StoryEditorOCM
Film & TVCINEMARK OBLJETNICA

‘Lopov‘: Kako je Mann postao ‘the man‘

27. ožujka 2021. - 13:55

Nokturalna atmosfera velegrada s odsjajima plave i zelene palete boja. Stoički, ali pritajeno romantični i melankolični samotnjaci-profesionalci koji se igraju policajaca i lopova. Pobratimljeni žanrovi akcijskog filma, trilera i krimića... Svaki aspekt autorske ličnosti, sve što će postati zaštitni znak njegove redateljske poetike i estetike Michael Mann je prije 40 godina naznačio u iznimnom dugometražnom prvijencu "Thief" (1981.).

Kako je Mann postao "the man" i jedan od najvećih Žanrovskih filmaša našeg vremena? Odgovor se krije u "Lopovu", punokrvnom filmu "mannovske" akcije, stilizacije i emocije koji je širem auditoriju, čak i nekim filmofilima, ostao opskuran u odnosu na "Vrućinu", "Collateral", "Poroke Miamija" i "Gangstere", premda njih ne bi bilo bez njega.

FILM: Thief; akcijski krimi triler; SAD, 1981. REŽIJA: Michael Mann ULOGE: James Caan, Tuesday Weld OCJENA: **** ½

Snimljen na raskrižju sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, "Thief" nije samo međaš Mannova opusa, već i žanrovske, akcijsko-trilersko-kriminalističke kinematografije dviju dekada. Mann je nastavio tamo gdje je stao "Driver" Waltera Hilla, izvršio stilski utjecaj na mnoge filmove sve do danas ("Drive" Nicolasa Windinga Refna je istaknuti primjer) i cementirao žanrovsku arhetipologiju (povlačenje lopova nakon "posljednjeg posla").

Naime, u "Lopovu" se osjeća "gritty" realizam sedamdesetih iz "Sredite Cartera", "Francuske veze" i Melvilleovih francuskih krimića, ali i skorašnji neonski "moody" ekspresionizam osamdesetih svojstven izrazito (audio)vizualnim filmovima epohe poput "Istrebljivača", "Terminatora" i "Blizu tame".

Između tih kontrasta, realističnog i sinematičnog, Mann je smjestio svoj prvijenac "Thief" i čitavu filmografiju. Uzmimo uvodnu scenu prvog poslića koji sa svojim partnerom Barryjem (filmski debi Jamesa Belushija) obavlja titularni lopov, obijač sefova i kradljivac dijamanata Frank (James Caan u vjerojatnoj ulozi karijere, uz dužno poštovanje "Kumu" i "Misery").

Noć se odavno spustila na grad u paru s kišom, a ekspresionistički kadrovi mokrih ulica oslikani su kao da je crno-bijeli "noir" dobio (zelenu) boju. Da se kamera uzdigne iznad grada, sigurno bi, s pogođeno atmosferičnom zvučnom slikom (Tangerine Dream umjesto Vangelisa), snimila "bladerunnerovsku" panoramu Chicaga, američkog velegrada koji nitko na filmu nije ovjekovječio fenomenalno kao Mann, iako su mnogi pokušavali i došli blizu, recimo Andrew Davis u "Zakonu šutnje" i, naročito, "Iznad zakona". 

No, Mann i debitantski direktor fotografije Donald Thorin drže kameru prizemljenom i prebacuju je u interijer, gdje Frank, "pravi vrhunski profesionalac", provaljuje u sef s bušilicom u približno realnom vremenu i njegov posao nije glamuriziran, već prikazan onakvim kakav jest.

Pristup režiji tu je metodički ekvivalentno Frankovu "modusu operandiju", realističko perfekcionistički, promišljen, pomno isplaniran, bez redateljskih pirueta i suvišnih pokreta, ako se izuzme uvlačenje kamere u rupu koju je probila bušilica, što je godinama kasnije volio raditi David Fincher.

Kad Frank obavi posao i kamera izađe van, ponovno smo u iznimno filmičnom, kolornom urbanom "noiru" od žada s refleksijama ulične rasvjete, farova i neona odbijenim o asfalt kolnika i karoserije automobila. Tada je ponovno evidentno kako je prije Manna u "Lopovu" samo Martin Scorsese u "Taksistu" i Hill u "Vozaču" snimio neki američki grad noću ovako ugođajno i imerzivno, magično prelijevajućih boja urbane melankoličnosti i refleksivnosti.

