Revizionizam ima dva značenja. U povijesnoj znanosti taj pojam označava legitimnu – čak i poželjnu – pojavu preispitivanja i reinterpretacije povijesnih događaja na temelju relevantnih novih povijesnih izvora i dokaza koji ranije nisu bili dostupni. U ovom smislu revizionizam ima pozitivno značenje, jer u demokratskom društvu svaki bi povijesni događaj trebao biti podložan preispitivanju.
Za razliku od toga, na hrvatskoj desnici pojam revizionizma obuhvaća niz povijesno neutemeljenih maštarija kojima se pokušava naknadno preoblikovati hrvatska povijest 20. stoljeća, s naglaskom na Drugi svjetski rat, mahom s ciljem da se ocrni oslobodilački partizanski antifašistički pokret i rehabilitira zločinačka Nezavisna Država Hrvatska (NDH). U ovom smislu značenje revizionizma je, dakako, negativno.
Stoga ćemo u dva nastavka ukratko iznijeti najčešće revizionističke mitove hrvatske desnice, počevši s majkom svih desničarskih laži – pričom o ustaškom koncentracijskom logoru smrti Jasenovac, koji u desničarskoj revizionističkoj verziji povijesti nije bio logor smrti, nego radni logor u kojem tobože nije bilo namjernog ubijanja zatvorenika, a u njemu je navodno stradalo tek par tisuća ljudi.
U stvarnosti, u Jasenovcu su pune četiri godine namjerno ubijani Srbi, Židovi, Romi i Hrvati antifašisti, upravo zato što su bili Srbi, Židovi, Romi i Hrvati antifašisti. Prema službenom poimeničnom popisu Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac, u tom logoru smrti ubijeno je 83.145 ljudi. Pritom je uz svaku žrtvu navedeno sedam biografskih podataka (prezime, ime, ime oca, općina rođenja, mjesto rođenja, godina rođenja i etnička pripadnost), kao i podaci o stradanju (način smrti, izvršitelj zločina, godina smrti, mjesto stradanja, logor i naziv stratišta na kojem je žrtva ubijena).
Žerjavić i Kočović
Do te brojke od 83.145 žrtava Jasenovca došlo se upravo preispitivanjem ranijih brojki koje su neposredno nakon Drugog svjetskog rata bile višestruko veće. Prva poslijeratna procjena bio je "Izvještaj Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača" iz 1946. godine, prema kojem se broj žrtava u Jasenovcu kretao između 500 i 600 tisuća.
No taj je izvještaj imao metodološke nedostatke jer se temeljio na svjedočenjima preživjelih logoraša, uz opće procjene, a uvećane brojke bile su motivirane i materijalnim interesom jugoslavenske države, budući da su se na brojkama ukupnih procijenjenih žrtvi zasnivali zahtjevi o ratnim reparacijama od Njemačke.
Točnije brojke prvi put su iznesene krajem 80-ih, kada su hrvatski demograf dr. Vladimir Žerjavić i srpski demograf dr. Bogoljub Kočović – neovisno jedan od drugoga – došli do sličnih rezultata o stradanju Srba i drugog stanovništva u NDH, oslanjajući se, među ostalim, na podatke iz popisa stanovništva na području Jugoslavije prije i poslije Drugog svjetskog rata. Žerjavić je tako procijenio da je u Jasenovcu ubijeno oko 85 tisuća ljudi, od čega 50 tisuća Srba, 13 tisuća Židova, po 10 tisuća Roma i Hrvata te dvije tisuće Muslimana.
Konačno, JUSP Jasenovac objavljuje 2013. godine spomenuti poimenični popis od 83.145 žrtava, od čega 47.627 Srba, 16.173 Židova, 13.116 Roma i 4255 Hrvata, uključujući 20.101 dijete do četrnaest godina starosti. Taj popis je sastavljen na osnovi poimeničnog popisa žrtava Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji iz 1964. godine, te dodatnih istraživanja od strane JUSP-a Jasenovac, pri čemu je korišteno više stotina različitih izvora (knjiga, dokumenata, fotografija, izjava rodbine i prijatelja jasenovačkih žrtava, terenskih istraživanja i fotografiranja spomenika žrtava fašističkog terora).
Ta službena brojka uklapa se i u procjene američkog Memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu, koji navodi da je u Jasenovcu ubijeno između 77 i 104 tisuće ljudi.
