Antiratne i ratne poruke miješaju se u "Rambu" Teda Kotcheffa i "Rambu II" Georgea P. Cosmatosa (1982., 1985.), prvim dvama filmovima iz hit-serijala o vijetnamskom veteranu, fenomenima američke (popularne) kulture sa scenarističkim potpisom glavnog glumca Sylvestera Stallonea.
U izvornom i najboljem filmu serijala, "First Blood", Rambo je živi podsjetnik na sve krivde Vijetnamskog rata otisnute u ožiljcima na njegovom tijelu i duši. On je traumatizirani PTSP-ovac, akcijski antijunak, svojevrsni Travis Bickle sa strojnicom.
U drugom, "Rambo: First Blood Part II", on postaje ratni heroj na nacionalnoj razini, prototipni akcijski superjunak, Terminator programiran da se bori za američku pravdu i vodi novi-stari rat. "Rambo" i "Rambo II" su dvije strane medalje časti, "jin" i "jang" Amerike onda i danas. Orginalni "Rambo" je bio američki film sedamdesetih u osamdesetima, "Taksist" akcijskog žanra, "Južnjačka utjeha" bez utjehe.
Nastavak, "Komandos" iz "Apokalipse danas", Rambovu je pjesmu tragičnog, uzaludnog patriotizma u epskom "scoreu" Jerryja Goldsmitha transformirao većinski u ponosnu domoljubnu budnicu i utjelovio epitom akcijske kinematografije osamdesetih s propatriotskim armijama od jednog čovjeka i strojevima za ubijanje, a njegov je uspjeh bio u korelaciji s predsjednikovanjem Ronalda Reagana.
Prvi film je, ipak, porodio drugi i ispisao prvo poglavlje nove povijesti akcijskog žanra koje će iznjedriti "Nestale u akciji" i takve militarističke akciće, iako je bio na valnoj duljini s žanrovskim alegorijama sedamdesetih poput "Oslobađanja".
Drugi je nastavio započeto, stavio fokus na bicepse u krupnom kadru i trasirao Schwarzeneggerove likove u filmovima "Commando" i "Predator", ali i "tarantinovski" napisao novu povijest Amerike, odnosno izvojevao pobjedu u Vijetnamskom ratu koji je završio desetak godina ranije porazom SAD-a.
Ne bi se to dogodilo da je Rambo, kao u izvrsnom romanu Davida Morrella iz 1972., stradao na kraju prvog filma. Ali, nije, ostao je živ pa je i Vijetnam nastavio živjeti s njim u drugom dijelu. Koju je kalvariju prošao Rambo u izvorniku, doista bi bilo krajnje pesimistično da odjavnu špicu nije dočekao živ.
Na početku filma on dolazi u posjet ratnom drugu s kojim je služio u istoj elitnoj postrojbi, da bi doznao kako je ovaj umro od raka zarađenog u Vijetnamu od "onog sredstva za zaprašivanje" (eto prve kritike tog rata). Nesretnik, predzadnji iz Rambove jedinice, stradao je u Vijetnamu, a da to nije ni znao.
I Rambo je na neki način stradao, barem mentalno. Njegove "fleševe" na Vijetnam izvući će na površinu šerif malog gradića Will Teasle (Brian Dennehy) koji ga hapsi zbog skitništva. "U toj jakni, sa zastavom, tako odjeven... tražite nevolju. Ne želimo lutalice ovdje", izražava Teasle jasnu nedobrodošlicu vijetnamskom veteranu i izaziva ga, iako nije ništa učinio i samo je htio nešto pojesti u njegovu gradu.
Osim tretmana veterana, u kojemu se mogu prepoznati i povratnici iz Iraka, film je dan-danas aktualan i u prikazu američke netrpeljivosti i brutalnosti prema drugima i drukčijima, a Teasle se ponaša bahato gotovo kao Trump. Teasle i njegovi policajci bit će grubi prema vojniku koji samo traži svoje mjesto na svijetu nakon rata, a čiji ožiljci govore što je sve u tom ratu prošao.
