Desetljećima već najbolji sinovi Afrike sanjaju isti san. To je san o ujedinjenom kontinentu koji će gospodarskom suradnjom afričkih država osigurati ekonomsku samoodrživost i time ukloniti siromaštvo i otjerati zapadne (neo)kolonijalne kurjake. Taj san ima i svoje ime – panafrikanizam - kao i svoje posljedice: kad god se negdje u Africi pojavi lider s takvim ambicijama, kurjaci ga ubiju ili na drugi način uklone s vlasti, neovisno o tome je li na vlast došao izbornim putem ili vojnim udarom.
►Sve nastavke pronađite na ovim poveznicama:
PRVI DIO:
DRUGI DIO:
TREĆI DIO:
ČETVRTI DIO:
U naše doba u tom se kontekstu obično spominje primjer bivšeg libijskog vođe, pukovnika Muammara Gaddafija (1942.-2011.), koji je u 42 godine autokratske vladavine Libijom – od vojnog udara 1969. do ubojstva 2011. godine – pokazao da je “afrički san” moguć, pod uvjetom da se prihodi od prirodnih resursa zemlje “preliju” na lokalno stanovništvo, umjesto da isključivo završe na švicarskim računima vladara.
Gaddafi je od sirotinjske plemenske državice uspio napraviti najbogatiju zemlju Afrike, s najvećim obuhvatom školovanja djece, a građani Libije uživali su socijalne povlastice koje nisu imali ni građani mnogih bogatih zapadnih država. Pritom su mu pomogle dvije tehničke činjenice: to što je Libija bogata naftom i to što je libijska populacija u času njegova dolaska na vlast brojila tek dva milijuna ljudi (do kraja njegove vladavine ta brojka se popela na šest milijuna), pa je njegova socijalistička razdioba naftnih prihoda doista mogla obuhvatiti široke slojeve stanovništva.
Dinarom protiv dolara
Dok je njegov socijalizam bio ograničen na Libiju, Zapad mu je još i tolerirao njegove antizapadne aktivnosti (pomaganje lijevim i antikapitalističkim pokretima širom svijeta, uključujući i one koji su rabili terorističke metode). No, kad je počeo raditi na ujedinjenju Afrike i uvođenju zajedničke afričke valute, temeljene na zlatu, za koju bi se prodavala afrička nafta – valuta se trebala zvati “afrički dinar” - to je za interese američkog dolara i zapadnog kapitalizma postala prevelika prijetnja.
Stoga su 2011. vodeće zapadne zemlje – SAD, Francuska i Britanija – pod egidom navodnog širenja demokracije i ljudskih prava mjesecima bombardirale Libiju i organizirale ubojstvo Gaddafija, nakon čega se Libija survala u kaos plemenskih ratova i trgovine robljem, čime je poništen sav društveni progres postignut u Gaddafijevo doba.
Ali Gaddafi nije bio ni prvi ni zadnji panafrikanist koji je pokušao promijeniti (neo)kolonijalni fatum Crnog kontinenta. U ovom završnom nastavku feljtona ukratko ćemo skicirati sudbine još četvorice istaknutih panafrikanista.
Kronološki prvi bio je učitelj Kwame Nkrumah (1909.-1972.), koji je nakon oslobođenja Gane od britanske kolonijalne vlasti 1957. pobijedio na izborima i postao prvi premijer, a potom i prvi predsjednik te afričke države. Poznat po svojim stavovima protiv (neo)kolonijalizma i za ekonomsku i političku neovisnost Afrike, Nkrumah je bio jedan od osnivača Organizacije afričkog jedinstva (1963.) i Pokreta nesvrstanih, uz Tita, Nehrua, Nasera i Sukarna.
Došavši na vlast, Nkrumah uvodi socijalističko društveno uređenje i provodi marksističku ekonomsku politiku. Njegovo plansko gospodarstvo težište je imalo na industrijalizaciji i razvoju energetske infrastrukture kao jamcima za ekonomski suverenitet Gane, što se kosilo sa zapadnim planovima za Afriku, pa je Nkrumah 1966. srušen s vlasti vojnim udarom uz podršku CIA-e.
Poštarov zlatni zub
Drugi veliki panafrikanist u 20. stoljeću bio je poštar Patrice Lumumba (1925.-1961.), prvi legalno izabrani premijer Demokratske Republike Kongo, nakon što se zemlja 1960. oslobodila od belgijske kolonijalne vlasti. Lumumba je bio socijalist sa simpatijama prema komunizmu koji je nastojao smanjiti utjecaj Zapada u zemlji. No, kad se počeo približavati SSSR-u, belgijski oficiri i operativci CIA-e počeli su raditi na njegovoj likvidaciji, što im je uspjelo već u siječnju 1961.: Lumumba je na vlasti bio samo 67 dana.
