Velike geopolitičke promjene koje zadnjih godina potresaju svijet zahvatile su i Afriku. Osobito se to odnosi na zapadni dio Crnog kontinenta i zemlje Sahela, gdje rapidno slabi zapadni utjecaj – prije svega francuski - a jača utjecaj istočnih sila, prvenstveno Rusije. Nije pretjerano reći da se u Africi događa epohalni zaokret: u sjeni ukrajinskog rata Rusija preuzima jednu po jednu afričku zemlju od dosadašnje (neo)kolonijalne sile Francuske.
Prethodna dva nastavka su na ovim poveznicama:
Konkretno, vojni udari protiv prozapadnih vlada izvedeni su u svibnju 2021. u Maliju, u rujnu 2022. u Burkini Faso te u srpnju 2023. u Nigeru. Sve tri prozapadne vlade su srušene, a na vlast su došle vojne hunte: u Maliju pukovnik Assimi Goïta, u Burkini Faso kapetan Ibrahim Traore, u Nigeru general Abdourahamane Tchiani. Pritom su novi vladari imali snažnu podršku lokalnog stanovništva: svim pučevima prethodile su višemjesečne masovne ulične demonstracije na kojima su spaljivane francuske zastave, a vijorilo se zastavama Rusije.
U sva tri slučaja nove su vlasti protjerale iz zemlje francuske trupe, stacionirane od 2013. za borbu protiv islamističkih skupina povezanih s al Qa’idom i ISIL-om, koje su ojačale nakon NATO-ova uništenja Libije 2011. godine. Štoviše, u proljeće 2024. nove vlasti Nigera dogovorile su čak i odlazak američkih vojnika iz zemlje, a u zračnoj bazi koju je dotad koristila američka vojska odmah su ugostile ruske vojnike. Džihadistička pobuna u Sahelu izbila je 2012. u sjevernom dijelu Malija, te se ubrzo proširila na Burkinu Faso i Niger. Upravo je to višegodišnje džihadističko divljanje bilo jedan od glavnih povoda novim vojnim vlastima Nigera, Malija i Burkine Faso da prekinu obrambene veze s Francuskom i SAD-om.
Zapadni sponzori terorizma
Kao zamjenu za Francuze i Amerikance u borbi protiv islamista, sve tri vojne hunte – u Maliju, Burkini Faso i Nigeru - pozvale su rusku paravojsku Wagner. Isto se dogodilo i u Centralnoafričkoj Republici – čija je vlada pozvala Wagner u zemlju još 2020. godine - a Wagnerovi plaćenici viđeni su i u Libiji, Čadu, Gvineji, Sudanu i Mozambiku.
Novi vladari Sahela optužili su Pariz i Washington da nisu uspjeli zaustaviti džihadističko nasilje, što je zemlje Sahela nagnalo da počnu graditi alternativno partnerstvo s Rusijom. O tome je ujesen 2022. na zasjedanju Opće skupštine UN-a govorio malijski premijer, general Abdoulaye Maiga, koji je višekratno grdio “francusku huntu”, dok je istodobno s UN-ove govornice hvalio “uzornu i plodnu suradnju Malija i Rusije”:
“Odmaknite se od kolonijalne prošlosti i poslušajte bijes i frustraciju koji dolaze iz afričkih gradova i sela, i shvatite da je ovaj pokret neumoljiv”, rekao je premijer Malija tog 24. rujna 2022. u New Yorku.
Štoviše, novi vladari Sahela optužili su zapadne zemlje da su one i stvarni sponzori islamističkog terorizma. Tako je šef nigerske vojne hunte i aktualni predsjednik Nigera, general Abdourahamane Tchiani, krajem 2024. na državnoj televiziji RTN optužio Francusku da financira terorističke skupine iz susjedne Nigerije i Benina, s ciljem destabilizacije čitave zapadne Afrike i regije Sahel.
“Francuska je ulila nekoliko milijardi CFA franaka u oružane skupine, uključujući Boko Haram, koji djeluje u nigerijskim državama Sokoto, Zamfara i Kebbi, kao i unutar Benina”, rekao je general Tchiani, optuživši ranije vlasti Nigera da su “djelovale po nalogu Francuske, iste Francuske, kažem to i ponavljam, koja financira terorizam u Sahelu”.
