Pseudonim "Clint Eastwood" bio je prvi izbor Martyja McFlyja kad se vratio u kaubojsku prošlost Amerike 1885. u "Povratku u budućnost III" Roberta Zemeckisa, iako je mogao preuzeti ime (i imidž) nekolicine junaka vesterna. Mogao se i Zemeckis, isto tako, ugledati na niz završnih obračuna iz vesterna, ali on se baš nadahnuo filmom "A Fistfull Of Dollars" ili "Per un pugno di dollari" (1964.) Sergija Leonea.

Marty će, poput Eastwoodova "Čovjeka bez imena", doći na revolveraški duel otporan na metke s pancirkom od željeza skrivenom ispod ponča i nasamariti negativca Buforda Tannena. Zanimljivo, Tannenova buduća inačica je gledala film u "Back To The Future II".

Biff Tannen je tada, u "alternativnoj" 1985., rekao "Sjajan film. Sjajan jebeni film. Ovaj tip je briljantan...". Referencije na "Za šaku dolara" u serijalu "Povratak u budućnost" sugerirale su kako je Leoneov vestern otporan na metke vremena, štoviše da bi njegova recepcija mogla rasti s godinama.

U vrijeme "Back To The Future II&III", na prijelazu osamdesetih u devedesete, rijetki su kanonizirali "Per un pugno di dollari". Bilo je to prije pojave Quentina Tarantina koji je "homažirao" Leoneove špageti vesterne i podigao ih na zasluženi pijedestal, među ostalim koristeći veličanstvenu glazbu Ennija Morriconea.

Do budućnosti 2015., gdje Marty stiže u "Back To The Future II", Leoneov film je dobrano počeo uživati status jednog od najkultnijih špageti vesterna. A do 2019., godine u kojoj će "Za šaku dolara" proslaviti 55. rođendan, možemo ga proglasiti međašem mitologije ne samo tog žanra, već i akcijskog.

Bilo je to jasno na novo kušanje Leoneovih špageta s okusom olova 2018. u londonskom "BFI-ju", tj. u kućnom kinu pred pisanje ovog teksta povodom emitiranja filma na HTV-u kao trećeg u nizu nakon "Dobar, loš, zao" i "Za dolar više", premda je bio prvi u "dolarskoj" trilogiji.

Žanrovski kontekstualizirajući Kurosawinu "Tjelesnu stražu", samurajski ep i sam nadahnut vesternima, Leone je simultano napravio puni krug i postmodernistički razbio njegovu "začaranost", poput Sama Peckinpaha pet godina kasnije s još akcijskijom "Divljom hordom".

U tom razdoblju klasični vesterni su postajali revizionistički, dekonstruirajući mitove žanra uspostavljene u prethodnicima. Leoneova revizija vesterna između "špageta" i kolta došla je u paketu s vizijom jednog drugog žanra – akcije.

Svi su vesterni bili preteče akcijskog filma, a Leone je potencirao akcijnost "kaubojca" i unio režijske novotarije u načinu snimanja i portretiranja likova koje će dovesti do savršenstva u remek-djelu "The Good, The Bad, The Ugly", ali ovo je bila prijelomnica. Ključna novina dolazi u 14. minuti filma.

To je ekstremni krupni plan Eastwoodova junaka koji podiže namršteni pogled ispod oboda šešira, s cigarom na usnama. John Ford nije nikad baš tako blizu došao imenjaku Wayneu. A svakako ga nije munjevito zumirao, niti je u filmovima bio brz na okidaču montažnih rezova.

Ukucate li u tražilicu "western movies close up", prednjačit će debelo Leoneovi "krupnjaci". Leone je u pogledu krupnih planova bio akcijski Bergman, što potvrđuju redateljski ispoliraniji "Dobar, loš, zao" i "Bilo jednom na Divljem zapadu". Zadržavao se na licima likova klešući im spomenik upečatljivim krupnim planovima poput spomenutog u 14. minuti.

"Oči nikad ne lažu", rekao je Pacinov Tony Montana, a Leone bi u njima pronalazio istinu. Pred završno potezanje oružja, kamera se do krupnjaka primakla i Čovjeku bez imena i zlikovcu Ramonu Roju (Gian Maria Volonte). Buljeći u njihove zumirane oči bilo nam je jasno tko će biti pobjednik, tko gubitnik, a i činilo je akciju i situaciju osobnijom.

Odnosno, junaka bližem gledatelju na identifikacijskoj razini, osobito što je Leone znao pozicionirati kameru u "first person shooter" stilu (gattling, kolt). Ikonički snimljen poput Eastwooda, junak bi postajao mitski, veći od života, sa njim i njegov film, unatoč jednostavnoj premisi.

S pričom Kurosawina "Yojimba" preseljenom na Divlji zapad, ovdje o usamljenom, bezimenom revolverašu pristiglom u grad pod vladavinom dviju obitelji (prodaju oružje i alkohol) za koje će raditi kao plaćenik "za šaku dolara" i navesti ih jedne protiv drugih, "A Fistfull Of Dollars" se može u cijelosti svesti na zaključak Eastwoodova lika: Baxteri ovdje, Rojosi ondje, a ja u sredini.

Priča je, dakle, jednostavna, karakterizacija minimalna, ali režija maksimalno filmična. Dobar strijelac, Eastwood je takoreći imao dva izraza lica, s šeširom i bez njega, bio krajnje škrt na riječima, no bogat na karizmi i pojavnosti. Umjesto njega je više govorila Leoneova režija i Morriconeova glazba.

Neki glumci bi mogli izbiflati deset kartica teksta, ali trebalo je biti faca za "kulerski" izgovoriti pionirski "one-liner" na filmu ("Spremite tri lijesa... Moja greška, četiri lijesa") i uopće utjeloviti junaka kadra doslovno ili preneseno sjediti na sanduku dinamita s cigarom u ustima. Eastwood i Leone stvorili su arhetip akcijskog "coola".