StoryEditor

ODBJEGLI DJANGO Tarantinova 'manistra na pome'

Piše PSD.
16. siječnja 2013. - 14:23
Film: DJANGO UNCHAINED; vestern; SAD, 2012.
Režija: Quentin Tarantino
Uloge: Jamie Foxx, Christoph Waltz
Distribucija: Continental
Ocjena: **** ½

Klikovi rastu posljednjih dana na YouTubeu zahvaljujući friškom videointervjuu s Quentinom Tarantinom, čovjekom odgovornim za rijetko ujednačeni autorski opus u modernoj kinematografiji (“Psi iz rezervoara“, “Pakleni šund“, “Jackie Brown“, “Kill Bill 1&2“, “Otporan na smrt“, “Nemilosrdni gadovi“). Sve otkako je SAD u crno zavila pucnjava u kinodvorani (“Century“, Kolorado) i osnovnoj školi (“Sandy Hook“, Connecticut), novinari traže izjave od američkog redatelja, jer upravo su njegovi blagoglagoljivi likovi najbrži na okidaču zanesenog nasilja s fontanama krvi.

Tarantinu je, dakako, puna kapa da već dvije dekade odgovara o tajnoj vezi nasilja na velikom ekranu i onog u stvarnosti, stajući u obranu svojih filmova svaki put kad je Amerika u šoku zbog nekog oružanog napada. Zato je i izgubio živce kad mu je jedan novinar postavio slično pitanje tijekom intervjua u povodu njegovog najnovijeg ostvarenja “Django Unchained“, (“špageti“) vesterna o oslobođenom crnoputom robu (solidni Jamie Foxx) koji postaje lovac na ucjene i žeđa za osvetom nekadašnjim vlasnicima. 
“Rekao sam na temu nasilja sve što sam imao i dalje neću pričati. Ako nekoga zanima, neka 'progugla' 20 godina mog prethodnog rada i mišljenja. Ne možete me natjerati da plešem kako vi svirate, ja nisam vaš majmun. Nisam vaš rob, niti ste vi moj vlasnik“, pošizio je načisto filmaš, pobunivši se kao Django. Doista, nekoliko je poveznica između redatelja i lika. Tarantino je “unchained“, poput Djanga. I njegova je boja također crvena.

Krvavo nasilje Tarantinov je zaštitni znak od izvrsnog prvijenca “Reservoir Dogs“, ali odveć je “stripovsko“, pa i “crtanoliko“, da bi poticalo na pokolj izrezan u stvarnost(i) s celuloidne vrpce, neovisno o tome što njegovi filmovi, duboko usađeni u popularnu kulturu i “meta“ svijet, balansiraju između akcijskokomične neumjerenosti (najizraženije u prvom “Kill Billu“) i pomaknuto ozbiljne realističnosti (Drugi svjetski rat u “Nemilosrdnim Gadovima“)
U “Django Unchained“ Tarantino je nanovo oslobođen okova cenzure, studijskih/producentskih nameta satkanih u trendovskim brojkama i slovima, tipa da film snimi u 3D tehnologiji radi skuplje ulaznice i isti dobije dobni predikat PG-13 zbog dostupnosti širem auditoriju. S time QT zbija pametne metatekstualne šale. Djangovoj ženi, ropkinji po imenu Broomhilda von Shaft (atraktivna Kerry Washington), vlasnici će, primjerice, žigosati “R“ na obrazu (slovo predikata koji u Americi zabranjuje gledanje filma mlađima od 17 godina).

Redatelj, dakle, poručuje da će “biti krvi“ i “spaghetti incidenta“, kako bi to rekli Gunsi. No, zar svaki “spaghetti western“, konačno, nije skuhan prema receptu “manistre na pome“, od “Za šaku dolara“ (1964.) Sergija Leonea do “Djanga“ (1966.) njegova imenjaka Corbuccija. Leoneovi i napose Corbuccijevi “špageti“ (“Velika tišina“, 1968.) Tarantinu su poslužili kao polazišna točka nadahnuća, ali s obzirom na tematiku ropstva na američkom jugu nekoliko godina prije Građanskog rata (većina vesterna smješteno je između tog sukoba i samog kraja 19. stoljeća), redatelj je izjavio da bi film trebalo nazvati “southern“, ne “western“.
“Odbjegli Django“ je ponajprije vestern koji je prošao “tarantinovsku“, recimo to tako, “špagetifikaciju“ američkog žanrovskog mita, što podrazumijeva direktno isprepletanje vesterna/akcijskog “blaxploitation“ filmova sedamdesetih, a “čađavi“ Jamie Foxx je svojevrsni “shaftovski“ junak željan pravde. Spoj rezultira jedinim od krvavijih primjeraka obiju vrsta koji finalnom pucačinom u usporenom pokretu s desetinama pušaka uperenih u heroja izaziva i onaj balet smrti iz Peckinpahove “Divlje horde“ (1969.).