Vijetnamski "flashbackovi" mudro su svedeni na minimum, kao i Rambova "back" priča, otkrivena tek u razarajućoj završnoj sceni sirovih emocija (Sly za Oscara), kad se prisjeća kako je skidao komadiće svog raznesenog prijatelja sa sebe i pokušavao mu ugurati natrag crijeva koja stalno ispadaju. Kad Teasle i njegovi proliju "prvu krv" i pokrenu rat iz inata, Rambo reagira instinktivno poput životinje stjerane u kut i brani se.
Scena eksplozije Rambova PTSP-a i njegova bijega iz policijskog zatvora uvela je novu, dotad neviđenu tjelesnost u akcijski film zahvaljujući glumački požrtvovnom i kaskaderski neustrašivom Stalloneu koji je kreirao sjajan lik i glumi ga kao De Niro/Pacino iz teretane, pričajući njegovu priču i reagirajući na opasne situacije (visenje na klisuri u klancu) mahom govorom tijela/mišića.
Jednako kao što je Rambo šakama i nogama oborio policajce u postaji za tren oka, tako će ih neutralizirati i u šumi, na njegovu teritoriju. "U gradu si ti zakon, ovdje sam ja. Ne pretjeruj jer imat ćeš rat kakvog nisi vidio", upozorava Teaslea "stručnjak za gerilsko ratovanje koji zna ubijati oružjem, nožem, golim rukama i obučen je da zanemari bol i vremenske neprilike".
Tako Ramba opisuje pukovnik Trautman (Richard Crenna), odgovoran za njegovo regrutiranje, treniranje i pretvaranje u "stroj". Šuma postaje mini-Vijetnam u srcu Amerike, a film tu radi subverzivnu inverziju Vijetnamskog rata: Rambo koristi prednosti "domaćeg terena" kao Vijetnamac, radi primitivne zamke od drveća i suprostavlja se oružano naprednijem neprijatelju/napadaču ("ne lovimo mi njega, već on nas").
Sve što je on htio jest osjećati se kao kod kuće kao civil u vlastitoj zemlji, Americi, gdje ne može zadržati posao na parkiralištu, a u Vijetnamu je upravljao skupom mašinerijom i tenkovima. No, šerif i ekipa su probudili u njemu vojnika/ratnika i od šume stvorili Vijetnam, njegov drugi dom.
"Da preživiš rat moraš postati rat", rekao je Rambo u manje suptilnom "First Blood Part II" koji doslovno šalje junaka natrag u Vijetnam, gdje će se pobratimiti s džunglom i u sličnim scenama sređivati Vijetnamce, pa i Ruse. Rambo je u prvom filmu svojevrsna preteča Predatora i posredno kažnjava ignorantske Amerikance za rat u Vijetnamu koji su sami izazvali i njega poslali tamo.
S druge strane, u nastavku je on kombinacija Predatora i Arniejeva Dutcha, junak koji inspirira "džungla je oživjela i uzela ga" rečenicu u sceni kad se stopi s blatom i tako kamufliran zaskoči neprijatelja. Možda je tome razlog što "Rambo II" ima dvojan identitet, lomeći se između kritiziranja (Vijetnamskog) rata i njegovih reperkusija na čovjeka te veličanja američkog patriotizma i pobjeđivanja pod svaku cijenu.
"Hoćemo li ovaj put pobijediti", Rambo pita pukovnika Trautmana kad ga posjeti u zatvoru i privremeno unovači za misiju - s mogućim pomilovanjem - kako bi fotografirao logor s američkim ratnim zarobljenicima u Vijetnamu. "Sada sve ovisi o tebi", odgovara Trautman.
