Protivno svojoj volji, vijetnamski veteran i pripadnik zelenih beretki John Rambo (Sylvester Stallone) u svakom je filmu uvučen u neki ratni konflikt. Rambo samo želi da ga se pusti na miru, a prisiljen je opet krenuti u rat i aktivirati u sebi stroj za ubijanje.
Sjetimo se, u prvom i najboljem “Rambu” Teda Kotcheffa iz 1982., psihološki nijansiranom “Taksistu” akcijskog filma, šerif je pogurao Ramba do točke pucanja i za kaznu dobio “rat kakav nije vidio”, kad je isprovocirani mišićavi PTSP-ovac poveo mini-Vijetnam u srcu Amerike.
Megahitoidni nastavak “Rambo II” Georgea P. Cosmatosa iz 1985. izbavio je akcijskog (anti)junaka iz zatvora i odveo ga natrag u Vijetnam sa zadatkom pronalaska američkih ratnih zarobljenika kako bi dobio pomilovanje. ”Moj rat je završen”, rekao je vijetnamski veteran 1988. u podcijenjenom “Rambu III” Petera MacDonalda i naizgled pronašao mir među budističkim svećenicima na Tajlandu.
No, Rambov rat je nanovo počeo kad su Rusi zarobili njegova jedinog prijatelja, pukovnika Trautmana, tijekom misije snabdijevanja mudžahedina oružjem u Afganistanu nakon što mu se on odbio pridružiti. Ikonički lik je u trećem filmu komotno mogao reći ono što je rekao Michael Corleone dvije godine kasnije u “Kumu III”: “Taman kad sam mislio da sam izašao, oni me ponovno vrate unutra.”
Paralela između Corleonea i Ramba ima šireg smisla. Corleone je ponajveći tragičar gangsterskog filma i to je potvrdio baš “The Godfather Part III” kao završni dio Coppoline mafijaške tragedije, a Rambo je najveći tragičar među svim akcijašima, što potvrđuje i četvrti dio njegove sage.
Da junak ima svoga naratora u Stalloneovu “Johnu Rambu” (“Rambo”, 2008.) kao Conan, na kojeg će podsjetiti u nekolicini scena, pripovjedač bi također mogao kazati “Njegova priča je priča o tuzi” i opisati razmjere Rambove akcijske tragike. Tonalno, četvrti film je na psihološko-akcijskom razmeđu prvog i trećeg, fokusiran na Rambovu tragediju i unutarnji mrak koji će posljedično doprinijeti najvećem broju leševa u cijelom serijalu kad akcija poprimi eklatantne “body count” proporcije.
S glumački zrelijim Stalloneom, koji je od “Ramba III” snimio niz akcija (“Cliffhanger”, “Razbijač”, “Specijalist”, “Svjetlost dana”), ali i “Cop Land” i “Rockyja Balbou”, “John Rambo” je svakako nekakav povratak egzistencijalnim introspektivnim korijenima i film odlazi na ishodište, vraćajući junaka natrag u Ameriku u samoj završnici, gdje nije bio od 1985. godine.
Povratak korijenima je karakterizirao i “Rockyja V” i “Rockyja Balbou” koji su bili bliži “Rockyju” i “Rockyju II” u odnosu na “Rockyja III” i “Rockyja IV”. Međutim, “John Rambo” i “Rocky Balboa” nisu slični filmovi, već inverzije. Rocky je osjećao godine, Rambo ih ne osjeća. Kao i u prethodnim filmovima, Rocky je pronalazio pobjedu u porazu, a Rambo pronalazi poraz u pobjedi i napušta sam poprište bitke, ostajući usamljeni ratnik u upečatljivoj završnici.
Ovdje Rambo nema ni prijatelja Trautmana, kamoli neku svoju Adrian od jedine dvije žene s kojima je imao neki odnos od prvog do četvrtog filma. Adrian nije postala stradala agentica Co Bao (Julia Nickson-Seoul) iz drugog dijela serijala, niti će to postati misionarka Sarah (Julie Benz) koja vidi dobro u njemu i moli ga da prebaci nju i njezine kolege iz Tajlanda u Burmu kako bi odnijeli medicinsku pomoć Karenima i “zaustavili ubijanje”.
