Ulazak u oskarovsku povijest smiješi se "Parazitu" izvrsnog redatelja Joon-ho Bonga ("Sjećanja na ubojstvo", "Domaćin", "Majka", "Snowpiercer"). Prema svemu sudeći bit će to prvi južnokorejski film nominiran za Oscara u kategoriji rezerviranoj za "međunarodnu" kinematografiju, onu izvan engleskog govornog područja.
Južnokorejski filmovi davani su na razmatranje američkoj Akademiji od 1962. naovamo, ali dosad je na tzv. "shortlist" za nominaciju dospio samo prošlogodišnji biser "Izgaranje" Leeja Chang-donga, premda na koncu nije bio nominiran.
Nominacija za "Parasite" je izvjesna, već je upao na "užu listu", što Bong nije uspio s "Mother", a smatra se i najvećim favoritom među "strancima". I ne samo to - mogao bi i razbiti uske okvire "strane" kategorije i postati jedan od rijetkih neameričkih kandidata za "glavne" Oscar nominacije (film, režija, scenarij...).
Neće biti prvi takav sjetimo li se filmova "Život je lijep", "Tigar i zmaj" ili recentne "Rome". Pa ipak, nije isključeno da ode najdalje od svih "stranaca" i na kraju osvoji nekog od glavnih Oscara. Bilo bi to apsolutno zasluženo za film, Bonga i južnokorejsku kinematografiju.
Oscar bi savršeno pozlatio godinu za "Parazita", nakon osvajanja Zlatne palme u Cannesu, triju nominacija za Zlatni globus ("strani" film, režija, scenarij) i zarade od preko 100 milijuna dolara u svjetskim kinima. Sumirao bi i dvije sjajne filmske dekade za Bonga i Južnu Koreju.
Definitivno, Bong je u naponu redateljske snage i "Parasite" potvrđuje da je jedan od najuzbudljivijih filmaša današnjice, a uz Chan-wook Parka ("Oldboy", "Sluškinja") dugogodišnji prvak južnokorejske kinematografije, jedne od najvitalnijih u novom mileniju.
Južna Koreja je samo protekle dvije godine iznjedrila filmove za vrhove godišnjih top-lista, Parkov "The Handmaiden" i Chang-dongov "Burning". Niz nastavlja ponajbolji film 2019. koji u hrvatska kina stiže početkom 2020., točnije 2. siječnja, 11 dana prije nominacija za Oscara.
"Parazit" nastavlja i preokupacije misterioznog "Izgaranja", kao i još jednog friškog azijskog filma – japanske drame "Obiteljske veze" Hirokazua Kore-ede. Naime, Bong propituje staleže i/li poziciju obitelji u polariziranom (kapitalističkom) društvu današnjice sa sve uočljivijim i ogorčenijim jazom između povlaštenih i osiromašenih, što postaje trend i u američkoj žanrovskoj kinematografiji (horor "Mi" Jordana Peelea).
Jaz između dvije Bongove obitelji ne može biti veći. Kimovi su siromašna familija s dna južnokorejske društvene kace, životare u majušnom podrumskom stanu (pored kojeg slučajni prolaznici uriniraju) i zarađuju za kruh slažući kartone za dostavu pizza.
Naspram njih imamo bogatu obitelj Park koja živi u prostranoj i čistoj-kao-suza postmodernoj kućerini od stakla i betona, vizualnim jezikom savršeno kontrastiranoj klaustrofobičnom, prljavom stančiću Kimovih u "kubrickovskim" geometrijskim kompozicijama kadrova snimatelja Kyung-pyoa Honga ("Snowpiercer", "Burning").
Skupocjena rezidencija Parkovih gotovo da je zaseban lik filma i mogla bi se pretvoriti u poprište horora s ukletom kućom i trilera provale u kuću na koje Bong nudi pametan obrat subvertirajući "haunted house"/"home invasion" žanrove. U filmu nema ničeg ukletog, nadnaravnog, a i provala nije nasilna, odnosno na snazi je invazija na kuću "iznutra" od strane infiltriranih Kimovih.
Parazitske sklonosti Kimovih natuknute su prilikom njihove očajničke potrage za "wi-fi" signalom iz drugog prostora koji pokušavaju uloviti za mukte "whatsapp" poruke itd., ako ne i kad ne zatvaraju prozore za "besplatno raskuživanje" stana pozicionirana u procjepu između donjeg i gornjeg svijeta, gdje će se i sami naći.
