StoryEditor
Film & TVCINEMARK OBLJETNICA

‘Dobar, loš, zao‘: Za šaku krupnjaka

31. prosinca 2021. - 09:56

Dvojbe nema oko najboljeg filma svih vremena ako pitate Quentina Tarantina. To je kultni špageti-vestern "Dobar, loš, zao" Sergija Leonea ("Il buono, il brutto, il cattivo"/"The Good, The Bad and The Ugly", 1966.), završni dio njegove "dolarske" trilogije o Čovjeku bez imena, započete sa "Za šaku dolara". Filmovi na Tarantinovoj "top-ten" listi mijenjaju poredak iz godine u godinu, neki s nje ispadaju i novi ulaze, ali "Dobar, loš, zao" ostaje, i to na samom vrhu.

Ponovnim gledanjem "The Good, The Bad and The Ugly" na 55. godišnjicu filma može se u potpunosti razumjeti Tarantinova fascinacija vesternom čuvenog talijanskog redatelja kojemu je odavao počast u mnogim svojim kadrovima, najviše u "Odbjeglom Djangu" i "Mrskoj osmorki".

Obilježavanje obljetnica klasika, kultnih i značajnih filmova završavamo uz prasak – proslavom 55. godišnjice Leoneova vesterna s Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi, koji se, k tome, prikazuje 31. prosinca na HTV2. Uživajte u tekstu i filmu pa se čitamo i 2022.

Jednostavno, ništa slično prije ovoga nije viđeno u žanru, pa i kinematografiji samoj, čak i ako se u obzir uzmu vestern klasici poput "Shanea", "Točno u podne", "Tragača"... ili prethodna dva dijela Leonove trilogije. Ništa slično nije viđeno ni poslije, ne računamo li Leoneov "Bilo jednom na Divljem zapadu" i "Divlju hordu" Sama Peckinpaha.

"Dobar, loš, zao" savršena je sumacija esencije tada posrnulog, na smrt ranjenog žanra vesterna, mitskog Divljeg zapada i njegovih (anti)junaka na "leoneovski" način, perfektan primjerak punokrvne filmske režije. Svaki kadar je režijska perfekcija i buduća "leoneovska" (akcijska) ikonografija, vidljiva u filmovima na potezu od "U zmajevu gnijezdu" do "Teške mete", "Desperada" i "Posljednjeg preživjelog".

Film pršti od izrazite filmičnosti, pa i stripičnosti, nerijetko izgledajući kao filmovani strip, ne samo zbog raspištoljene stripovske špice. Sve je u njemu veliko, grandiozno, veće od života i smrti, uzdignuto na mitološku razinu uzvišenom glazbom iznimno nadahnutog Ennija Morriconea, odavde do, stripovskim rječnikom, vječnih lovišta.

Lica likova ispunjavaju cijeli ekran u krupnom planu, kradući kadar širokim totalima, a slike govore više od šutljivih, monosilabičnih revolveraša utjelovljenih u legendarnom Clintu Eastwoodu. Prva scena sumira Leoneov pristup vesternu. Kamera panoramski promatra vesternski krajobraz, da bi u kadar, "bez reza", ušao jedan kauboj, zakoračivši s lijeve strane ravno pred objektiv i pozicioniravši se u njegovo središte.

Krupni kadar čovjeka zaklanja panoramu i najavljuje režijsku izmjenu planova, od "fordovskih" totala do "leoneovskih" krupnjaka, u kojima Leone traži i pronalazi suštinu kauboja(ca). Kauboj je ružan, rošava lica, daleko od ljepuškastog izgleda jednog Garyja Coopera, i nema bijeli šešir na glavi, ali svejedno, pred nama je upečatljiva, pamtljiva, autentična pojava, kao i drugi statisti, makar njihov engleski bio naknadno nasnimljen.

U Leoneovu vestern svijetu nema klasičnih pozitivaca, dobrih-dobrih kauboja s bijelim šeširima, čak ni kad ih nosi Clint kao bezimeni kauboj nadimka Blondie, ili titularni "The Good", premda je ova usamljena revolveraška lutalica, identična njegovim likovima iz prethodnih dijelova trilogije, najbliže što film dolazi "cool" junaku. Prije Eastwooda predstavljeni su "The Ugly" ili Tuco za kojim je raspisana tjeralica od 2000$ (Eli Wallach; kradljivac scena, možda i filma) te "The Bad" ili Angel Eyes (Lee Van Cleef).

