Logičan potez povukla je francuska kinematografija kad je za Oscara predložila film “Saint Omer”, logičniji u odnosu na prošlu godinu kad je kandidat bio “Titan” umjesto da se kandidirao “Događaj”. Istina, “Titan” je pobijedio u Cannesu, kao i “Parazit” godinu dana ranije, no bizarni (i pomalo precijenjeni) “body” hororski film nipošto nije po ukusu američke Akademije i na kraju je ostao bez nominacije.
S druge strane, “Saint Omer” bi već mogao biti po Akademijinu ukusu. Uz to što je osvojio par vrijednih priznanja na Venecijanskom festivalu, uključujući veliku nagradu žirija i nagradu za najbolji debi, igrano-filmski prvijenac dokumentaristice Alice Diop je ljudskiji i političkiji komad kinematografije po mjeri Human Rights Film Festivala na kojem će doživjeti premijeru.
Film se bavi nekim od ključnih tema današnjice, rasizmom, rasom i klasom, predrasudama, crnim imigranti(ca)ma u bijeloj svijetu (Francuska, ali i Amerika), a povrh toga iza kamere stoji žena i usredotočena je na snažne ženske likove.
Hoće li “Saint Omer” ostvariti nominaciju, tj. ući među pet nominenata u kategoriji međunarodnog filma, tek treba vidjeti, no takav scenarij bi se lako mogao dogoditi. Pokazatelj za to svakako je nominacija Europske filmske akademije za “Saint Omera” u kategoriji najboljeg filma i režije. Dakle, “Saint Omer” već ima nominaciju za europskog Oscara, pa nije isključena i nominacija za američkog.
Bilo kako bilo, Diop je snimila dobar film i pokazala da za nju ima mjesta i u igranoj formi. “Saint Omer” je prirodan korak naprijed za Diop. U dokumentarcima se bavila imigrantima i njihovim pričama, a imigrantice (iz Senegala) nalaze se u prvom planu “Saint Omera” koji je, usto, inspiriran istinitom pričom, znači blizak stvarnosti, pravom životu, time i dokumentarcu.
Diop je nadahnuće dobila iz vijesti o mladoj ženi koja je ubila 15-mjesečno dijete, predavši ga plimi koja je počela oplakivati jednu francusku plažu. Oplakivati i plakati, prepustivši plimi da preuzme dijete na rukama od suza. Redateljica je, tada trudna, pohađala suđenje toj ženi i zamišljala kako je “mlada mama dala dijete moru”, računajući da je “more snažnija ‘majka’ od nje same”.
Rezultat tog zamišljanja je film u kojem trudna senegalsko-francuska profesorica književnosti i spisateljica Rama (Kayije Kagame), kao zamjena za Diop, dolazi na suđenje Laurence Coly (Guslagie Malanda), mladoj senegalskoj imigrantici i studentici filozofije koja je ubila kćerkicu, kako bi taj slučaj čedomorstva dodatno probudio u njoj inspiraciju za pisanje moderne verzije mita o Medeji. Paralelna drama dviju žena maksimalno je kompleksna.
Obje su imigrantice u Francuskoj. Očevi njihove djece su bijelci: Rama nosi dijete s bijelim partnerom (Thomas De Pourquery), a Laurence je ostala trudna sa znatno starijim ljubavnikom (Xavier Maly). I jedna i druga imaju komplicirane odnose s vlastitim majkama. Postoje i razlike: Rama se etabilirala u društvu, za razliku od Laurence.
Sličnosti, međutim, više interesiraju Diop koja preko dvije žene prelama anksioznost i dvosmislenosti majčinstva u smislu potencijalnih pomiješanih osjećaja prema djetetu, ovisno o (životnoj) situaciji u kojoj to dijete dolazi na svijet.
Veći dio radnje odvija se na sudu, sa suđenjem koje se u jednom trenutku odvija u realnom vremenu (punih 45 minuta) što “Saint Omer” čini sudskom dramom, najboljom takvom u zadnje vrijeme. Međutim, ovo je ponajprije film o majčinstvu, majkama i kćerkama, s veoma emotivnom završnicom. Plima emocija oplakuje sudnicu.