Tek 2002. Belgija se službeno ispričala za ulogu u pogubljenju, priznajući “moralnu odgovornost”, a tek 2022. vratila je njegovoj obitelji Lumumbin zlatni zub, jedino što je ostalo od njegova tijela, koje su nakon pogubljenja belgijski operativci rastopili u kiselini kako bi spriječili da njegov grob postane mjesto hodočašća za sve Afrikance koji sanjaju panafrički san.
Treći panafrikanist bio je pukovnik Gaddafi, čiju smo sudbinu već opisali, a četvrti je bio kapetan Thomas Sankara (1949.-1987.), koji je na vlast u Gornjoj Volti (današnja Burkina Faso) došao vojnim udarom 1983. godine. Poput Nkrumaha, i Sankara je bio marksistički revolucionar, koji je zbog svoje karizme i uloge vođe revolucije ostao upamćen kao “afrički Che Guevara”.
Sankara je odmah započeo niz ambicioznih socioekonomskih reformi koje su uključivale nacionalnu kampanju opismenjavanja, nacionalizaciju i preraspodjelu zemlje seljacima, cijepljenje za više od dva milijuna djece, izgradnju željeznica i cesta, izjednačavanje pristupa obrazovanju za sve građane, te zabranu sakaćenja ženskih genitalija, prisilnih brakova i poligamije. Tim reformama Sankara je postao idol afričkih masa i simbol borbe za cijeli potlačeni kontinent, osobito nakon što je u kolovozu 1984. promijenio kolonijalno ime zemlje Gornja Volta u Burkina Faso, što bi se moglo prevesti kao “Zemlja uspravnih ljudi”. Mnogi su Afrikanci tada povjerovali da bi Sankarin politički program, ako se proširi i na druge afričke zemlje, mogao jednog dana čitavu Afriku transformirati u “Kontinent uspravnih ljudi”.
Povratak u siromaštvo
Sankarina najpoznatija međunarodna poruka stigla je 29. srpnja 1987. na sastanku Organizacije afričkog jedinstva u Addis Abebi, kada je pozvao sve afričke države da zajednički odbiju otplatu stranih dugova, koje je smatrao “nastavkom kolonijalizma financijskim sredstvima”. Upozorio je da će pojedinačne pobune završiti kažnjavanjem pobunjenih država, te da je kolektivna pobuna jedina šansa za Afriku. Rekao je da, ako Burkina Faso ostane usamljena u odbijanju duga, njega možda neće biti na sljedećoj konferenciji. Dvoranom se prolomio smijeh, ali tri mjeseca kasnije Sankara je bio mrtav.
Zapadu se najviše zamjerio nacionalizacijama i odbacivanjem MMF-a i Svjetske banke, pa je Francuska u listopadu 1987. organizirala novi puč u kojem je Sankara ubijen, a naslijedio ga je njegov ubojica (dotadašnji suradnik) Blaise Compaoré, koji je odmah poništio Sankarine nacionalizacije i socijalne reforme, te je zemlju vratio na francuski kolosijek i u neokolonizacijsko okrilje Svjetske banke i MMF-a, odnosno u vječno siromaštvo.
I tako dolazimo do posljednjeg panafrikanista iz naše priče, jedinog koji je još uvijek živ i na vlasti, odnosno jedinog kojeg zapadne službe još uvijek nisu ubile ili svrgnule s vlasti. I on je iz Burkine Faso. I on je vojni kapetan, a rođen je 1988., pet mjeseci nakon Sankarina ubojstva. I njega zovu “afrički Che Guevara”.
Govorimo o kapetanu Ibrahimu Traoréu, koji je na vlast u Burkini Faso došao vojnim udarom u rujnu 2022. godine. Poput Sankare, i on je vrlo brzo postao simbol oslobađanja Afrike od okova neokolonijalizma. Odmah je istjerao francusku vojsku iz zemlje, a potom počeo uvoditi društvene i ekonomske reforme iz klasičnog repertoara socijalizma: od nacionalizacije stranih tvrtki koje su dotad za sitniš eksploatirale resurse Burkine Faso (zlato, željezo, bakar, mangan), do velikih ulaganja u školstvo, zdravstvo i temeljnu infrastrukturu u zemlji.
Idol mladih
Osobito je odjeknuo njegov istup na samitu Rusija-Afrika u srpnju 2023. u Sankt Peterburgu, kad je prisutnim afričkim vođama rekao da se “prestanu ponašati kao lutke koje plešu svaki put kada imperijalisti povuku konce”. Sve mu je to donijelo popularnost širom kontinenta, osobito kod mladih Afrikanaca, ali i u afričkoj dijaspori širom svijeta, što je nagnalo BBC da u svibnju 2025. objavi članak pod naslovom “Zašto je vođa hunte u Burkini Faso osvojio srca i umove diljem svijeta?”.
