Godina je nemilosrdna za “tough guy” zvijezde stare garde. Nakon Raya Liotte izgubili smo i Jamesa Caana, jednog od najvećih “tough guy” glumaca u povijesti kinematografije. Caan je bio pravi “man’s man” i impoznatna pojava na ekranu, toliko da je mogao glumiti negativca u Schwarzeneggerovu akcijskom trileru “Brisač” (1996.).
Bio je utjelovljenje mačizma dlakavih prsiju sedamdesetih, autentičan u scenama šaketanja (“The Godfather”) i pucanja (“Thief”). Nametnuo se kao takav u izvrsnoj probojnoj ulozi Santina zvanog Sonny, najstarijeg sina italoameričkog mafijaškog don Vita Corleonea (Marlon Brando) u legendarnom “Kumu” Francisa Forda Coppole iz 1972. godine.
Sonny je karakteriziran kao impulzivan tip, usijana glava. Dok su njegov mudriji otac i mlađi brat Michael (Al Pacino) taktizirali, Sonny je išao usijanom glavom kroza zid, pa makar ga to koštalo života. A koštat će ga, i to skupo. Stradao je u jednoj od najupečatljivijih scena smrti, kad je uletio u zasjedu kraj naplatnih kućica na autocesti i bio izrešetan kao Bonnie i Clyde na kraju njihove kriminalističke avanture, kao da je antijunak “Divlje horde”.
Coppola je za film “The Godfather” preuzeo krvavu akcijnost od Arhura Penna i Sama Peckinpaha i stvorio sekvenciju pogibije za anale. “Pogledajte kako su mi masakrirali dječaka”, tugovao je don Vito nad beživotnim tijelom svoga sina. Tuga se prelijevala i s ove strane ekrana.
Jer, Caan je bio faca i uvukao se u srce, a stradao je u jednoj od formativnih filmskih scena smrti za klince osamdesetih koji su “Kuma” gledali na televiziji nekih 10-15 godina nakon premijere. Mislili smo da je sa Sonnyjem zapravo umro i Caan. Srećom, nije, bio je živ i zdrav, a uloga u Coppolinu filmu, za koju je osvojio oskarovsku nominaciju, vinula ga je u zvijezde.
Nije Caanu bilo lako biti “stiješnjen” između Branda i Pacina, ali bio je podjednako impresivan, toliko da su neki mislili da je Italoamerikanac i dobio je nagradu za “Talijana godine”, a on je sin židovskih imigranata koji su iz Njemačke doselili u New York.
Pa opet, kao da mu je bilo suđeno glumiti s Brandom nakon što je osam godina ranije skidao “brandovske” (i “jamesdeanovske”) glumačke manire u “Lady In The Cage”, psihološki terorizirajući Oliviju de Havilland prije nego što je poletio na Mjesec u filmu “Countdown” (1968.) Roberta Altmana.
Ulogama mafijaša Caan će se vraćati u romantičnoj krimi komediji “Za njegove plave oči” (1999.), tj. kriminalističkoj drami “U ime pravde” (2000.) Jamesa Greya i u Von Trierovu “Dogvilleu” (2003.), filmovima u kojima je dosegnuo godine don Vita Corleonea i bio bliži njemu nego Sonnyju.
Od “Godfathera” do “Dogvillea” Caan je odigrao niz uloga za pamćenje i postupno se poigravao s mačo-imidžem, što je znao raditi i između uloga u “El Doradu” Howarda Hawksa i “Kumu” (npr. Coppolin “The Rain People”, ali i “Brian’s Song”; 1969., 1971.).
Sjetite se samo ove niske u sedamdesetima, dekadi Caanove najveće slave: “The Gambler” (1974.), “Funny Lady, “Rollerball” i Peckinpahov “The Killer Elite (sva tri 1975.). Snimio je tad i prvi policijski “buddy” film “Freebie and the Bean” (1974.), parodiju “Silent Movie” (1976.) i ratnu akciju “A Bridge Too Far” (1977.) sa Seanom Conneryjem i Michaelom Caineom. U tom razdoblju bio je toliko zanimljiv da ga je angažirao i francuski redatelj Claude Lelouch za vesternsku dramu “Another Man, Another Chance” (1977.).
Da Caan, ipak, nije bio samo Sonny, iako ga s tom ulogom svijet najviše identificira, jasno je svakome tko je navijao za njegova Jonathana u distopijskom “Rollerballu” i, još više, gledao ga kao Franka u “Lopovu” (1981.), prvijencu Michaela Manna.
Osobno, “Thief” je ponajbolji film s Caanom u glavnoj ulozi, a Frank svojevrsna preteča lika Roberta de Nira iz Mannove “Vrućine”. Frank je prekaljeni “macho” profesionalac, govori samo kad mora i, nakon što upozna Jessie (Tuesday Weld), sve intenzivnije sanja o povlačenju i življenju “normalnog života” koji mu posao krade vješto kao što on krade dijamante.
Nedugo poslije “Lopova”, Caan je zbog sestrine smrti i ovisnosti pauzirao pet godina od glume, no kad se vratio, bio je zreliji i nešto ranjiviji, što je najviše došlo do izražaja 1990. u psihološkom horor trileru “Misery” Roba Reinera, gdje će njegova pisca, autora serijala romantičnih bestselera Paula Sheldona, zatočiti opsesivna obožavateljica (Kathy Bates) nezadovoljna što je ubio junakinju i prisiliti ga da je “oživi” i napiše novi roman.
U devedesetima je “omekšali” Caan znao izgubiti samopouzdanje. Legenda kaže da mu nije išlo najbolje kad je snimao neku komediju (“Honeymoon In Vegas”?) i u jednoj sceni trebao biti mačo, ali redatelj je došao do glumca i podsjetio ga na njegovu veličinu. “Ti si jebeni Sonny Corleone, nemoj to zaboraviti.”