Posljednjih deset mjeseci, kao u nekoj potpuno dehumaniziranoj distopiji, na našim se prostorima nakupilo toliko nevjerojatnih katastrofa, kojih bi, da su se rastegnule i na čitav jedan život, bilo previše. Pandemija koronavirusa, potresi, samoizolacije, karantene, nemogućnost slobodnog druženja i neposredne interakcije, da ne spominjemo dodatne traume koje odraslima i djeci trenutačno određuju život na potresom pogođenom području središnje Hrvatske (gubitak doma, raseljenost, stalni strahovi od novih potresa..) – sve se to bez milosti uvuklo u naše živote kao mrsko "novo normalno".
Zaključao se svijet osobito djece i mladih. Nove generacije, uskraćene i zakinute, nerijetko prepuštene virtualnom svijetu i online nastavi, neizvjesnosti, već sada osjećaju posljedice onoga š...