Nakon što smo u prvom nastavku feljtona o lažima i mitovima hrvatske desnice (kliknite OVDJE) analizirali negiranje karaktera logora Jasenovac i negiranje Pavelićeve predaje Dalmacije Italiji, u ovom drugom nastavku spomenut ćemo i ukratko analizirati još četiri takva mita.
Prvi je da službeni ustaški pozdrav „Za dom spremni” iz razdoblja NDH tobože predstavlja „stari hrvatski pozdrav”. Drugi mit odnosi se na (višestruko) preuveličavanje broja žrtava Bleiburga. Treća je laž da Maks Luburić „nije bio ratni zločinac”, nego „tragični domoljub”. I četvrti je mit da ustaše nisu ubijali Hrvate.
Počnimo sa ZDS. Naša revizionistička desnica tvrdi da je to stari, autohtoni hrvatski povijesni pozdrav koji potječe iz opere „Nikola Šubić Zrinjski”, koju je Ivan pl. Zajc skladao još 1876. godine. Za demantiranje ove tvrdnje nije potrebno kopanje po arhivskim dokumentima – dovoljno je pogledati rečenu operu. Takvog pozdrava u njoj naprosto nema, kao što ga nije bilo nikad i nigdje u hrvatskoj povijesti prije nastanka ustaškog pokreta.
Čak je i bivši Karamarkov ministar kulture, notorni Zlatko Hasanbegović – kojeg je Slavko Goldstein označio prvim intelektualcem koji se pojavio na hrvatskoj ekstremnoj desnici – javno priznao da je ZDS isključivo ustaški pozdrav i da ga prije ustaša i Ante Pavelića nitko nikad nije koristio, ali naša revizionistička desnica i dalje tupi po svojoj „opernoj teoriji”. Naši ekstremni desničari ne vjeruju čak ni svojim intelektualcima – odnosno svojem jedinom intelektualcu – a kamoli će onda ikome drugome.
Bleiburški mit
Sljedeći je mit o Bleiburgu. Riječ je o laži da su tamo pobijene stotine tisuća Hrvata, pri čemu se te izmaštane brojke – koje je nakon Drugog svjetskog rata lansirala ustaška emigracija, a do danas ih prenosi naša revizionistička desnica – kreću od 500.000 do čak milijun stradalih ljudi. O tome u znanstvenom članku „Razmišljanja o broju pogubljenih i stradalih na Bleiburgu i križnom putu”, objavljenom 2008. u Časopisu za hrvatsku povijest, piše Martina Grahek Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest.
„Zbog emotivnosti, brojke koje se navode često su pretjerane i neutemeljene. Tako George Prpić navodi ‘od svih tragedija, Bleiburg je najveća u hrvatskoj povijesti. Uzrokovala je smrt i egzodus preko milijuna muškaraca, žena i djece‘. U istom ozračju pišu Oton Knezović i John Ivan Prcela, navodeći 600.000 žrtava bleiburške tragedije. Nešto nižu, ali još uvijek pretjeranu procjenu od oko ‘pola milijuna Hrvata‘ spominje Danijel Crljen. (...) Čini se da su ovi podaci relativno prošireni i prihvaćeni među emigracijom”, navodi spomenuta znanstvenica.
Kanadski politolog David Bruce McDonald u svojoj knjizi „Balkanski holokausti? Srpska i hrvatska propaganda usmjerena na žrtve i rat u Jugoslaviji” (Manchester University Press, 2003.) povlači paralele između preuveličavanja žrtava Bleiburga u režiji hrvatske desnice i sličnog preuveličavanja žrtava Jasenovca u režiji srpske desnice, te zaključuje da je motivacija u oba slučaja ista: i hrvatski i srpski desničari žele svoju stranu prikazati „što većom žrtvom”.
Čak i Franjo Tuđman u svojoj knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti” iz 1989. osporava i kritizira emigrantske procjene broja žrtava Bleiburga, navodeći da je došlo do „paroksizma uveličavanja” žrtava na 500.000 i više, što naziva „bleiburškim mitom”. U svojim radovima Tuđman procjenjuje da je na Bleiburgu bilo između 35 i 40 tisuća žrtava.
Što kaže Vice Vukojević?
Tuđman također citira savezničke izvještaje po kojima je jugoslavenskim komunističkim vlastima s Bleiburga i iz ostalih dijelova Austrije do 1. lipnja 1945 ukupno izručeno 26.399 pripadnika „jugoslavenskih kvislinških postrojbi” (kasnije je brojka povećana na 29.972 zarobljenika), od kojih je bilo 12.196 Hrvata, 8263 Slovenca, 5480 Srba i 400 Crnogoraca.
