Čini se da bi u Novalju na otoku Pagu trebalo poslati prosvjetne inspektore. Naime, tamo je posljednjih dana u čak dva navrata zabilježeno radikalno nepoznavanje hrvatske povijesti. Pritom neznalice ne sjede u đačkim klupama, nego na čelnim mjestima Grada Novalje. Treba li napominjati da se radi o HDZ-ovcima?
Vladari Grada Novalje uspjeli su u samo deset dana počiniti dva krupna revizionistička skandala. Najprije se na sjednici Gradskog vijeća od 22. listopada gradonačelnik i HDZ-ov saborski zastupnik Ivan Dabo usprotivio ideji da se na nekadašnju školu u Metajni na otoku Pagu (gdje je 1941. bio ustaški logor za žene i djecu) postavi spomen-ploča kakva postoji u obližnjem mjestu Slana (gdje je 1941. bio ustaški logor za muškarce), tvrdeći da u logoru u Metajni, za razliku od logora u Slani, nitko nije ubijen.
"Ja sam energično bio protiv toga da se na školi u Metajni stavi ista ploča kao na Slani. Ne. Tamo nitko nije poginuo, tamo nitko nije dokazano da je stradao. Tamo su bile ženske, bili su Židovi, kupovali su, trgovali su, pivali, radili, ali tu nitko nije (ubijen)", rekao je Dabo toga 22. listopada.
Rekao – i masno slagao. Jer u Metajni se masovno klalo i ubijalo, a prije klanja se i masovno silovalo. Kako ćemo pokazati u nastavku teksta, povijesni dokumenti i svjedočanstva preživjelih jasno dokumentiraju sustavno izgladnjivanje, mučenja, seksualno nasilje i likvidacije žena i djece u Metajni.
Nakon što je dan kasnije, 23. listopada, više hrvatskih medija prenijelo tu Dabinu blasfemičnu izjavu sa sjednice Gradskog vijeća, gradonačelnik Novalje najprije se pokušao izvući tvrdnjom da su mu riječi "izvađene iz konteksta", ali već u popodnevnim satima odustao je od tog jalovog i besmislenog pokušaja, te se na svojoj službenoj Facebook stranici ispričao hrvatskoj javnosti.
Nova blasfemija
Naivci su tada pomislili da je HDZ-ov politički vrh Novalje ipak došao razumu. Međutim, novi proustaški skandal uslijedio je samo deset dana poslije, kada su predstavnici Grada Novalje u povodu Svih svetih položili cvijeće na spomenik pripadnicima ustaške i domobranske vojske u mjestu Zubovići, pri čemu su u službenom priopćenju taj spomenik označili kao "spomenik hrvatskim braniteljima". Na tu novu blasfemiju reagirala je udruga Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću.
"Sramotno je što su predstavnici Grada Novalje položili vijenac na spomenik pripadnicima poražene vojske u Drugom svjetskom ratu u Zubovićima, na otoku Pagu. Nazivati pripadnike ustaške i domobranske vojske ‘braniteljima‘ u najmanju je ruku neispravno, jer se pod tim pojmom u hrvatskom zakonodavstvu i javnom prostoru podrazumijevaju oni koji su sudjelovali u Domovinskom ratu braneći Hrvatsku", poručili su iz Documente u otvorenom pismu, ističući kako je neprihvatljivo da se pripadnike ustaške i domobranske vojske obuhvaća porukama zahvalnosti za njihova djela.
Neka od tih ustaških djela počinjena su upravo u Metajni. Pritom, dakako, ne možemo znati – niti to tvrdimo – da su ustaše kojima su se na blagdan Svih svetih poklonili gradski oci Novalje isti oni ustaše koji su 1941. klali, ubijali i silovali u Metajni, ali činjenica je da su i jedni i drugi pripadali istoj zločinačkoj vojsci, istom zločinačkom režimu i istoj zločinačkoj ideologiji. Pa da vidimo kako su to žene "pjevale" u tom logoru na Pagu.
Svećenik odredio lokaciju logora
Logori Slana i Metajna osnovani su u lipnju 1941. kao dio ustaškog logorskog sustava Gospić-Jadovno-Pag, u kojem su zatočeni, zlostavljani i ubijani Židovi, Srbi i Hrvati antifašisti, uključujući žene i djecu. Štoviše, Metajna je bila prvi ustaški logor isključivo za žene i djecu, većinom židovske i srpske nacionalnosti.