“Karizmatični 37-godišnjak, vojni vladar Burkine Faso, kapetan Ibrahim Traoré, vješto je izgradio personu panafričkog vođe odlučnog osloboditi svoju naciju iz onoga što smatra kandžama zapadnog imperijalizma i neokolonijalizma. Njegova poruka odjeknula je diljem Afrike i šire, a njegovi obožavatelji vide ga kao nekoga tko slijedi stope afričkih heroja poput burkinafaškog Thomasa Sankare - marksističkog revolucionara kojeg ponekad nazivaju ‘afričkim Che Guevarom’”, notirao je BBC, dodajući da se Traoréov režim “odrekao bivše kolonijalne sile Francuske u korist snažnog saveza s Rusijom”, te je “usvojio ljevičarsku ekonomsku politiku”.
Takva ekonomska politika poboljšala je gospodarsku sliku Burkine Faso, što su priznali i MMF i Svjetska banka. MMF je u travnju 2025. objavio da je hunta postigla “pohvalan napredak” u povećanju domaćih prihoda, obuzdavanju javnih plaća i povećanju potrošnje na obrazovanje, zdravstvo i socijalnu zaštitu.
Enoch Randy Aikins, istraživač u južnoafričkom Institutu za sigurnosne studije, komentirao je tada za BBC da su Traoréove radikalne reforme povećale njegovu popularnost u Africi.
“On je sada vjerojatno najpopularniji, ako ne i omiljeni predsjednik Afrike”, rekao je Aikins.
’To je taj čovjek’
Senegalska analitičarka Beverly Ochieng, viša istraživačica u globalnoj konzultantskoj tvrtki Control Risks, pojasnila je za BBC da je Traoré toliko popularan zato što njegove poruke rezoniraju s onim što osjećaju mnogi stanovnici Afrike.
“Traoréov utjecaj je ogroman. Čak sam čula političare i autore u zemljama poput Kenije kako kažu: ‘To je to. On je taj čovjek.’ Njegove poruke odražavaju doba u kojem živimo, kad mnogi Afrikanci propituju odnos sa Zapadom i zašto još uvijek postoji toliko siromaštva na kontinentu tako bogatom resursima”, rekla je Ochieng, naglasivši činjenicu da Traoré svoje pristaše stječe i izvan Afrike.
“Zahvaljujući njegovoj retorici i promociji elegantne kampanje na društvenim mrežama, njegov apel proširio se svijetom, uključujući i među Afroamerikancima i crnim Britancima. Svatko tko je iskusio rasizam, kolonijalizam i ropstvo može se poistovjetiti s njegovim porukama”, zaključila je Ochieng.
Ostaje pitanje demokracije: mogu li režimi koji su na vlast došli vojnim udarima osigurati demokratski razvoj afričkih društava? U tom smislu, jedan od sugovornika BBC-ja, profesor i sigurnosni analitičar Kwesi Aning iz Gane, ukazao je da Traoréova popularnost “odražava politički pomak koji se događa na kontinentu, posebno u zapadnoj Africi”. Naime, istraživanje Afrobarometra iz 2024., provedeno u 39 afričkih zemalja, pokazalo je značajan pad podrške demokraciji na Crnom kontinentu.
“Demokracija nije uspjela dati nadu mladima. Nije osigurala radna mjesta niti bolje obrazovanje i zdravstvo”, kazao je Aning za BBC u svibnju 2025. godine.
Hunta umjesto demokracije
Godinu dana kasnije, ovog travnja, kapetan Traoré je na upit o demokraciji bio rezolutan. “Demokracija ubija”, rekao je, dodavši da borba protiv džihadizma i gospodarski razvoj “imaju prednost”. Ta je njegova izjava ponukala Deutsche Welle da u svibnju ove godine objavi članak pod naslovom “Je li demokracija u Africi moguća?”, gdje se ističe da je u zadnjih pet godina u zapadnoj i centralnoj Africi zabilježeno čak devet vojnih udara.
“Demokracija nije standardni oblik vladavine koji se svugdje može promijeniti jedan kroz jedan. Kad neki sustav ne ispunjava ono što se očekuje, kad nema hrane, nema vode, nema obrazovanja, ljudi se pitaju: čemu nam to treba?” pojasnila je za Deutsche Welle sugovornica Veye Tatah, kamerunsko-njemačka urednica časopisa Africa Positive. Ako ne može demokracija, možda može vojna hunta: to je rezon kojim se vodi razočarana i bijesna afrička mladost, koja osjeća da je budućnost neispisana, a u kapetanu Traoréu vidi čovjeka koji će nastaviti tamo gdje su stali svrgnuti lav Nkrumah i ubijeni lavovi Lumumba, Sankara i Gaddafi. Nije isključeno da i Traoré uskoro bude ubijen ili svrgnut, ali panafrički san živjet će sve dok se utopija ne pretvori u realnost – svim zapadnim kurjacima usprkos - jer žudnja za slobodom i boljim životom upisana je u genetski kod čovjeka, a Afrika je kolijevka čovječanstva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....