Zamršeno klupko filma počinje se odmotavati nakon što Kimovi dobiju na dar kamenoliki artefakt koji bi im trebao donijeti sreću. "Je li kamen predstavlja krajolik ili nešto apstraktno", pitaju se Kimovi i odgovaraju "Ovo je prava metafora" u sceni preko koje se prelama sam film kao Bongova metaforička apstrakcija.
Uglavnom, sreća se osmjehne Kimovima: sin Ki-woo (Choi Woo-shik) preko prijatelja dobije posao da drži instrukcije iz engleskog jezika kćerki (Ji-so Jung) imućne obitelji Park. Ki-woo ubrzo uspije uvjeriti gospodina i gospođu Park (Lee Sun-kyun, Cho Yo-jeong) da im nabrijani sinčić treba poduku iz umjetnosti.
I "voila" - njegova sestra Ki-jung (Park So-dam) pokuca na njihova vrata ne bi li malcu mogućila "likovnu terapiju", te također metafilmski ocijenila kako "perspektiva mladog umjetnika izmiče interpretaciji" i da "unutar toga postoje uzorci koji se ponavljaju".
Jer, "Parasite" se opire pukoj klasifikaciji, premda unutar filma opstoje ponavljajući uzorci Bongova žanrovski usmjerena autorstva. Motiv klase i društvene nejednakosti, čiju će nečovječnost spoznati i Kimovi i Parkovi, jedan je od Bongovih zaštitnih znakova, a siromasi njegovi stalni likovi.
Često su utjelovljeni u odličnom Song Kang-hou ("Memories of Murder"), sada u ulozi Ki-taeka, "patera familiasa" obitelji Kim. Primjerice, siromašni su se borili protiv mutantskog vodenog čudovišta u "The Host", dok su se u "Snowpierceru" pobunili u futurističkom vlaku podijeljenom po staležima, od bogataša u prvim vagonima do njih na začelju.
Vlak iz "Snowpiercera", ili podzemna kojom se voze ljudi s "posebnim vonjem", dovest će Kimove na adresu Parkovih i pokušati klimavim mostovima povezati staleže sa suprotnih krajeva društvenog spektra, ali pritom izletjeti s tračnica, nakon što sin i kćer utabaju put za roditelje.
Otac Ki-taek i majka Chung-sook (Chang Hyae-jin) odigrat će uloge vozača i domaćice Parkovih, a Kimovi dovršiti infiltraciju, polako preuzeti čitavu kuću Parkovih pretvarajući se da nisu u rodu i riješiti se njihovih dotadašnjih zaposlenika, spremni otimati se oko mrvica kruha i demonstrirati eksploatacijsku narav bogataša.
U scenama kad Kimovi vježbaju što će reći Parkovima i kako će se ponašati, "Parazit" se može protumačiti i kao film o filmu, tj. glumi, igranju uloga, baš poput "Sluškinje". Međutim, nema te uloge koju možeš pripremiti kad igraš u "filmu" unutar ovog filma.
Bong radi zaokrete i prelazi iz jednog žanra u drugi, iznenađujući i likove i gledatelje da podjednako ostanu zatečeni. Kad bivša domaćica bane na prag i kaže da je "nešto ostavila" u podrumu nalik bunkeru, "Parasite" postaje skroz drukčiji film od dotadašnjeg, mračniji, nasilniji.
Peeleov horor "Us" dobro je pripremio teren za "Parasite" koji je suptilnije razvio ideju o dualnim društvima sa svojevrsnim modernim "podzemnim", tj. podrumskim Morlocima ("lower class") i Eloijima iznad njih ("upper class"). Naslov Bongova filma zvuči hororski, ali "Parazit" nije horor u doslovnom značenju riječi i žanra, već alegorijskom, u smislu društvene i duševne strave i užasa.
Iako je Bong snimio jedan "monster movie" ("Domaćin"), ovdje nema nekog "parazitskog" monstruma, samo čovjeka. Film je gotovo nemoguće žanrirati i kategorizirati budući da ne prestaje začuđivati slojevitom tajnovitošću i mijenjati žanrove omotan velom misterije, od prevarantske komedije do dramatičnog "home invasion" trilera i horora, naprijed i natrag, lijevo i desno, gore i dolje.
Sve unutar oštre satire koja siječe društvo poput kosira. Gledatelj doista nema pojma kamo ga Bong vodi i što će se zbiti u filmu koji se uvlači u tijelo neprimjetno poput parazita dok ga gledate i nema namjeru odatle izaći. Očekujte neočekivano kad uđete u kino.
Najbolje od Joon-ho Bonga
1. 'PARAZIT' (2019.) 2. 'Sjećanja na ubojstvo' (2003.) 3. 'Domaćin' (2006.) 4. 'Snowpiercer' (2013.) 5. 'Majka' (2009.)