Od Tuđmana do Vice Vukojevića
Revizionistički mit o Jasenovcu začeo je još Franjo Tuđman, koji je u svojoj knjizi "Bespuća povijesne zbiljnosti" iz 1989. broj žrtava u tom logoru sveo na 30 do 40 tisuća. Pritom je osobito podcijenio broj ubijenih Srba, stavljajući ih tek na treće mjesto po broju žrtava, iza Židova i Roma. Reagirajući na te Tuđmanove brojke, kanadski politolog i povjesničar David Bruce McDonald u svojoj je knjizi "Balkanski holokausti? Srpska i hrvatska propaganda usmjerena na žrtve i rat u Jugoslaviji" (Manchester University Press, 2003.) ustvrdio da je Tuđman krajem 80-ih želio pridobiti financijsku i političku potporu proustaške dijaspore, te je stoga poricanje i umanjivanje ustaških zločina postalo sastavni dio njegove politike.
► Autentične fotografije djece u Jasenovcu pogledajte OVDJE, objavila ih je hrvatska Javna ustanova Spomen-područje JASENOVAC.
O tim je Tuđmanovim brojkama negativno mišljenje izrazio i istaknuti američko-hrvatski vojni povjesničar Jozo Tomasevich, profesor emeritus na San Francisco State sveučilištu, koji ih je smatrao nevjerodostojnima:
"Zato što Tuđman nije dao nikakvo statističko objašnjenje za svoje brojke, zato što se čini da je svjesno krivo interpretirao podatke iz istraživanja (popisa žrtava) iz 1964. i zato što se njegove procjene u toliko velikoj mjeri razlikuju od onih koje su iznijeli drugi znanstvenici s toga područja, one se sa sigurnošću mogu odbaciti", piše Tomasevich u knjizi "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. Okupacija i kolaboracija" (Novi Liber, Zagreb, 2010.).
No Tuđmanov revizionizam u odnosu na žrtve Jasenova bio je kamilica prema onome što je kasnije uslijedilo. Nakon što je Republika Hrvatska 1992. ustanovila državnu Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske, koju je vodio HDZ-ov notorni "jastreb" Vice Vukojević, dotična je Komisija objavila 1999. izvještaj po kojem je u Jasenovcu stradalo svega 2238 žrtava – gotovo četrdeset puta manje od stvarne brojke.
Glas Koncila i HTV
Nakon 2000. godine nastupa čitava plejada desničarskih revizionista koji nastavljaju putem Vice Vukojevića, umanjujući brojke žrtava Jasenovca za više desetaka puta. O njima u svom radu "Pitanje broja žrtava logora Jasenovac u hrvatskoj i srpskoj historiografiji, publicistici i javnosti nakon raspada SFR Jugoslavije – činjenice, kontroverze i manipulacije" (Časopis za suvremenu povijest, 2020.) piše naš povjesničar Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest, navodeći kako novi revizionisti "ustraju u tome da broj žrtava logora Jasenovac... ne može biti veći od četveroznamenkastog".
"Najsustavnije poricanje i(li) znatno umanjivanje ustaških zločina počinjenih u logoru Jasenovac zastupljeno je ponajprije u javnim istupima i pisanjima povjesničara i povjesničara-amatera Mladena Ivezića, Vladimira Mrkocija, Vladimira Horvata, Stipe Pilića (nije ni u kakvom srodstvu s potpisanim novinarom, op. D. P.), Blanke Matković, Igora Vukića, Josipa Pečarića, Stjepana Razuma i Romana Leljaka", navodi Geiger.
Povijesni revizionizam postaje posebno problematičan i društveno opasan kada ga promoviraju državne i vjerske institucije koje imaju veliki utjecaj u društvu. U tom smislu, crkveni list Glas Koncila objavio je feljtone i članke revizionista poput Romana Leljaka, Igora Vukića i drugih, a Crkva je također sudjelovala u promociji njihovih revizionističkih knjiga. Osim toga, neki od njih dobili su priliku svoje povijesne laži iznositi i na hrvatskoj državnoj televiziji, bez ikakve reakcije voditelja u studiju i upozorenja da se radi o revizionističkim halucinacijama.
Izdaja u Palači Venecija
Jedan od najčešćih revizionističkih mitova hrvatske desnice je i onaj da ustaški poglavnik Ante Pavelić nije 1941. Rimskim ugovorima prodao Dalmaciju Italiji, nego da je to učinila još Kraljevina SHS Rapalskim ugovorom iz 1920. godine. Ovaj mit je osobito priglup jer se raspada već uvidom u navedene dokumente. Naime, Kraljevina SHS je 1920. od čitave Dalmacije predala Italiji samo grad Zadar i otoke Lastovo i Palagružu. Ostatak Dalmacije dva desetljeća kasnije prodao je Pavelić.
