Protok vremena išao je malko u prilog "Batmanu zauvijek" ("Batman Forever", 1995.). Treći blockbuster o Čovjeku-šišmišu ostavio je nešto bolji dojam na novo gledanje, unatoč tome ili možda baš zato što se to gledanje dogodilo nedugo nakon što je kina preletio "The Batman".

Naravno, "The Batman" je nemjerljivo bolji film od "Batmana zauvijek", ali u posljednjih desetak godina previše je takvih mračnih, serioznih, realističnih blockbustera što puno misle, a nemaju smisla za humor i vedru eskapističku zabavu. Mnogi od njih jesu sjajni, no kronično im nedostaje sjaj u tami koji pali "Batman Forever" režisera Joela Schumachera ("Izgubljeni dječaci", "Tanka linija smrti", "Dan ludila").

Iako je Schumacherov film dočekan uglavnom raširenih ruku sredinom devedesetih kad je postao najveći kinohit u Americi, veći od "Umri muški 3", s vremenom je, pojavom trilogije Christophera Nolana o Vitezu tame s Christianom Baleom u glavnoj ulozi, bio izvrgnut ruglu i bačen u isti koš s "Batmanom i Robinom". Nolanov Joker se pitao "Why so serious?", ali "The Dark Knight" je svejedno bio (pre)ozbiljan, jednako kao i "Batman protiv Supermana" Zacka Snydera s Benom Affleckom.

Pitanje "Zašto tako ozbiljno?" više pristaje "Batmanu zauvijek" i neozbiljnom Riddleru/Zagonetaču onomad iznimno popularnog komičara Jima Carreyja ("Ace Ventura", "Maska", "Glup i gluplji") koji ga prešutno postavlja s velikim neonskim upitnikom na nebu iznad Gotham Cityja, zasjenjujući veličinom i signal za Batmana.

Carreyjev Riddler i Two-Face/Dvolični oskarovca Tommyja Leeja Jonesa ("Bjegunac", "Pod opsadom", "JFK") nastavili su tamo gdje je stao Joker Jacka Nicholsona u prvom "Batmanu" Tima Burtona i presjekli veze s Pingvinom i Ženom-mačkom iz "noirovski" pretmurnog "Batman se vraća".

"Jesam li pretjerao? Nikad ne znam", komentira "potpuno munjeni" Riddler, teatralan negativac, preglumljen, na momente i iritantan u tome, ali uglavnom zabavan i pogođen u kontekstu Schumacherove lakonotnije, "campovske" vizije Čovjeka-šišmiša u kakvu bi se uklopio i Nicholsonov Joker.

Ako su Burtonovi "Batmani" s Michaelom Keatonom svojevrsni ekvivalent ranijih Bond-filmova sa Seanom Conneryjem ("Doktor No", "Goldfinger", "Operacija Grom"), a Nolanovi s Danielom Craigom ("Casino Royale", "Skyfall", "Za smrt nema vremena"), "Batman Forever" je Roger Moore serijala o Čovjeku-šišmišu.

Ime glavnog ženskog lika, "femme fatale" psihijatrice Chase Meridian (dekolteirana Nicole Kidman) koja se pokušava zavući pod Batmanov plašt, podsjeća na imena Bond-djevojaka iz Mooreove zlatne ere. Pravo je čudo da Batman (solidni Val Kilmer) nije bacio neki šlagvort tipa "Chase is better than the catch" ili rekao da može biti paralela njezinom meridijanu, što bi sigurno napravio Mooreov Bond.

Možda zato dr. Meridian u jednom trenu spomene bič aludirajući na Catwoman, ne bi li o(p)stala u Batmanovu svemiru. S druge strane, nije čudno da je dr. Meridian specijalizirana za podvojene ličnosti, o čemu piše knjige. Titularni lik filma je podvojena ličnost (Batman/Bruce Wayne), a nije daleko od toga ni njegov pomagač u tumačenju zvijezde "Mirisa žene" Chrisa O'Donnella (Robin/Dick Grayson).

To su i negativci (Two-Face/Harvey Dent, Riddler/Edward Nygma). "Svi smo podvojene ličnosti, jedno pokazujemo, drugo držimo u sjeni", kaže dualni Batman. I jesu, a i svatko iza maske skriva povrijeđenu psihu, možda i još štogod, recimo Batman i Robin svoju (homo)seksualnost.