"To je magija", govori Franku ribar na čikaškom doku u trenutku kad se noć počne prelijevati u dan, a boja neba se stopi s bojom jezera. U Mannovim ostvarenjima noć je pametnija od jutra, snimateljski podatnija i ljudski iskrenija od dana. Njegovi kadrovi su hipnotizirajući, osobito u paketu s pulsirajućom, danas jednako moderno zvučećom glazbom njemačkog sastava Tangerine Dream ("Sorcerer", "Risky Business", "Legend", "Near Dark") u kojoj elektronika sreće rock Pink Floyda.

Ovdje je Mann uhvatio neke od najsavršenijih, oblikovno najimpresivnijih noćnih kadrova svih vremena, primjerice u sceni čudesne vizualne estetike kad kamera na tračnicama prolazi kroz parking Frankove prodavaonice automobila i divi se svjetlima žarulja i neonskih reklama koje kao da kite božićna drvca na haubama i vjetrobranskim staklima vozila.

Vizualne paralele Mann povlači i prilikom jedne eksplozije, kad rasprsnuto staklo svjetluca poput dijamanata kakve krade usamljeni lopov Frank. Nakon još jednog, posljednjeg posla, pljačke dijamanata u vrijednosti od četiri milijuna dolara, Frank se želi povući, ali to mu neće dati mafijaš Leo (prva veća uloga Roberta Proskyja; "TV vijesti", "Gremlini 2", "Posljednji akcijski junak").

Leo je unajmio Franka i nasamario ga, prošavši put od očinske figure do psihopata, nakon čega lopov kreće u osvetu u revolveraškom finalu, gdje je jasno da je Mann od prvog filma umješan u redateljskom akcijašenju ("slow motion" scena sa sačmaricom).

Gledatelj navija da Frank uspije u naumu nakon što u njegov život uđe Jessie (Tuesday Weld; "Bilo jednom u Americi"). "Nosim svilene košulje, odijela od 800 dolara, zlatni sat... Mijenjam aute kao što drugi mijenjaju cipele. Ja sam lopov", počinje se otvarati Frank dotadašnjoj potpunoj strankinji.

Višeminutna ispovijed lopova u zalogajnici uz cestu jedna je od najboljih scena filma režiranog na razmeđi krimi-trilerske akcije i karakterne studije. Otvoreni Frank otkriva Jessie svoju zatvorsko-lopovsku prošlost, tko je bio, tko je sada i tko bi mogao biti u budućnosti s njom.

"Nemam više vremena, tako da ne mogu dovoljno brzo raditi da bi sve nadoknadio ni trčati brzo da bih sve sustigao. Jedino uz što mogu sve sustići jest ovo s čim se bavim, ali dolazi kraj. Završit će se. Zato te pitam da budeš uz mene", prosipa Frank dušu na stol i budi nadolazeće trilersko-melodramske tenzije u smislu hoće li i kako njih dvoje ostati zajedno uz "vrućinu uza ugla".

Zanimljivo je da se Frank ispovijeda baš u zalogajnici uz cestu, gdje će se godinama kasnije ispovjediti lopov Neil McCauley i policajac Vincent Hanna (Robert De Niro, Al Pacino) u filmu "Heat". Takav "jin-jang" odnos Frank neće imati s nekim policajcem, ali Mann će dati naznaku istoga kad mu jedan murjak, ciljajući na to da su okolnosti drukčije (u nekom drugom životu), kaže "Vjerojatno bih te s vremenom zavolio, išli bi na utrke, nogomet i tako to", spominjući slične riječi kao Hanna i McCauley.

Frank je preteča McCauleyja, pedantan lopov i pobornik filozofije o nevezivanju s ljudima oko sebe i napuštanju svega ako osjeti "heat around the corner", barem dok nije upoznao Jessie. "Vrućina" se doista osjećala iza ugla. "Thief" je Mannovo savršeno zagrijavanje za "Heat". Drž'te "Lopova".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
01. listopad 2023 16:29