roditeljima ili bakom/djedom) kako bi to isto djetinjstvo produžio i ostao "dolje" s filmskim drugarima.

Prestanak gledanja i odlaganje "The Goonies" kasete na policu značilo je penjanje "gore" i ulazak u svijet odraslih. Na svu sreću, odrasli koji još uvijek u sebi čuvaju sretno dijete osamdesetih (ili neke druge dekade) neće nikad prerasti ili nadrasti film pa mogu godinama kasnije ponovno sići "dolje", družiti se s prijateljima iz djetinjstva i nanovo proživjeti dječju dob uz "Družbu Goonies".

Nije samo u pitanju nostalgija, film se može cijeniti sagledan zrelijim očima kao izvorna kreacija "spielbergovske" filmske "sense of wonder" magije osamdesetih ("Poltergeist", "Gremlini", "Povratak u budućnost"), a ne njezina naknadna postmoderna rekreacija ("Super 8", "Stranger Things"). Autor priče Spielberg, scenarist Chris Columbus i režiser Donner bili su višestruki vizionari.

Za početak su mapu s škrabotinama na španjolskom, koja vodi do blaga, sakrili upravo na prašnjavom tavanu kuće obitelji Walsh. Mapa je relikt nekog drugog vremena jednako kao "Gooniesi". Okej, film ne datira iz 1632. godine, ali 1985. gotovo da se čini jednako daleko(m). Ovakvi (transžanrovski) filmovi više se baš i ne snimaju.

"The Goonies" je samo nominalno pustolovina za djecu i obiteljsko gledanje. Film već unutar avanture prilagođene klincima koketira s gusarskom pustolovinom u stilu Errola Flynna i "indianajonesovskom" akcijom sa z(l)amkama i klo(m)pkama, ali i kosturima za hororski "bu" efekt.

Klince je mogla uhvatiti trta od smrznutog leša u zamrzivaču krimi obitelji Fratelli (mama Anne Ramsey, braća Robert Davi-Joe Pantoliano) i prvog pogleda na "ispremiješano lice" facijalno deformirana Slotha (John Matuszak), Quasimoda i Čovjeka-slona dječjeg filma.

Horor sa sviranjem klavira na kosturu spretno ublažava humor na granici (pred)tinejdžerske komedije za ekipu (scena razbijanja statuice) i romantične za parove (Brandon i Andy). A u srcu "Gooniesa" je drama o odrastanju, "Ostani uz mene" na tračnicama vlaka smrti iz "Indiane Jonesa II".

Kao svojevrsno utjelovljenje Cindy Lauper, pop-zvijezde osamdesetih s punkerskim plamenom u kosi, film "The Goonies" nije robovao konvencijama jednog žanra, naprotiv unutar njega je širio žanrovske granice. Bio je pop, ali i punkić. Žanrovi se elegantno miješaju u pustolovini koja je od mladih gledatelja u formativnim godinama tražila maštu, da razmišljaju malo šire.

Otprilike kao da se igraju sa svim igračkama kod kuće i spajaju više filmova u jedan kako bi dobili nešto o čemu su sanjali tijekom pospanih kišnih popodneva gledajući "Indianu Jonesa" ("booby traps") i "Bondove" (Datini "Q-ovski" izumi). Njihovi snovi su se ispunili s "Gooniesima", dječjoj preteči "Pirata s Kariba".

Nema tko kao klinac nije želio proživjeti fantaziju ekvivalentnu vožnji u tematskom ("aqua") parku s toboganima i sličim čudesima, izvući se iz pogibelji opasani "prevarantskim oprugama", boriti se protiv zločestih odraslih "ljigavim cipelama", doživjeti prvi poljubac ispod vodopada itd.

Godinama kasnije, "Gooniesi" tako mogu rezonirati i s novim generacijama koje tek trebaju otkriti ovaj dragi kamen osamdesetih, ali i s nekadašnjom, nepovratno odraslom djecom koja su ga otkrila i ponijela sa sobom u svijet odraslih u vrećici za franje.

Tu leži bezvremenost filma i lukavost "dječje logike" koncepta iz pera vječnog djeteta Spielberga. U realnom vremenu klinci su se mogli poistovijetiti s Mikeyjem i njegovom ekipom. Danas ih oni, kao odrasle, mogu podsjetiti na njihove klince ili nećake, uključujući scene kad govore u isti glas i ponašaju se kao – djeca.

No, "The Goonies" ponajprije budi osjećaj vlastitog djetinjstva nalik pronalasku davno izgubljenog blaga prilikom posjeta starom tavanu u bakinoj kući gdje se ništa nije promijenilo. Mi smo odrasli, ali Gooniesi su kao Izgubljeni dječaci ostali zauvijek mladi. Besmrtni. Goonies never say die.