Burma je, uzgred, odabrana kao država gdje se odvija genocid nad Karenima daleko od očiju svijeta, za razliku od tadašnjeg ratovanja u Iraku i Afganistanu; bilo bi to ironično mjesto mjesto radnje s obzirom na zbivanja u “Rambu III”. Pesimističan i povučen od civilizacije (“Jebeš svijet!”), Rambo poručuje misionarima “idite kući” jer “ako ne nosite oružje, nećete ništa postići”.
Kad misionari postanu taoci sadističke burmanske vojske i shvate uzaludnost pacifizma, Rambo će se zagledati u unutarnji mrak i ponovno “postati rat da bi preživio rat”, probuditi u sebi barbara i biti gori od neprijatelja, pretvoriti se u akcijskog Jasona Voorheesa iz “Petka 13.”, što će i ostati u petom, jednako nasilnom filmu “Do posljednje kapi krvi”.
Sjajan crno-bijeli flešbek na Vijetnam i zbivanja iz prva tri dijela dolazi u formi podsjetnika da je pred nama “punokrvni vojnik, spreman za borbu”. “Znaš tko si, od čega si... rat ti je u krvi...”, govori Rambo kujući mačetu u sceni mitskih “conanovskih” konotacija. On je utjelovljenje dalekosežnih trauma rata i ratovanja i njegova introspekcija je uvod u “živi ni za što ili umri za nešto” akciju.
Nadolazeće hiperekscesivno nasilje refleksija je njegove (i Stalloneove) nutrine, svega što kipi u njemu, ali i (filmskog) svijeta koji je postao još nasilniji. Od Vijetnama naovaomo dogodili su se novi brutalni ratovi, ali i ratni i akcijski filmovi, poput naturalističkog “Spašavanja vojnika Ryana” i “Apocalypta”. Za njih je “John Rambo” ono što je npr. “Divlja horda” bila za “Bonnie i Clyde”.
Jedan od najbrutalnijih akcijskih filmova u povijesti, brutalniji od “Kobre”, otvara se mučnim arhivskim dokumentarnim snimkama građanskog rata u Burmi, a tom izričaju stremi i Stallone bombardirajući gledatelja šokovima i šireći granice “R” predikata u (akcijskom) realizmu pa i naturalizmu na tragu “Hrabrog srca” i “Pasije” njegova starog ratnog druga Mela Gibsona.
Dakle, bez stripovske stilizacije tipa “300”, no uz nadahnute poetične “slow motione” prikaza besmisla i bezumlja ratovanja. Stallone prikazuje rat kao džunglovito ludilo i kaos “Apokalipse danas”, ali i neuvijeno oslikava efekte eksplozije granate na ljudsko tijelo ili posljedice rešetanja 50-kalibarske strojnice.
Dok strojnica pretvara džunglu u ravnicu, meci ne sijeku samo stabla na pola, već i ljude, stoga se “košnja” razlikuje od one u “Predatoru”, koji Stallone kao da citira u Rambovu bijegu kroz džunglu od zajedničkog prasnuća “claymor” mine i “tallboy” bombe iz Drugog svjetskog rata nalik Predatorovu samouništenju snage omanjeg nuklearnog praska.
Kamera ne sklapa oči kad glave i udovi lete zrakom jednako kao i projektili, šikljaju gejziri crvene boje i krv se natječe s kišom tko će više namočiti zemlju... Kad Rambo uzme u ruke golemu strojnicu, efekt nije iste “navijačke” prirode kao u “Rambu III”. To je pokolj. Masakr. Prvi “Rambo” je verbalizirao fizičke horore rata. Četvrti “Rambo” te horore vizualizira. Rambo je od prvog do četvrtog filma napravio puni krug.