Svakog od njih su trauma ili neki unutarnji konflikt preobrazili u nekog drugog: Brucea smrt roditelja u Čovjeka-šišmiša, okružnog tužitelja Denta nesreća s kiselinom u Dvoličnog, za što krivi "krilatog osvetnika"/"štakora šiljatih ušesa", Nygmu petljanje s ljudskom umom i moždanim valovima u Zagonetača čija televizična umotvorina pretvara ljude u zombije kao vizionarski vjesnik buduće ekspanzije interneta i streaminga.

Dualan je i Schumacherov film, preslik Two-Facea. Dvije su scene bitne u tom "preslikavanju". Prva stiže kao Batmanova kratka recenzija Chaseinih psihologizacija o njemu, "odraslom čovjeku u kostimu letećeg glodavca". "Naivno, ali dubokoumno", recenzira Batman. Druga prilikom Riddlerova posjeta Two-Faceovoj jazbini.

"Sviđa mi se što si izveo ovdje. Susret heavy metala i 'Kuće i okućnice'. Divno. Mračno je i gotsko i odvratno dekadentno, a opet tako svijetlo i kričavo i konzervativno. To si totalno ti, i ti. Malo je ljudi i ljeto i zima, no tebi to uspijeva bez problema", komentira Riddler.

Nekim čudom "Batman zauvijek" uspijeva biti i naivan (Robinov tinejdžerski angst) i dubokouman (dobar tretman dualnosti i traume iz djetinjstva Waynea koji i u Rorschachovoj mrlji od tinte vidi šišmiša), gotički mračan i drečavo raznobojan "light show", dekadentan i konzervativan, ljeto i zima.

Film je istovremeno i pismo i glava na novčiću koji baca Two-Face, režiran negdje između Burtonovog gotičko-ekspresionističko stripovskog "noira" i krajnje blesavog "campa" serije iz šezdesetih sa zvukovima/udarcima iz crtića. Ukratko, "Batman Forever" je "the dark camp". Jasno, Schumacher ne pronalazi uvijek u tome balans, odnosno više je naklonjen akcijskom "family friendly" šarenilu i svjetlu nego crnilu i tami.

Ipak, mora mu se priznati da je orkestrirao šačicu pamtljivih akcijskih scena. Ističe se uvodna sekvencija gdje je Čovjek-šišmiš zatočen u sefu s kiselinom koji je vezan kabelom za helikopter i superjunak mora iskočiti prije nego što letjelica poljubi Kip slobode i eksplodira, zatim vertikalna vožnja Batmobileom uzduž nebodera u bijegu od Two-Faceovih "lakrdijaša" i Batmanovo dolijetanje na domjenak ("Tvoj ulazak je bio dobar, njegov je bolji", Riddler veli Dvoličnom).

Akcija je stripovska, s naglaskom na strip oslikan u svim bojama svijeta, nipošto crno-bijeli, a Schumacher se povremeno ponaša kao tinejdžer koji neonskim sprejem šara grafite po zidovima Gothama dok ga odrasli ne gledaju.

Međutim, ne može se reći da u tom "šaranju" nije postigao poneki distikntivni eksperimentalni vizual i kadar nalik slici unutar komercijalne kinematografije i tzv. spotovske režije i estetike čiji je bio ponajveći predstavnik u osamdesetima zajedno s Adrianom Lyneom ("Flashdance", "Devet i pol tjedana"). Distinktivnost je na strani Schumachera kod kojeg je noć i dalje "batmanovski" plavetna kao kod Burtona, ali s dozom (is)kričavosti. Schumacher je obojao "Batmana" svojim (stilskim) autorstvom i osobenošću.

U svakom trenutku filmofil prepoznaje da gleda film tvorca "Flatlinersa" i onog kadra s "oživljenim" neonskim grafitima na zidovima uličice, što ne može napraviti tijekom gledanja većine novijih, vizualno više-manje identičnih superherojskih blockbustera s Marvelove tekuće trake. Ubacio je Schumacher i poneku fetišističku "odgonetni mi ovo, odgonetni mi ono" subverziju: Batmanovo odijelo ima istaknute bradavice, a tu je i krupni kadar njegove stražnjice kad se odijeva za akciju. Batman je zauvijek razodjenut?