Zvuči nezamislivim da bi se dva različita Bond-filma mogla pojaviti u istoj godini, no to se jednom doista dogodilo, 1983., kad su se u kinima natjecali novi službeni nastavak serijala "Octopussy" i neslužbeni "Nikad ne reci nikad", snimljen nezavisno od produkcijske kuće Eon.
Tada aktualni Roger Moore i povratnik Sean Connery, jedan protiv drugoga. James Bond protiv Jamesa Bonda. Sudar 007 titana bez presedana. To je kao da se prije nekoliko godina, recimo 2015., u kinima pojavio povratnički "Bond" s Pierceom Brosnanom i konkurirao filmu "Spectre" Daniela Craiga.
Brosnan je duhovno bliži Mooreu, a Craig (ranijem) Conneryju, ali shvaćate duelsku analogiju. No, može i ovako, još bolje: situacija je usporediva s time da se početkom 2030-ih Craig vrati Bondu (hineći da se "Za smrt nema vremena" nije dogodio) i snimi još jedan film iste godine kao i njegov nasljednik, bio to Henry Cavill, Tom Hardy ili netko treći.
Upravo je to napravio Connery kad je 1983. pristao nanovo ovjeriti dozvolu za ubijanje, 12 godina nakon što se povukao od uloge ("Diamonds Are Forever") i predao ključeve serijala nasljedniku Mooreu, iako je rekao "never again". Naslov Bond-filma "Never Say Never Again", njegovog sedmog, utoliko je jako štosan, kao naziv "comeback" turneje Gunsa "Not In This Lifetime", inspiriran Slashovom rečenicom da se neće okupiti u ovom životu.
Connery je dotad glumio u šest "Bondova", od 1962. i "Dr. Noa" preko "Operacije Grom" do 1971. i "Dijamanti su vječni", a Moore snimio pet filmova, počevši s "Živi i pusti umrijeti" 1973. godine. Kad se Connery vratio serijalu, to je podsjećalo na potez nekadašnjeg boksačkog šampiona koji izaziva trenutnog prvaka svijeta na borbu u kinoringu, premda je Moore tri godine stariji od njega (u vrijeme izlaska filma imao 56).
Njihov duel je nazvan "bitkom Bondova" i samo je jedan 007 mogao pobijediti. "There can be only one", kako je glasio moto Conneryjeva "Highlandera". Mooreov film je zaradio onomad više novaca u američkim i svjetskim kinima, makar je kritika bila sklonija Conneryjevu, a "Never Say Never Again" je u međuvremenu poveo u glasovima publike na Rotten Tomatoesu (70:43%), dok u ocjeni na IMDb-u vodi "Octopussy" (6,5:6,2).
Znači, ne računajući box-office, rezultat je otprilike izjednačen. Ipak, ako treba odabrati bolji i, napose, draži Bond-film, to je bio i ostao "Octopussy" Johna Glena ("Samo za tvoje oči"). Jednostavno, "Octopussy" izgleda kao pravi "Bond-movie" koliko god znao poći ukrivo s prekuhanim osmokrakim zapletom (Fabergeova jaja, nuklearne rakete...) i pretjerivati u autoironičnom akcijsko-komičnom cirkusu (Bond kao Tarzan, krokodil, gorila i klaun!), dok "Nikad ne reci nikad" djeluje poput niskobudžetnog "bondovskog" akcića u produkciji Cannona ("Invazija na SAD").
Kako je to moguće s obzirom da je koštao nekih deset milijuna dolara više i da ga je režirao Irvin Kershner ("Ratovi zvijezda: Imperij uzvraća udarac"), doista je nejasno, ali "Never Say Never Again" nije produkcijski ispoliran, posebice u usporedbi s Conneryjevim hitom "Thunderball" kojemu dođe kao inferiorniji remake.
"Nikad ne reci nikad" se, jamačno i zbog odsutnosti uhodane MI6 ekipe (M, Moneypenny, Q) i teme/glazbe Johna Barryja, doima kao "Bond" iz nekog alternativnog svemira, samo što, eto, u njemu glumi Connery, ako je već npr. novi M postao nikad gori Edward Fox.