Pa ipak, ovaj put Tarantino orkestrira nasilje poetičnije nego ikad prije. U jednoj sceni kamera će, npr., skrenuti pažnju s pogođenog konjanika na krv koja bijelo polje pamuka oboja u crveno. U drugoj crvena mrlja poštrapa konja koji nastavlja galopirati sam nakon što jahač biva “skinut“ metkom. Veliki filmofil kakav jest, QT zasigurno na pamet znade Leoneov “Dobar, loš, zao“ (1966.) i Tucov (Eli Walach) citat “Kad trebaš pucati, pucaj, ne pričaj!“. Prema Tarantinovim riječima, “Django Unchained“ je stvoren kao inverzija Spielbergova “Amistada“ (1997.), filma s “pet posto pobune robova i 95 posto sudske trakavice“.
Međutim, film bez sočne “šprehe“ ne bi bio njegov. Ako je ovo prvi Tarantinov film izrazite linearne naracije, bez sasjeckane kronologije, odvojenih poglavlja i promjena perspektive (dobro, tu je šačica “flashbackova“ s namjerno izblijeđenjom fotografijom po mjeri starih “špageta“), “Odbjegli Django“ je koncipiran prema klasičnoj “tarantinovskoj“ poetici “red nasilja, red priče, red nasilja, red priče“.

Protagonisti i antagonisti filma često se ushićuju inteligentno “dramatizirajući“ oko benignih stvari. Čista je antologija scena - Tarantinov odgovor “Rođenju jedne nacije“ (1915.) D.W. Griffitha - s pripadnicima preteče Ku Klux Klana koji zanovijetaju što se “jebu s otvorima za oko“ (“Kad jašem i vreća se miče, slijep sam, ni kurca ne vidim kroz ovo!“), kao i opaska Djangova osloboditelja i mentora, doktora Schultza (standardno dobri Christoph Waltz), “Što bi Dumas rekao da je danas ovdje?“, nakon što odbojni vlasnik plantaže Calvin Candie (briljantni Leonardo DiCaprio) roba D'Artagnana baci krvožednim psima.



Kao što su se likovi u “Nemilosrdnim gadovima“ referirali na “Winnetua“ Karla Maya, tako se sad “crnoljubac“ Schultz dotiče Wagnera i “Prstena Nibelunga“. Schultz uz vatru pripovijeda Djangu legendu o princezi Broomhildi, kako ju je oteo zmaj i zatočio na vrhu planine, odnosno da joj u spas hita Siegfried.

“Kad Nijemac sretne pravog Siegfrieda, mora mu pomoći da oslobodi Broomhildu“, priča on svom partneru. “Django Unchained“ se može sagledati i kao “tarantinovska“ bajka s tamnoputim Siegfriedom koji spašava princezu iz naručja glumačkog zmaja DiCaprija.

MARKO NJEGIĆ

Uspješniji i od 'Nemilosrdnih gadova'

Sa 125 milijuna zarade u Americi, “Odbjegli Django“ postao je već komercijalno najisplativiji film Quentina Tarantina, premašivši brojke “Nemilosrdnih gadova“. “Django“ je i nakon “Paklenog šunda“ najomiljeniji Tarantinov film od kritike i struke - osvojio je pet nominacija za ovogodišnjeg Oscara naspram sedam koliko ih je imao “Pulp Fiction“. Osobno, za Oscara su, u kategoriji najbolje muške sporedne uloge, iz “Djanga“ prije trebali biti nominirani DiCaprio ili Samuel L. Jackson, fantastičan kao Candiejev glavni rob, gotovo užasniji od (robo)vlasnika, koji je u ulozi sveo “Čiča Tominu kolibu“ u malom. Waltz je odličan, ali takoreći ponavlja ulogu iz “Nemilosrdnih gadova“, samo što je sad pozitivac.

Spike protiv Quentina

Redatelj Spike Lee nanovo se okomio na Tarantina zbog toga što “Django“ pokazuje “nepoštovanje prema njegovim precima“ i Afroamerikance se u filmu oslovljava sa “crnčine“ ili “crnje“. Lee je to Tarantinu zamjerio i u “Jackie Brown“.

'Cameo' Franca Nera

Tarantino je veliki fan špageti vesterna. Podržao je japanski “Sukiyaki Western Django“ (2007.) Takashija Miikea tako što se odigrao malu ulogu u filmu. Počast Corbuccijevu filmu odao je i angažmanom izvornog Djanga. Franco Nero se nakratko pojavljuje u sceni na Candiejevu imanju i pita Foxxa kako se zove, odnosno “može li odslovkati ime (Django)“. Kad ovaj to učini i kaže da se “D se ne izgovara“, Nero veli “Znam!“.

Najbolje od kultnog redatelja

1. Pakleni šund (1994.)

2. Psi iz rezervoara (1992.)

3. Jackie Brown (1997.)

4. Kill Bill 1&2 (2003./2004.)

5. Odbjegli Django (2012.)

6. Otporan na smrt (2007.)

7. Nemilosrdni gadovi (2010.)
#CINEMARK

Izdvojeno