’Predatorska Rusija’
Analitičari su tada pisali da pučističke vlasti žele zaokret prema Rusiji kako bi suzbile francuski i općenito zapadni utjecaj u svojim zemljama, što je 2023. potvrdio i šef Afričkog instituta za slobodu Franklin Nyamsi. Ocijenivši da je vojna prisutnost Zapada u Africi zbog borbe protiv islamista samo “dodatno destabilizirala kontinent”, Nyamsi je poručio da vojni udari pokazuju da Afrika više ne vjeruje Zapadu:
“Te zemlje su jasno izjavile da su protiv ponavljanja onoga što se dogodilo 2011. u Libiji, kada je NATO zbacio vladu, ubio predsjednika Muammara Gaddafija i naoružao islamske teroriste. Nema povjerenja da se oni koji su uništili Libiju, koji su ubili Gadafija, ozbiljno bore protiv terorizma”, rekao je Nyamsi.
Tada je reagirao i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Vidjevši da se utjecaj Pariza u bivšim afričkim kolonijama ubrzano smanjuje, a da njegovo mjesto sve više zauzima Moskva, Macron je rusko postupanje u Africi nazvao “predatorskim”. Okrivivši Rusiju, Macron nije rekao ni slova o tome da su neokolonijalne ekonomske sheme kojima je Pariz i dalje eksploatirao regiju i njena rudno-mineralna bogatstva - preko korumpiranih prozapadnih vladajućih elita – sprečavale razvoj i prosperitet bivših kolonija, te su one ostajale siromašne usprkos bogatim resursima. Uostalom, upravo su zbog toga vojni udari u zemljama Sahela dobili veliku podršku lokalnog stanovništva, osobito mladih, što je u kolovozu 2023., nakon vojnog udara u Nigeru, priznao i francuski diplomat Gerard Araud. Ocijenivši puč u Nigeru kao “naknadni potres neokolonijalnih odnosa između Francuske i afričkih zemalja”, Araud je u razgovoru za Euroactiv rekao da je kolonijalna prošlost Francuske dovela do “pobune mladih” u subsaharskoj regiji, koji svoje vlade percipiraju kao “marionete Pariza u Africi”.
Revolucija u Sahelu
Turbulentna geopolitička zbivanja u Sahelu, koja su se faktički pretvorila u narodni ustanak protiv Zapada, svoj su organizacijski izraz dobila i u održavanju prve “Konferencije solidarnosti s narodima Sahela”, koja je u studenome 2024. upriličena u Niameyu, glavnom gradu Nigera. Na konferenciji se okupilo stotine delegata antikolonijalnih pokreta, radničkih sindikata, seljačkih organizacija i lijevih stranaka iz Afrike, Azije, Latinske Amerike i SAD-a, koji su došli pozdraviti nove šefove Malija, Burkine Faso i Nigera.
“Konferencija se održava u ključnom trenutku. U Sahelu je proteklih godina došlo do odlučnog ustanka protiv francuskog imperijalizma. Vojni udari u Maliju, Burkini Faso i Nigeru doveli su na vlast režime koji su odbili prepustiti svoj suverenitet Francuskoj. Ove vlade, uz potporu naroda, protjerale su francuske snage i pokušavaju osloboditi svoje zemlje francuske dominacije nad njihovim gospodarstvima”, konstatirao je tada međunarodni aktivistički portal Peoples Dispatch.
Konferenciju je otvorio guverner Niameya, visoki časnik nigerske vojske Abdou Harouna Assoumane, koji je najavio novo doba za Niger, ali i za sve zemlje Sahela:
“Nijedna vojna sila na svijetu ne može zaustaviti nastojanje za neovisnošću i odbacivanje bivšeg svjetskog poretka”, rekao je guverner Niameya, poručivši da je ono što se događa u Nigeru “nepovratan proces”.
Sudionici konferencije izrazili su podršku “revolucionarnom procesu” u Sahelu, za koji su ustvrdili da je već počeo donositi pozitivne rezultate.
“Uspjesi antikolonijalnog pokreta u ove tri zemlje služe kao primjer. Niger, jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, sada se smatra jednim od najbrže rastućih gospodarstava u Africi. Mali je danas jedna od afričkih zemalja koja je bez dugova. To je značajno – nešto vrijedno oponašanja”, istaknuo je Kwesi Pratt, glavni tajnik Socijalističkog pokreta Gane.
Afrička super-država
Na konferenciji su se čak čuli prijedlozi o proširenju postojećeg Saveza sahelskih država AES (Mali, Burkina Faso, Niger) i stvaranju “antikolonijalne konfederacije” više sahelskih zemalja, o čemu su govorili delegati iz Gane, Benina i Obale Bjelokosti:
“Ovo iskustvo u državama Sahela je putokaz za druge zemlje u regiji. Beninci se nadaju sličnoj revoluciji koja će njihovu zemlju uvesti u AES. Nadamo se da ćemo na kraju formirati ne samo konfederaciju, već jedinstvenu federaciju koja će izbrisati kolonijalne granice povučene kako bi ljude iste zajednice sa zajedničkim materinjim jezikom i poviješću razdvojile u zasebne države”, rekao je prvi tajnik Komunističke partije Benin (PCB) Philippe Noudjenoume.
