StoryEditor
Film & TVCINEMARK NA FESTIVALU

‘Titan‘: Šokantan šoka radi

15. studenog 2021. - 16:26

Mjesto u povijesti Cannesa bilo je zajamčeno francuskom "Titanu" ("Titane") Julije Ducournau nakon što je ljetos osvojio Zlatnu palmu. To je prvi horor ovjenčan Zlatnom palmom i tek drugi film u režiji neke redateljice koji se može podičiti najvišim canneskim priznanjem nakon "Piana" Jane Campion prije gotovo 30 godina.

Međutim, razlika između Campion i Ducournau jest što je potonja dobila "Palme d' Or" za "muški" žanr, odnosno tip filma nominalno rezerviran za redatelje poput Davida Cronenberga, njezina najvećeg uzora, naročito kad je u pitanju tzv. body horror.

FILM: Titane; horor; Francuska, 2021. REŽIJA: Julia Ducournau ULOGE: Agathe Rouselle, Vincent Lindon OCJENA: ***

Metafilmska strujanja mogu se nazrijeti ispod površine "Titana" i Ducournau kao da se djelomično poistovjetila s protagonisticom "Titana", serijskom ubojicom Alexiom (Agathe Rouselle).

Naime, Alexia se u bijegu od policije pretvara da je muškarac, i to Adrien, nestali sin šefa vatrogasne postaje Vincenta (uistinu odlični Vincent Lindon), ovisnog o steroidima.

Alexia polako postaje dio "macho" svijeta vatrogasaca jednako kao što se Ducournau infiltrirala u muški svijet horora u bijegu od francuskih art drama s potpisom redateljica poput Celine Sciamme ("Portret djevojke koja izgara", "Mala mama"). Subverzivno i provokativno, nema što.

Ducournau je već s prvim filmom "Sirovo" pokazala da nastavlja poetiku "francuskih ekstremista" s početka novog milenija, od Gaspara Noea do horora poput "Granica", "Carskog reza" i "Mučenica", isprepletenu s Cronenbergovim tjelesnim hororom. Noeovoj kovanici "krv, sperma i suze" Ducournau je pridodala meso, a sada pridodaje i metal.

Drugi film "Titane" logična je progresija njezinih ekstremnih autorskih "body horror" preokupacija, ali odveć proračunat u tom ekstremu, šokantan prvenstveno šoka radi, odbojan i distancirano režiran, za razliku od primjerice "Osvete" u režiji Ducournauičine rijetke žanrovske suvremenice Coralie Fargeat, k tome s glavnim likom s kojim se nemoguće poistovjetiti.

"Raw" je pred kamerom imao kanibalsku Carrie, a između redaka govorio o tjelesnom buđenju seksualnih primarnih apetita i ulasku u "ljudožderski" svijet odraslih. S protagonisticom "Titana" nešto nije u redu odmalena, kad je upoznajemo kako oponaša zvuk motora i namjerno nervira oca-vozača, udarajući nogama o njegov sic nakon što on pojača radio da je ne čuje.

Ona kao da priželjkuje da otac izgubi kontrolu nad vozilom, što će se i dogoditi. Od posljedica (s)udara, Alexiji ugrađuju titansku pločicu u lubanju, a kad izađe iz bolnice, prvo što će napraviti jest zagrliti automobil. Metal u njezinoj glavi približio ju je mašineriji vozila u koju kamera prodire u uvodnoj sceni i to je početak povezanosti nje i automobila.

Godinama kasnije, Alexia radi kao striptizeta, ponosno nosi ožiljak na glavi i izvija se na haubama auta pod neonskim svjetlima u vrućim hlačicama stvorenima za "twerkanje", dok u slobodno vrijeme operira kao serijski ubojica i ubija žrtve iglom za pletenje koja joj služi kao punđa za kosu.

"Showgirls" postaje jedno sa "Sudarom" kad se striptizeta poseksa s "Cadillacom" (!) i automobil tom prilikom poskakuje kao u nekom reperskom videospotu. Protagonisti Cronenbergova "Crasha" su, opsjednuti posljedicama automobilskih sudara na ljudsko tijelo/meso, dobivali poriv da se seksaju u/na autima, ali ne i s njima.

"Titane" kao (ne)željeno dijete "Sudara" odlazi nekoliko koraka dalje jer ne samo da će se Alexia poseksati s autom, nego će i – zatrudnjeti. Takva, trudna, Alexia se odluči prerušiti u muškarca, rečenog nestalog sina vatrogasca, a radi to tako da sebi lomi nos udarajući par puta glavom u umivaonik u krajnje bolnoj sceni za gledanje i trakom prekriva grudi i sve veći trudnički trbuh.

"Body" horor o ranjivosti i disfiguracijama ljudskog tijela potom neravnomjerno srasta s apstraknim art filmom o spolu, rodu i rodnom/seksualnom identitetu, prožetim elementima obiteljske melodrame o slomljenim dušama i potrebi za prihvaćanjem, kćeri željne očinske figure i ocu toliko željnom izgubljenog sina da to može biti i (trudna) djevojka.

No, tragovi emocije gube se i nestaju u scenama kalkulirano bizarne tjelesno-hororske apstrakcije, tipa da titanij djeteta koje Alexia nosi u trbuhu prodire kroz njezinu kožu i da grudi trudnice puštaju crnilo kao da je sipa (ulje umjesto mlijeka). Fuzijom čovjeka i stroja, tj. krvi, mesa i metala u "Muhi" Cronenberg je uspio naći ljudsko u neljudskome, jednako kao i Verhoeven u "RoboCopu" ili Cameron u "Terminatorima", ali ne i Ducournau. Cronenbergova nasljednica traži neljudsko u ljudskome.

Vatrogasci plešu u ‘slow motionu‘

Zvijezda "Sirovog" Garance Marillier ima malu ulogu Alexijine kolegice, a njezinog oca glumi redatelj "Nocturame" Bertrand Bonello. Da Ducournau još uvijek ima mota, pokazuje scena plesa vatrogasaca u "slow motionu" na pjesmu Future Islandsa ("Light House") koja je najbliže što film dolazi emociji i filmskoj magiji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. siječanj 2022 19:28