Trojac traga za 200.000 dolara u konfederacijskom zlatu usred Građanskog rata, koji je inkorporiran u priču tako da epičnost ovog vesterna bude veća i "hollywoodskija", s još uvijek dojmljivo izgledajućim masovkama i osjećajem za "leanovski" spektakl u "wide screenu" sa zvižducima topova, dizanjem mostova u zrak kao u partizanskim filmovima itd. Zlato je "skriveno na sigurno", tj. zakopano na groblju, Tuco zna na kojem ("Sad Hill Cemetery"), ali ne i ime na grobnici (Arch Stanton?), a Blondie obratno od njega, stoga se ujedinjuju.

"Postoje dvije vrste ljudi na svijetu, moj prijatelju – oni s konopom oko vrata i oni koji sijeku", Tuco govori Blondieju s kojim će na određeno vrijeme ostvariti uigranu prevarantsku shemu na način da potonji privede prvoga, uzme novčanu nagradu i spasi ga u trenutku kad treba biti obješen, ispalivši metak u omču, nakon čega podijele novac. "Zlatokosi anđeo ga pazi", komentira Angel Eyes za Tuca.

Prilikom svakog predstavljanja likova Leone zamrzava sliku, i kad to učini, kadar djeluje kao kvadrant nekog vesternskog stripa poput, recimo, talijanskoga klasika "Tex Willer". Rečenica koju izgovara Tuco, "Kad se konop (omče) počne stezati, osjećaš vraga kako te grize za guzicu", zvuči kao nešto što se u osamdesetima moglo pročitati u avanturama nekog od junaka edicije "Zlatna serija" ili "LMS" ("Lunov Magnus Strip"), a stripovski odmak čini nasilje manje realističnim.

Tuco ulijeće u film skokom kroz prozor, a Angel Eyes čim s pojavi strijelja prodornim očima i hladnokrvno će napucati nekoga iz neposredne blizine, prekrivši mu glavu jastukom. Ova scena ilustrira razliku između klasičnih i špageti vesterna jer, primjerice, Van Cleef (glumio i u "Za dolar više") nije mogao napraviti nešto slično u maloj ulozi negativca u "High Noon".

Clint, pak, ulazi u film posljednji od titularne trojke, ali njegov je ulazak opet akcijsko-ikonički kao u "A Fistfull Of Dollars". Najprije vidimo lice pištolja u krupnjaku pa tek onda Eastwoodovo, budući da je Blondie isprva sniman s leđa. Pištolj je važniji, odnosno ono što on u Clintovoj ruci predstavlja za Leonea – melodično revolverašenje bez suvišnih riječi, sukladno Tucovoj izjavi "Kad trebaš pucati, pucaj, ne pričaj", koju redatelj preuzima kao filozofiju.

"Svaki pištolj stvara svoju melodiju", kaže Blondie u rijetkim trenucima kad progovori kao sušta suprotnost Tucu, najbrbljavijem liku filma s kojim će tvoriti "buddy" duo iz koristi kad krenu u potragu za zlatom. Nešto kasnije, najprije ćemo vidjeti dim cigare prije nego što Blondie uđe u kadar.

Pištolj i cigara za Leonea su alati za stvaranje ikone, a od Eastwooda je stvorio upravo to, najvećeg kaubojskog kulera ("Topovska paljba ili oluja, tebi je svejedno") i preteču kulerskih akcijaša, od njegova Prljavog Harryja nadalje. Sjećate li se nekog krupnog plana Johna Waynea u vesternima? Teško, ali Clintovi krupnjaci se pamte kod Leonea.

Krupnjaci su Leoneovo najjače oružje, naročito oni trostruki/trosmjerni u virtuozno režiranoj i uglazbljenoj završnici na groblju koja je oslikana u Blondiejevoj parafrazi Tucovih poštapalica "Postoje dvije vrste ljudi na svijetu – oni s napunjenim pištoljem i oni koji kopaju, ti kopaš".

Blondie, Tuco i Angel Eyes međusobno se odmjeravaju za okršaj, spremni potegnuti pištolj i zapucati. Do neminovnog revolveraškog krešenda, planovi su svakim idućim montažnim rezom sve krupniji i krupniji, šireći tenziju kako se kadar sužava na njihova lica, pištolje, oči. Nema dalje za kauboj(c)e od "The Good, The Bad and The Ugly". Leone je na neki način iskopao grob vesternu na tom groblju, spreman da ga isprati na vječni počinak u "Once Upon a Time In The West".

FILM: The Good, The Bad and The Ugly; vestern; Italija/SAD, 1966. REŽIJA: Sergio Leone ULOGE: Clint Eastwood, Eli Wallach OCJENA: *****

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. travanj 2022 04:14