Dakako, naoružan eksplozivnim strijelama, s redenikom streljiva oko ruke i crvenom maramom oko glave, Rambo će se predstaviti onakvim kakav je (p)ostao u kolektivnom sjećanju i pobijediti Vijetnam (i Rusiju) u scenama još uvijek atraktivnog akcijskog spektakla u kojem ima više eksplozija nego u "Apocalypse Now" i Cosmatos obožava slapove napalma ujutro.
Međutim, do tog busanja u prenabildana američka prsa junačka "Rambo: First Blood Part II" je ustvari na priličnoj valnoj duljini prethodnika onoliko koliko je ušljivi birokrata Murdock (Charles Napier) predstavnik američkog državnog aparata na tragu Teaslea, ustvari još gori.
Murdock postavlja (pod)temu filma, uz određene slobode inspiriranu stvarnim Nixonovim obećanjem Pham Van Dongu da plati par milijardi dolara ekonomske pomoći, ali to je Kongres odbio financirati. "Moramo zadovoljiti ljude, to nije bio moj rat, samo čistim nered", kaže Murdock nakon što spomene bolnu tema za obitelji i državu - 2500 Amerikanaca nestalih u akciji u jugoistočnoj Aziji koji se smatraju se mrtvima.
Kad Rambo pronađe zarobljenike, Murdock opoziva akciju i ostavlja ga u "paklu" koji "on naziva domom". Cijela misija se ispostavlja lažnom poput Vijetnamskog rata. Logor sa zarobljenicima, koje ruski zapovjednik u Vijetnamu (Steven Berkoff) naziva "ratnim zločincima", trebao je biti prazan kako bi Kongres zaključio slučaj. Trautman će prokužiti da se i ovdje radi i novcu.
"Godine 1972. trebali smo platiti Vijetkongu 4.5 miljardi dolara ratnih reparacija, što smo odbili. Oni su zadržali naše ljude. Što biste vi napravili? Platili otkup naših ljudi i time financirali rat protiv naših saveznika? Što ako se neki od tih veterana pojavi na vijestima? Vi biste opet započeli rat i bombama zasuli Hanoi", Murdock propituje Trautmana.
Za Ramba, stoga, navijamo jednako zdušno i na novo gledanje kad zareži "Murdoch, I'm coming to get you!", ali navijački zanos vene nakon finalnog dijaloga junaka i pukovnika koji odnosi političku prevagu filma. "Možda je sav taj rat loš, ali nemoj mrziti svoju zemlju zbog toga", Trautman dade povoda Rambu za veliki američki govor.
"Mrziti? Umro bi za nju", propatriotski usklikne Rambo i istakne da želi isto što žele i oni (spašeni ratni zarobljenici) i općenito svatko tko je bio u Vijetnamskom ratu i prolio tamo svoju krv, "sve da bi nas država voljela kao što i mi volimo nju".
Završni Rambov govor je u političkoj i glumačkoj opreci s likom i njegovim (remek)djelom, tj. Stalloneovim gorkim i moćnim monologom u završnici izvornog filma, kad psihički rastrojeni veteran spusti gard, opusti mišiće i otkrije kako se osjeća zbog toga što ga je izdala država koja ga je i načinila takvim kakav jest.
U prvom filmu stradao jedan čovjek, u drugom njih 67
Stallone je izvodio veći dio kaskaderskih scena sam, primjerice zadnju trećinu pada s litice i u tom procesu je slomio rebra ateriravši s nekoliko metara visine na grane stabla. Rambov bolni krik u toj sceni je bio stvaran i ekstra podcrtao realistički ugođaj filma. Zanimljivo, u "First Blood" Rambo nije ubio nikoga i stradao je samo jedan čovjek kad je ispao iz helikoptera. U drugom dijelu je "body count" bio 67. "First Blood Part II" je bio i priprema za mesijansku ulogu junaka u "Rambu III". Rambo je portretiran gotovo kao nekakav akcijski Krist kojeg će Vijetnamci i Rusi razapeti kako bi ga mučili strujom i iskušali njegovu snagu.