Zapravo, da budemo posve točni i precizni, Pavelić Italiji nije Dalmaciju prodao, nego ju je predao, odnosno darovao bez ikakve materijalne naknade. Je li time Pavelićeva veleizdaja manja, veća ili jednaka, o tome neka prosudi svaki čitatelj ponaosob.
Rimske ugovore – kao najveću izdaju hrvatskog naroda u povijesti – Pavelić je s Mussolinijem potpisao 18. svibnja 1941. u rimskoj Palači Venecija (Palazzo Venezia), točno u 12.30. Formalno govoreći, riječ je o ukupno tri sporazuma: o razgraničenju, o mornarici te o političkim odnosima između Italije i NDH.
Već i potonja dva sporazuma jasno prokazuju vazalski karakter ustaške države i potpuno odsustvo suverenosti – Pavelić se na talijanski zahtjev odrekao držanja ratne mornarice na Jadranu, a za novog vladara Hrvatske, pod imenom Tomislav II., određen je nećak talijanskog kralja, princ Aimone iz dinastije Savoja. No u povijesti je najviše upamćen sporazum o razgraničenju, pod nazivom "Ugovor o određivanju granice između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije".
Prema tom sporazumu, Italija je dobila velike dijelove Dalmacije: okolicu Zadra, gradove Šibenik i Split – sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša – otoke Vis, Korčulu, Mljet i mnoštvo drugih manjih otoka, kao i dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, uz otoke Rab i Krk. Radilo se o ukupno 5380 km četvornih teritorija, na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata i neznatan broj Talijana. Od morske obale Hrvatskoj su ostavljena uglavnom područja s nepristupačnom obalom i bez većih luka, osim Dubrovnika.
Izdajnici i domoljubi
Tako je veliki hrvatski "domoljub" Pavelić već 38. dan postojanja NDH dao kolijevku hrvatstva tuđinu. Povijesni izvori navode da je on – u zamjenu za političko pokroviteljstvo – Dalmaciju nudio Mussoliniju još 1927. godine, što govori o tome kako je Poglavnik gledao na našu regiju. Dalmacija je njemu manje značila od pišljivog boba, da se ne uvrijede ljubitelji boba.
Paveliću je mnogo više od Dalmacije značila Italija. Tamo je i pobjegao 1929. godine, nakon uvođenja diktature Karađorđevića u Jugoslaviji. U Italiji je proveo čitavo vrijeme do 1941., pod Mussolinijevom zaštitom. U Italiji je i osnovao ustašku organizaciju, a Mussolini mu je dopustio da u Italiji formira vojne logore za obuku ustaša. Uz talijansku pomoć je u travnju 1941. i došao u Zagreb. Kako bi se odužio Mussoliniju za sve te usluge, odmah mu je dao Dalmaciju, ne trepnuvši okom.
Upravo se na primjeru Splita dobro ogleda marionetski karakter NDH. Iako su Rimski ugovori predviđali da će Split posebnom konvencijom dobiti određenu autonomiju, odnosno da će NDH sudjelovati u upravljanju gradom, u praksi od toga nije bilo ništa. Već 29. travnja 1941., u prvom broju talijanskog lista "San Marco" – koji je izlazio u Splitu – objavljena je odluka da se u gradu smiju isticati samo talijanske zastave, a da u javnim prostorima moraju biti izvješene slike talijanskog kralja Viktora Emanuela III. i Mussolinija. Ubrzo su u Split dovedeni talijanski činovnici koji su preuzeli civilnu upravu.
Zato i jest splitska i dalmatinska mladost tako masovno ustala protiv ustaša i Talijana, odlazeći stubokom u partizane. Jasno je zašto hrvatska desnica ustraje na mitu da Pavelić nije izdao Dalmaciju. Zato što ta izdaja apsolutno razbija drugi ustaški mit, onaj o domoljubnom karakteru ustaške države. Štoviše, ta izdaja pokazuje da su pravi hrvatski domoljubi bili oni koji su se borili protiv ustaša i vratili Dalmaciju Hrvatskoj.
U IDUĆEM NASTAVKU: Mitovi o ZDS-u, Bleiburgu i Maksu Luburiću
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....