Do sličnih brojki došla je i hrvatska državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, osnovana 1992. godine, koju je vodio HDZ-ov „jastreb” Vice Vukojević. Nakon desetljeća rada, Komisija je u zadnjem izvještaju objavila popis od ukupno 13.300 Hrvata iz Hrvatske i BiH stradalih na Bleiburgu i na Križnom putu. Popis uključuje 11.096 vojnika NDH (od kojih 5503 pripadnika ustaške milicije, 3101 domobran i 2492 „nerazvrstana pripadnika Oružanih snaga”) i 2204 „ostalih” ili „neidentificiranih”.
Ipak, kao najpouzdanije i najvjerodostojnije procjene broja žrtava na Bleiburgu smatraju se one do kojih je svojim istraživanjima – koje je proveo 80-ih godina, ali je rezultate objavio mahom nakon osamostaljenja Hrvatske – došao hrvatski demograf i UN-ov ekspert Vladimir Žerjavić. Njegove su brojke nešto veće od Tuđmanovih i Vukojevićevih.
Prema Žerjaviću, ukupan broj žrtava među svim jugoslavenskim kvislinzima na Bleiburgu kreće se između 55 i 67 tisuća, od kojih je bilo 45-55 tisuća Hrvata i Muslimana, 8-10 tisuća Slovenaca te oko 2000 Srba i Crnogoraca. Žerjavić u radu iz 1995. precizira da je na Bleiburgu i Križnom putu život izgubilo 45.000 Hrvata i 4000 Bošnjaka. A od tih 45.000 Hrvata, njih 11.600 stradalo je u akcijama prije predaje, a 33.300 nakon predaje.
„Ovakvo istraživanje čini se najpreciznijim pa su rezultati prihvaćeni u većem dijelu literature”, konstatira spomenuta istraživačica Martina Grahek Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest.
Krvavi trag Maksa Luburića
Treći mit naše ekstremne desnice je onaj po kojem ustaški ratni zločinac Vjekoslav Maks Luburić nije ratni zločinac, nego „tragični domoljub” i vojnik koji se borio protiv komunizma i Jugoslavije, pri čemu se njegovi ratni zločini ignoriraju, umanjuju ili proglašavaju „velikosrpskom propagandom”. Podsjetimo, Luburić je bio zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, odgovoran za smrti tisuća logoraša, koje je i osobno ubijao.
Tragovi krvavih zločina Maksa Luburića protežu se za čitavo vrijeme Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945. godine. Ruke je prvi put masovno okrvavio već 1. srpnja 1941., kad je zapovijedao ustaško-domobranskom jedinicom koja je tog dana izvršila pokolj nad žiteljima srpskog sela Donja Suvaja, ubivši 161 seljanina. Bio je to jedan od najmasovnijih ustaških zločina u kotaru Donji Lapac, a odmah nakon toga Luburić je rukovodio sličnim pokoljima u selima Osredci i Bubanj.
Tijekom 1942. godine, kao upravnik logora Jasenovac, osobno je rukovodio masovnim likvidacijama. U razdoblju od 1. do 3. siječnja 1942. naredio je ubojstvo 262 zatočenika srpske nacionalnosti, koje je sâm i odabrao, 20. siječnja naređuje ubojstvo oko 120 bolesnika iz improvizirane logorske bolnice, a 23. ožujka likvidaciju još 50-60 bolesnika.
Luburić se odlikovao iznimnom agresivnošću ne samo prema logorašima i civilima, nego i prema svojim ustašama i domobranima, koje je također znao strijeljati zbog navodnog neposluha. Zbog njegove neobuzdane okrutnosti i masovnih ubojstava srpskih civila čak su i Nijemci protestirali kod Pavelića, tvrdeći da Luburić time ometa njihove operacije i jača partizanski otpor, a njemački general Glaise von Horstenau, Hitlerov izaslanik za NDH, tražio je od Pavelića da ga izruči njemačkom vojnom sudu, što je poglavnik odbio, pa je Luburić samo privremeno stavljen u kućni pritvor.
Majka žali što ga je rodila
Luburića po zlu pamte i građani Sarajeva, gdje je boravio u završnoj fazi rata, od sredine veljače do početka travnja 1945., kada je pobjegao pred partizanskim jedinicama koje su nadirale u grad. Smješten u jednoj vili u središtu Sarajeva, Luburić je 18. veljače organizirao „Stožer pukovnika Luburića” i osnovao prijeki ratni sud, koji je u sljedećih mjesec i pol dana pogubio najmanje 783 stanovnika Sarajeva.
