Ako bi neki istraživač okupio 100 ljudi sa Zapada i pitao ih koja im asocijacija prva pada na pamet na spomen riječi "Afrika", najčešći odgovori vjerojatno bi izgledali ovako: siromaštvo, glad, nasilje, ratovi, vojni udari, korupcija... Zacijelo bi tek manjina ispitanika kao prvu asocijaciju navela "zapadni kolonijalizam", iako bi upravo taj pojam ponajbolje objasnio većinu navedenih karakteristika Afrike.
Stoga ćemo u četiri nastavka pokušati skicirati prošlost, sadašnjost i budućnost Crnog kontinenta, polazeći od teze da je svaka cjelina jaka onoliko koliko joj je jaka najslabija karika. Drugim riječima, naša današnja ljudska zajednica ne može se smatrati osobito naprednom civilizacijom dokle god je Afrika takva kakva jest. Možemo mi ići u svemir, razbijati atome i razvijati robote i umjetnu inteligenciju, ali dokle god se u Africi umire od gladi, nešto je duboko trulo u toj našoj ljudskoj zajednici.
Počnimo s par općih podataka. S 30 milijuna četvornih kilometara površine i 1,4 milijarde stanovnika, Afrika je drugi najveći i najmnogoljudniji kontinent na svijetu, iza Azije. Među 54 afričke države najveći je Alžir (2,4 milijuna četvornih kilometara), a najviše žitelja ima Nigerija (240 milijuna), dok su u obje stavke na začelju Sejšeli, mala otočna država u Indijskom oceanu, na čijih 115 otoka, ukupne površine od 460 četvornih kilometara, živi tek 135.000 ljudi.
Kolijevka čovječanstva
Iako je u povijesnom smislu Afrika domovina prvih i najstarijih ljudi, odnosno pradomovina svih ljudi i kolijevka čovječanstva – preci današnjeg čovjeka naseljavali su Afriku već prije 3,5 milijuna godina, najstarije nalazište Homo sapiensa (u Etiopiji) datira otprije 200.000 godina, a prva velika afrička civilizacija, ona egipatska, nastala je u delti Nila prije 7000 godina – Afrika danas ima najmlađu populaciju na svijetu: više od 40 posto afričkog stanovništva mlađe je od 15 godina, a prosječna dob Afrikanaca (medijan) iznosi oko 19,5 godina.
Usporedbe radi, prosječna dob Europljana je 43 godine. Čak se i europske zemlje s najnižom srednjom dobi – Turska (34), Kosovo (35) i Albanija (38) – u komparaciji s Afrikom doimaju kao zemlje staraca.
Veliki udio mladog stanovništva u Africi potječe od visokih stopa rodnosti i visokog prirodnog priraštaja, osobito na području istočne, centralne i zapadne Afrike. Najveće stope fertiliteta imaju Niger (6,7 djece po ženi), Somalija (5,8), Čad (5,6), Mali (5,5) i Demokratska Republika Kongo (5,1).
Istodobno, Afrika je kontinent na kojem ljudi žive najkraće. Iako se u posljednjih 70-ak godina očekivano trajanje života znatno povećalo (s 38 godina 1950. na 62 godine 2021.), još uvijek je prosječni životni vijek u Africi za 15 godina manji od svjetskog prosjeka, a 20 godina manji od prosjeka na Zapadu.
Što se tiče etničke strukture stanovništva, Afrika je daleko najšarolikiji kontinent, što i jest jedan od razloga afričkog nejedinstva i teškoća u postizanju gospodarskog razvoja. U Africi živi oko 500 različitih naroda i plemena, a na kontinentu se govori više od 730 različitih jezika.
Zapad ubio Libiju
Statistike jasno pokazuju da je Afrika daleko najsiromašniji kontinent. Prema UN-ovom izvještaju o bogatstvu svjetskih država iz 2003. godine, od 175 promatranih zemalja svih zadnjih 25 mjesta (od 151. do 175. mjesta) zauzele su afričke države. I danas je situacija slična - od 20 najsiromašnijih zemalja svijeta, 18 ih se nalazi u Africi (ostale dvije su dugogodišnjim ratovima pogođeni Afganistan i Jemen).
Prosječan BDP po glavi stanovnika na razini čitave Afrike iznosi svega 2000 dolara, uz velike regionalne razlike. Sjever kontinenta u znatno je boljem položaju od subsaharske Afrike (područja južno od Sahare). U mediteranskim zemljama na sjeveru kontinenta životni standard i BDP viši su nego u ostatku Afrike, iako i dalje znatno niži nego čak i u slabije razvijenim europskim državama.
Jedini izuzetak bila je Libija pod pukovnikom Gaddafijem, koja je u njegovo vrijeme (vladao je od 1969. do 2011.) izrasla u najbogatiju i najprosperitetniju afričku državu, čiji su stanovnici uživali socijalne beneficije nedostupne čak i bogatijim zapadnim državama.