Film nije iznjedrio nijedan ikonički/magični akcijski ili humoristički trenutak u smislu neke pamtljive scene ili citatnog "one-linera", što se ne može reći za "Octopussy". Uvodna "pre-credit" scena ikoničkija je od cijelog Conneryjevog filma i zasigurno najspektakularnija od svih "Bondova" osamdesetih, mimo Moorea, dakle uključujući "Dah smrti" i "Dozvolu za ubojstvo" Timothyja Daltona.
Sjetite se izlaska malog aviona iz prikolice za konje, njegova leta s toplinskom raketom za nebeskim petama, nakošenog prolaska kroz ušicu igle zatvarajućih vrata spremišta za zrakoplove i masivne ekspolozije hangara, kao i Bondove reakcije kad letjelici ponestane goriva i radniku na benzinskoj postaji dobaci "nalijte, molim".
"Octopussy" je s praskom ušao u arenu sve popularnijih akcijskih spektakala osamdesetih poput "Ramba" kojima se dijelom inspirirao (avanturizam "Otimača izgubljenog kovčega") i koje će inspirirati (scena večere u "Indiani Jonesu II", eksplozije hangara u "Komandosu").
Čak i na povremeno šeretskom autopilotu Moore umješno pilotira Bondom kojeg je načinio svojim likom, bolje nosi godine, zavodi i razoružava šarmom u zabavnijem, razigranijem i maštovitijem filmu, najpustolovnijem, najegzotičnijem i najcirkuskijem u serijalu sa "Sandokanom" u ulozi "pomoćnog" negativca, bacačima noževa, gutačima mačeva i divljim zvijerima.
S druge strane, "Never Say Never Again" se čini kao da nije nastao početkom osamdesetih, već dekadu ranije, ako ne i dvije. Akcijske scene su sporije, na momente trapave i manje fluidne, jedina vrijedna spomena je potjera s Bondom na motoru i njegov okršaj s mrcinom (Pat Roach) u teretani klinike za rehabilitaciju a la "Iz Rusije s ljubavlju", ali sve je to manje uzbudljivo od jurnjave tuk-tukovima u "Octopussy", kamoli borbe na krovu vlaka i zrakoplova.
Da nema "joystick" nadmetanja Bonda s negativcem (Klaus Maria Brandauer) u "ubojitoj" videoigri, neovisno o tome što scena izgleda datiranije u odnosu na vršnjački Badhamov "War Games", jedva da bi se reklo da film pripada osamdesetima. Pogledajte ponovno podvodne sekvencije u "Operaciji Grom" i uočit ćete koliko "Nikad ne reci nikad" kaska za prethodnikom iz davne 1965. godine.
Okej, poanta jest da su dani slave iza ostarjelog Conneryjeva Bonda, no to nije izlika da "Never Say Never Again" gotovo djeluje starije od "Thunderball". Koncept ostarjelog agenta je sugerirao dašak serioznosti, zrelosti, realizma i ljudskosti nasuprot lepršavijem, pubertetskijem filmu "Octopussy" s kojim ima najviše poveznica u osnovnom zapletu sprječavanja negativca s atomskom bombom kakvu će Moore prerušen u klauna pokušati deaktivirati smrtno ozbiljan, ali s "mooreovski" podignutom obrvom.
Međutim, "Nikad ne reci nikad" je pušten u kina prerano da bude Bondov "Batman" Franka Millera, tj. "Nepomirljivi" i "Rambo: Do zadnje kapi krvi" ili "Casino Royale". Pohvalno je da je Kershner pokušao zamisliti starijeg Bonda.
No, koncept tek tu i tamo zaplamti potencijalom, tipa da je 007 brži na riječima/"one-linerima" nego okidaču i da se nalazi u raskoraku s modernim "hi-tech" svijetom, a prečesto je u sukobu sa samim sobom ("comic relief" lik Rowana Atkinsona ne spada ni u Mooreove filmove) budući da je Connery raspoložen za zezanciju i zavođenje kao da je mladić.
Gledati Conneryja još jedan, posljednji put u "trade-mark" ulozi najveći je užitak filma koji završava njegovom oproštajnom rečenicom "never again" i namigom fanovima, možda i Mooreu. Zadnji metak u "bitki Bondova" je ispaljen.