Samo u noći s 27. na 28. ožujka naredio je da se na Marindvoru objesi 55 Sarajlija, čija su tijela bila poredana od Tvornice duhana do Zemaljskog muzeja. A već dan poslije osudio je na smrt i strijeljanje 41 osobu bošnjačke, hrvatske i srpske nacionalnosti. Uoči svojeg bijega iz Sarajeva naredio je da se isprazne svi ustaški zatvori u gradu i da se svih 460 zatvorenika otpremi posljednjim transportom u Jasenovac. No, kako je kasnije na sudu izjavio jasenovački koljač Ljubo Miloš, nitko od tih ljudi nije stigao do Jasenovca: svi su otpremljeni direktno u Gradinu na likvidaciju.
Nakon oslobođenja Sarajeva, u parku ispred Luburićeve vile otkopana su 23 unakažena leša, a u podrumskim prostorijama pronađene su sprave za mučenje koje su koristili Luburić i njegovi ljudi: mesarske čengele, kazani za kuhanje živih ljudi, bodeži, pegle, dugački čavli, dlijeta, razna kliješta...
Ilustrativan zapis o Luburiću ostavio je u svojim memoarima predsjednik HSS-a dr. Vladko Maček, koji je od siječnja do ožujka 1943. bio interniran u Luburićevu stanu u Zagrebu, u kojem su živjele Luburićeva majka i dvije sestre (Luburić tih mjeseci nije bio u Zagrebu):
„I danas mi je žao kad se sjetim Luburićeve majke, pobožne starice (...), koja se plačući mojoj ženi potužila: ‘Vidite kako mi je moj Vjeko dobar. Pa ipak, ako je samo mali dio onoga što ljudi o njemu pripovijedaju istina, onda žalim što sam ga rodila.‘ Naravno da moja žena nije htjela staricu ražaliti i nije rekla što sve ima njezin sin na duši.”
Kako vidimo, rođena mater žali što ga je rodila, a našim desničarima Luburić je heroj.
Ustaše protiv Hrvata
Četvrti i posljednji revizionistički mit koji ćemo analizirati je onaj da ustaše nisu ubijali Hrvate. Tu laž pobija već i službeni Poimenični popis žrtava Jasenovca, prema kojem među 83.145 žrtava tog logora smrti ima i 4255 Hrvata. No, to je tek manji dio hrvatskih žrtava zločinačkog ustaškog režima.
Ustaše su ubijali sve Hrvate koji su bili protiv njihova režima: ne samo komuniste i ljevičare, nego i pripadnike HSS-a, domobrane, čak i katoličke svećenike. Neki od istaknutih članova HSS-a poslani su u logor Danica već u ranom razdoblju NDH, a jedan od najpoznatijih i u narodu najpopularnijih HSS-ovaca, književnik Mihovil Pavlek Miškina, ubijen je u logoru Stara Gradiška u lipnju 1942. godine.
Nadalje, veći broj domobranskih časnika koji su pokazivali simpatije prema partizanskom Narodnooslobodilačkom pokretu osuđeni su na smrt pred ustaškim vojnim sudovima, a egzekucije su provođene na stratištima poput zagrebačke Dotrščine ili u logorima Lepoglava i Jasenovac. Samo u četiri procesa vođena 1944. na Ratnom sudu u Zagrebu osuđeno je 109 domobranskih vojnika i časnika, od kojih je više od polovine ubijeno do kraja rata.
Represiji su bili izloženi i katolički svećenici koji se nisu slagali s ustaškom politikom ili su javno istupali protiv ustaških zločina. Prema „Hrvatskom martirologiju”, vlasti NDH su tijekom rata ubile 11 katoličkih svećenika s područja NDH.
Ranije spomenuti demograf Vladimir Žerjavić u svojem je radu iz 1993. donio i procjene stradalih u NDH po nacionalnosti. Prema toj procjeni, pod ustaškim je režimom „nenaravnom smrću” stradalo 322 tisuće Srba, 192 tisuće Hrvata, 77 tisuća Muslimana, 26 tisuća Židova i 16 tisuća Roma. Što se tiče Hrvata, Žerjavić navodi da je njih 50 tisuća život izgubilo na ustaško-domobranskoj strani, dok je velika većina Hrvata stradala od ruke ustaša i njihovih njemačkih i talijanskih gospodara.
Uglavnom, ustaše su u Drugom svjetskom ratu pobili mnogo više Hrvata nego što ih je stradalo u Domovinskom ratu.
__k r a j__
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....