Analitičari su tada ustvrdili da bi eventualnim ujedinjenjem samo ovih šest zemalja (Mali, Burkina Faso, Niger, Gana, Benin i Obala Bjelokosti) nastala ne samo najveća država u Africi, nego i prilično moćan akter na međunarodnoj sceni, s obzirom na sva rudna bogatstva i resurse kojima te zemlje raspolažu.
Spomenuta je konferencija imala veliki odjek širom Sahela, pa su narednih tjedana – krajem 2024. i početkom 2025. godine – najave o protjerivanju francuskih trupa stigle i iz Čada, Senegala i Obale Bjelokosti. Mnogi su to protumačili kao znak da u Africi stasava nova generacija državnika, koja želi eliminirati sve mehanizme neokolonijalizma i formirati “novi afrički poredak”, na tragu Gaddafijevih panafričkih ideja o ujedinjenom Crnom kontinentu.
Smrt Wagnera
Poznato je kako su Gaddafi i drugi promotori panafrikanizma zbog toga završili (o njima ćemo govoriti u idućem, završnom nastavku feljtona), ali ovi se koordinirani procesi u Sahelu sada odvijaju na široj razini, uz puno veću podršku Kine i Rusije nego što ju je Gaddafi imao.
U zadnje vrijeme piše se o tome kako se povijest u Africi ponavlja: kao što je SSSR pomagao oslobođenje afričkih zemalja od kolonijalizma, tako se Rusija sada postavlja kao afrički saveznik u borbi protiv neokolonijalizma, pri čemu Putin koristi stare simpatije koje u Africi zbog svoje antikolonijalne uloge i danas uživa SSSR.
Svoj utjecaj u Africi Rusija je ranije širila preko plaćeničke vojske Wagner, koja je štitila tamošnje vladajuće strukture u zamjenu za pristup lokalnim rudnicima urana, zlata i dragog kamenja. No, nakon neuspjele vojne pobune Wagnerova šefa Jevgenija Prigožina iz lipnja 2023. i njegove pogibije dva mjeseca kasnije, Wagnerove postrojbe stavljene su pod kontrolu ruskog Ministarstva obrane, kao dio novoformiranog Afričkog korpusa kojim rukovode zamjenik ruskog ministra obrane, general Junus-Bek Jevkurov i general vojno-obavještajne službe GRU Andrej Averjanov.
Uloga Afričkog korpusa je da proširi i učvrsti utjecaj Rusije u Africi. U tom smislu, Putin je još 2023. na samitu Rusija-Afrika otkrio da je “sklopio sporazume o vojno-tehničkoj suradnji s više od 40 afričkih zemalja”, kojima Moskva isporučuje širok raspon oružja i opreme.
Sukob Kine i Amerike
Osim Rusije, zadnjih godina se u Afriku sve više “infiltrira” i Kina, koja širom kontinenta kreditira razvoj lokalne infrastrukture. Tako je 2020. novčani dug zemalja subsaharske Afrike iznosio 365 milijardi dolara, od čega je čak 40 posto (145 milijardi) otpadalo na Kinu. Tu neke afričke zemlje upadaju u “dužničku klopku” jer za te velike infrastrukturne projekte realno nemaju novca, što Peking onda kompenzira jačanjem političkog utjecaja u tim zemljama. Naravno, rastući kineski utjecaj u Africi brine Ameriku, koja često uvodi sankcije afričkim državama koje surađuju s Kinom. Pritom se američki i kineski pristup Africi prilično razlikuju, sukladno temeljnim filozofijama na kojima počivaju njihova društvena uređenja: Kina preferira direktno poslovanje s afričkim državama i velike državne infrastrukturne projekte, dok se američki pristup bazira na forsiranju privatizacija.
Stoga Amerika preferira da afričke države budu slabe, a tamošnji privatni sektor jak, dok je Kini u interesu da tamošnje države budu snažne i stabilne, kakav god režim bio na snazi. Otuda mnoge afričke vlade, osobito one autokratske, pokazuju veću sklonost Kini.
Kako vidimo, Afrika je postala poprište i nova fronta sukoba između Istoka i Zapada. Dakako, sve te istočne i zapadne sile za svoje afričke operacije imaju i ekonomsku računicu, jer kroz vojno i ekonomsko prisustvo u tim zemljama osiguravaju eksploataciju tamošnjih prirodnih resursa. I dok neki drže da će Moskva i Peking donijeti afričkim zemljama barem dašak ekonomskog prosperiteta, drugi smatraju da se u Africi trenutno odvija stari povijesni trik: sjaši zapadni Kurta, da uzjaše istočni Murta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....