No, zapadna vojna intervencija 2011. godine, u kojoj su sudjelovale vodeće NATO članice, poduzeta pod lažnom izlikom uvođenja demokracije i ljudskih prava - kada je Gaddafi brutalno ubijen - uništila je tu zemlju i vratila je u duboku zaostalost i sektašku podijeljenost kakva je vladala prije Gaddafija, za vrijeme kralja Idrisa. Zapadnom intervencijom građani Libije nisu dobili ni demokraciju ni ljudska prava, ali su izgubili materijalni standard i socijalnu sigurnost na kojima im je zavidjela čitava Afrika.
Veći BDP od afričkog prosjeka imaju i zemlje na krajnjem jugu kontinenta (Južna Afrika, Bocvana, Namibija, Svazi), kao i Gabon u centralnoj Africi te otočne države Mauricijus i Sejšeli, ali jedina koja ima raznovrsnu industrijsku proizvodnju je Južna Afrika. Donekle industrijski razvijene zemlje su Egipat, Alžir, Maroko i (nekadašnja) Libija te Nigerija i Zimbabve.
Industrija u povojima
Ako uzmemo u obzir da Svjetska banka definira ekstremno siromaštvo kao život s manje od 2,15 dolara dnevno, statistike pokazuju da u subsaharskoj Africi više od 35 posto stanovništva živi ispod te granice. Taj veći dio afričkog kontinenta danas obuhvaća oko dvije trećine svih ljudi u svijetu koji žive u ekstremnom siromaštvu. Posebno su ugroženi Demokratska Republika Kongo, Mozambik, Malavi i Burundi, gdje ispod praga ekstremnog siromaštva živi 70-80 posto populacije.
Iako Afrika pokriva 20 posto svjetskog kopna i 17 posto svjetskog stanovništva, na Crni kontinent otpada tek oko pet posto sveukupne globalne trgovine. Gospodarstvima većine afričkih zemalja dominira poljoprivreda, koja je podložna čestim sušama, zbog čega glad nije ekscesna pojava.
Činjenica da industrijska proizvodnja u Africi nema velikog značaja dobrim je dijelom posljedica kolonijalizma, kada su afričke zemlje bile samo sirovinska baza i tržište za zapadne kolonizatore. Mnoge afričke države ni danas nemaju dovoljno sredstava za podizanje suvremenih pogona i školovanje vlastitih stručnjaka, pa se njihova gospodarstva mahom i danas oslanjaju na prirodna bogatstva i izvoz sirovina koje i dalje završavaju u zemljama Zapada koje su ih nekoć kolonizirale.
Veliki je nerazmjer između sirovinskog bogatstva Afrike i bijede njenih žitelja. Afrika daje 77 posto svjetske proizvodnje dijamanata (Bocvana, Južna Afrika, Namibija, Gana, Gvineja), 62 posto zlata (Južna Afrika, Gana, Zimbabve), 26 posto ugljena (Južna Afrika), 17 posto bakra (Zambija, Južna Afrika), kao i znatne količine kobalta (DR Kongo), vanadija (Južna Afrika), kroma (Južna Afrika), mangana (Južna Afrika, Gabon), platine (Južna Afrika, fosfata i urana (Niger, Namibija, Južna Afrika, Gabon).
Nepogode i ratovi
Neke afričke zemlje su bogate i naftom, koja čini oko 50 posto vrijednosti ukupnog afričkog izvoza. Među najvećim svjetskim proizvođačima nafte su Nigerija, Libija, Egipat i Alžir (koji je i važan proizvođač prirodnog plina), a naftnih nalazišta ima i u Gabonu i Ekvatorijalnoj Gvineji. Afrika pokriva i oko 60 posto svjetske proizvodnje sisal-konoplje, 56 posto proizvodnje uljane palme, 28 posto kakaa, 25 posto kave, 11 posto pamuka i šest posto kaučuka.
Jedan od temeljnih gospodarskih problema Afrike je to što izvoz mnogih zemalja ovisi o jednom jedinom artiklu - bilo da se radi o bakru, zlatu ili kavi – što ih čini ranjivima na kolebanje cijena na svjetskom tržištu, a stanje otežavaju i prirodne nepogode (suša, erozija tla, najezde štetočina), kao i povremeni ratovi i sukobi. Ipak, teško je negirati da glavni razlog afričkog siromaštva leži u višestoljetnom europskom kolonijalizmu. Dovoljno je reći da samo dvije afričke zemlje nikad nisu bile pod europskom kolonijalnom vlašću: Etiopija i Liberija.
Europa je ekonomsko iskorištavanje Afrike započela još u 15. stoljeću, kada su Portugalci zauzeli obale kraljevstva Konga i istočne Afrike, te stvorili svoje kolonije u Angoli i Mozambiku. U 17. stoljeću Britanci započinju osvajanje obale današnje Gane, Francuzi su zauzeli ušće rijeke Senegal, a 1652. svoju koloniju u južnoj Africi (Kaapstadt) stvorili su i Nizozemci.
