Nokturalna atmosfera velegrada s odsjajima plave i zelene palete boja. Stoički, ali pritajeno romantični i melankolični samotnjaci-profesionalci koji se igraju policajaca i lopova. Pobratimljeni žanrovi akcijskog filma, trilera i krimića... Svaki aspekt autorske ličnosti, sve što će postati zaštitni znak njegove redateljske poetike i estetike Michael Mann je prije 40 godina naznačio u iznimnom dugometražnom prvijencu "Thief" (1981.).
Kako je Mann postao "the man" i jedan od najvećih Žanrovskih filmaša našeg vremena? Odgovor se krije u "Lopovu", punokrvnom filmu "mannovske" akcije, stilizacije i emocije koji je širem auditoriju, čak i nekim filmofilima, ostao opskuran u odnosu na "Vrućinu", "Collateral", "Poroke Miamija" i "Gangstere", premda njih ne bi bilo bez njega.
Snimljen na raskrižju sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, "Thief" nije samo međaš Mannova opusa, već i žanrovske, akcijsko-trilersko-kriminalističke kinematografije dviju dekada. Mann je nastavio tamo gdje je stao "Driver" Waltera Hilla, izvršio stilski utjecaj na mnoge filmove sve do danas ("Drive" Nicolasa Windinga Refna je istaknuti primjer) i cementirao žanrovsku arhetipologiju (povlačenje lopova nakon "posljednjeg posla").
Naime, u "Lopovu" se osjeća "gritty" realizam sedamdesetih iz "Sredite Cartera", "Francuske veze" i Melvilleovih francuskih krimića, ali i skorašnji neonski "moody" ekspresionizam osamdesetih svojstven izrazito (audio)vizualnim filmovima epohe poput "Istrebljivača", "Terminatora" i "Blizu tame".
Između tih kontrasta, realističnog i sinematičnog, Mann je smjestio svoj prvijenac "Thief" i čitavu filmografiju. Uzmimo uvodnu scenu prvog poslića koji sa svojim partnerom Barryjem (filmski debi Jamesa Belushija) obavlja titularni lopov, obijač sefova i kradljivac dijamanata Frank (James Caan u vjerojatnoj ulozi karijere, uz dužno poštovanje "Kumu" i "Misery").
Noć se odavno spustila na grad u paru s kišom, a ekspresionistički kadrovi mokrih ulica oslikani su kao da je crno-bijeli "noir" dobio (zelenu) boju. Da se kamera uzdigne iznad grada, sigurno bi, s pogođeno atmosferičnom zvučnom slikom (Tangerine Dream umjesto Vangelisa), snimila "bladerunnerovsku" panoramu Chicaga, američkog velegrada koji nitko na filmu nije ovjekovječio fenomenalno kao Mann, iako su mnogi pokušavali i došli blizu, recimo Andrew Davis u "Zakonu šutnje" i, naročito, "Iznad zakona".
No, Mann i debitantski direktor fotografije Donald Thorin drže kameru prizemljenom i prebacuju je u interijer, gdje Frank, "pravi vrhunski profesionalac", provaljuje u sef s bušilicom u približno realnom vremenu i njegov posao nije glamuriziran, već prikazan onakvim kakav jest.
Pristup režiji tu je metodički ekvivalentno Frankovu "modusu operandiju", realističko perfekcionistički, promišljen, pomno isplaniran, bez redateljskih pirueta i suvišnih pokreta, ako se izuzme uvlačenje kamere u rupu koju je probila bušilica, što je godinama kasnije volio raditi David Fincher.
Kad Frank obavi posao i kamera izađe van, ponovno smo u iznimno filmičnom, kolornom urbanom "noiru" od žada s refleksijama ulične rasvjete, farova i neona odbijenim o asfalt kolnika i karoserije automobila. Tada je ponovno evidentno kako je prije Manna u "Lopovu" samo Martin Scorsese u "Taksistu" i Hill u "Vozaču" snimio neki američki grad noću ovako ugođajno i imerzivno, magično prelijevajućih boja urbane melankoličnosti i refleksivnosti.