Tada počinje i izvoz crnog roblja iz Afrike u obje Amerike. Procjenjuje se da je između 1650. i 1900. na područje Sjeverne i Južne Amerike prisilno preseljeno više od 10 milijuna Afrikanaca.
Sedam kolonizatora
Kolonijalno osvajanje Afrike u širim razmjerima događa se u 19. stoljeću. Najveće kolonijalne sile postale su Britanija i Francuska, a ostali kolonizatori bili su Njemačka, Belgija, Italija, Portugal i Španjolska.
Već na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće Britanija je zauzela Gambiju, Sijera Leone i dio Gane (Zlatna Obala), da bi u drugoj polovici 19. stoljeća proširila svoju vlast u zapadnoj Africi, zauzevši Lagos (1851.), obalu današnje Nigerije (1885.) sjevernu Nigeriju (1900.) i cijelu Zlatnu Obalu. U istočnoj Africi Britanci su 1884. zauzeli dio Somalije, uveli protektorat državi Bugandi (1894.) te 1895. obalu Kenije proglasili Istočnoafričkim protektoratom. U južnoj Africi su 1886. podčinili Basuto (danas Lesoto), potom Bocvanu (1889.) i Svaziland (1903.), dok su od 1890. do 1900. preuzeli Južnu Rodeziju (danas Zimbabve), Njasu (danas Malavi) i Sjevernu Rodeziju (danas Zambija). U sjevernoj Africi Britanci su 1882. nametnuli svoj protektorat i Egiptu.
Veći dio ostatka sjeverne Afrike zauzeli su Francuzi, počevši od Alžira (1847.), preko Tunisa (1881.) do Maroka (1910.). U zapadnoj Africi polazna točka francuskih osvajanja bili su posjedi u Senegalu, kojeg su oružano osvojili 1895. godine. U međuvremenu su francuske ekspedicije 1883. došle do rijeke Nigera, osvojile Gvineju (1886.) i Obalu Bjelokosti (1891.), a do kraja 19. stoljeća i prostor današnjeg Malija, Burkine Faso, Čada, Benina i Srednjoafričke Republike.
U istočnoj Africi Francuska je 1885. nametnula protektorat Madagaskaru, a 1886. Komorima, te su zauzeli i dio Somalije (danas Džibuti). U centralnoj Africi prostor današnjega Konga bio je francuska kolonija od 1886. do 1910. godine.
Berlinski kongres
Krajem 19. stoljeća svoju ekspanziju u Africi pokreće i Njemačka, koja nameće protektorat Kamerunu i jugozapadnoj Africi (1884.), Togu (1885), Ruandi-Urundiju (1889.), a 1890. stvorena je Njemačka Istočna Afrika (danas glavnina Tanzanije). U to vrijeme i Belgija zauzima teritorij Konga, a Italija teritorije u Somaliji i Eritreji.
Kolonijalna podjela Afrike službeno je prihvaćena na Berlinskom kongresu 1885., kada su određene zone utjecaja. Tako je uoči Prvog svjetskog rata čitava Afrika - osim Etiopije i Liberije - bila podijeljena na kolonije: najveći dio kolača dobile su Francuska i Britanija, svaka po trećinu afričkog kontinenta.
Francuska je dobila Maroko, Alžir, Tunis, Francusku Ekvatorsku Afriku i Francusku Zapadnu Afriku, Francusku Somaliju, Madagaskar i Komore, dok su Britaniji pripali Gambija, Sijera Leone, Zlatna Obala, Nigerija, Svaziland, Basuto, Bocvana, Rodezija, Njasu, Britanska Istočna Afrika, Britanska Somalija, Zanzibar i Sejšeli.
Portugal je nadzirao Zelenortske otoke, Portugalsku Gvineju, otoke São Tomé i Principe, Angolu i Mozambik. Španjolska je zauzela Kanarske otoke, Španjolski Maroko, Rio de Oro (južni dio Zapadne Sahare) i Španjolsku Gvineju.
Nijemci su držali Togo, Kamerun, jugozapadnu Afriku i Njemačku Istočnu Afriku, dok je Italija kontrolirala Libiju, Eritreju i Talijansku Somaliju. Belgijski kolonijalni posjed obuhvaćao je Kongo. Nakon Prvog svjetskog rata iz Afrike je izbačena Njemačka, a njezine su posjede – odlukom Lige naroda - podijelile Francuska, Velika Britanija, Belgija i Južnoafrička Unija.
Nakon Drugog svjetskog rata širom Afrike jača antikolonijalizam i započinje proces dekolonizacije. No, kako ćemo pokazati u idućim nastavcima, sloboda baš i nije umjela da pjeva onako kako su afrički sužnji sanjali o njoj.
U IDUĆEM NASTAVKU: ‘Gospodo Zapadnjaci, morate platiti Africi odštetu za kolonijalizam i ropstvo!‘
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....