"To je magija", govori Franku ribar na čikaškom doku u trenutku kad se noć počne prelijevati u dan, a boja neba se stopi s bojom jezera. U Mannovim ostvarenjima noć je pametnija od jutra, snimateljski podatnija i ljudski iskrenija od dana. Njegovi kadrovi su hipnotizirajući, osobito u paketu s pulsirajućom, danas jednako moderno zvučećom glazbom njemačkog sastava Tangerine Dream ("Sorcerer", "Risky Business", "Legend", "Near Dark") u kojoj elektronika sreće rock Pink Floyda.
Ovdje je Mann uhvatio neke od najsavršenijih, oblikovno najimpresivnijih noćnih kadrova svih vremena, primjerice u sceni čudesne vizualne estetike kad kamera na tračnicama prolazi kroz parking Frankove prodavaonice automobila i divi se svjetlima žarulja i neonskih reklama koje kao da kite božićna drvca na haubama i vjetrobranskim staklima vozila.
Vizualne paralele Mann povlači i prilikom jedne eksplozije, kad rasprsnuto staklo svjetluca poput dijamanata kakve krade usamljeni lopov Frank. Nakon još jednog, posljednjeg posla, pljačke dijamanata u vrijednosti od četiri milijuna dolara, Frank se želi povući, ali to mu neće dati mafijaš Leo (prva veća uloga Roberta Proskyja; "TV vijesti", "Gremlini 2", "Posljednji akcijski junak").
Leo je unajmio Franka i nasamario ga, prošavši put od očinske figure do psihopata, nakon čega lopov kreće u osvetu u revolveraškom finalu, gdje je jasno da je Mann od prvog filma umješan u redateljskom akcijašenju ("slow motion" scena sa sačmaricom).
Gledatelj navija da Frank uspije u naumu nakon što u njegov život uđe Jessie (Tuesday Weld; "Bilo jednom u Americi"). "Nosim svilene košulje, odijela od 800 dolara, zlatni sat... Mijenjam aute kao što drugi mijenjaju cipele. Ja sam lopov", počinje se otvarati Frank dotadašnjoj potpunoj strankinji.
Višeminutna ispovijed lopova u zalogajnici uz cestu jedna je od najboljih scena filma režiranog na razmeđi krimi-trilerske akcije i karakterne studije. Otvoreni Frank otkriva Jessie svoju zatvorsko-lopovsku prošlost, tko je bio, tko je sada i tko bi mogao biti u budućnosti s njom.
"Nemam više vremena, tako da ne mogu dovoljno brzo raditi da bi sve nadoknadio ni trčati brzo da bih sve sustigao. Jedino uz što mogu sve sustići jest ovo s čim se bavim, ali dolazi kraj. Završit će se. Zato te pitam da budeš uz mene", prosipa Frank dušu na stol i budi nadolazeće trilersko-melodramske tenzije u smislu hoće li i kako njih dvoje ostati zajedno uz "vrućinu uza ugla".
Zanimljivo je da se Frank ispovijeda baš u zalogajnici uz cestu, gdje će se godinama kasnije ispovjediti lopov Neil McCauley i policajac Vincent Hanna (Robert De Niro, Al Pacino) u filmu "Heat". Takav "jin-jang" odnos Frank neće imati s nekim policajcem, ali Mann će dati naznaku istoga kad mu jedan murjak, ciljajući na to da su okolnosti drukčije (u nekom drugom životu), kaže "Vjerojatno bih te s vremenom zavolio, išli bi na utrke, nogomet i tako to", spominjući slične riječi kao Hanna i McCauley.
Frank je preteča McCauleyja, pedantan lopov i pobornik filozofije o nevezivanju s ljudima oko sebe i napuštanju svega ako osjeti "heat around the corner", barem dok nije upoznao Jessie. "Vrućina" se doista osjećala iza ugla. "Thief" je Mannovo savršeno zagrijavanje za "Heat". Drž'te "Lopova".