Povjerenik Glavnog ustaškog stana Mijo Babić obišao je početkom lipnja lokacije na Pagu, a s njim dolazi i grupa ustaških dužnosnika (Mijo Bzik, Milivoj Sažunić, Drago Hornung i Ivan Devčić Pivac), kako bi razradili planove o uspostavi logora. Sastaju se s paškim kanonikom Josipom (Josom) Felicinovićem, uz čiju pomoć i na čijoj zemljopisnoj karti Paga određuju lokaciju budućeg logora. Odlučeno je da će ženski logor biti smješten na rubnom dijelu sela Metajna, a muški logor na pustom kamenjaru kod uvale Slana, oko pet kilometara od Metajne.
(Kasnije će Felicinovićev neobjavljeni rukopis o logoru, napisan u emigraciji nakon Drugog svjetskog rata, u pripremi knjige "Holokaust u Zagrebu" koristiti povjesničar Ivo Goldstein.)
Prve logoraše na Pagu činila je skupina od 30 Židova uhapšenih u Zagrebu 20. lipnja 1941. godine. U Slanu su dovedeni 24. lipnja i taj datum se smatra početkom rada ovog logora. Nakon Židova dovedeno je i tisuće Srba (mahom seljaka iz primorskih sela, Like i Bosne) i manji broj Hrvata, uglavnom komunista. U sjevernom dijelu logora smješteni su Srbi i Hrvati, a u južnom dijelu Židovi. Oni koji nisu odmah ubijeni, umirali su od iscrpljujućeg rada, gladi i bolesti.
Prve žene u Metajnu dovedene su također 24. lipnja. Bile su to četiri Židovke, supruge zatočenika iz logora Slana. Zapravo je u tom prvom ženskom transportu od Gospića do Paga bilo 48 žena, ali njih 44 su putem ubijene (izvori navode da su bile Srpkinje). Kasniji, veći transporti žena, počinju stizati od 15. srpnja.
Sonju su silovali, ubili i bacili u more
Jedna od rijetkih preživjelih žena iz logora Metajna bila je Židovka Nada Feuereisen (1903. – 1993.), zagrebačka službenica koja je u Metajnu dovedena 15. srpnja. Nakon rata svjedočila je o onome što je vidjela i doživjela u tom logoru.
"Po dolasku na otok Pag iskrcali smo se na obali ispod mjesta Metajna i pješke pošli na Metajnu. U Metajni smo bili smješteni u 2 vile i to 275 žena i djece. (...) Ovdje smo naišli na žene od prvog i drugog transporta. Od prvog transporta jedino smo našli 4, dok su ostale bile utopljene za vrijeme putovanja, i to oko 44.
Ove 4 ostale su žive iz razloga što su šivale košulje ustašama. (...) Ishrana bila je minimalna. Primali smo pasulj za ručak, pasulj za večeru, hranu bez začina i 12 dag kruha", kazivala je Feuereisen.
Najpotresniji dio njezina svjedočanstva odnosi se na silovanja i likvidacije žena u logoru.
"Nakon našeg odlaska počele su stizati i grupe Srpkinja, a među njima poznala sam gđu Milinov, st. suprugu Banjanina, suca, kćerku i punicu. U grupi Srpkinja bila je jedna mlada činovnica sa pošte imenom Sonja (prezime ne znam). Sonju su jednu veče ustaše izvele, silovali je i nakon što će se svi ustaše izredati, ubili je i bacili u more", pričala je ova preživjela zatočenica.
I nastavak njezina iskaza jednako je mučan
"Drugu večer isti ustaše došli su uzeti i malu curicu Banjanin, no ona se izgovarala, da ih ne može poslužiti, jer je imala menstruaciju. No pošto joj nisu vjerovali, izvršili su pregled i nakon što su ustanovili da je govorila istinu, pustili su je pored majke, no s tim da je ostala u obavezi da u subotu u noć mora izvršiti svoju obavezu. O svršetku male Banjanin nije mi više poznato, jer smo prije subote bile odvojene od Srba i prebačene u Slanu", govorila je Feuereisen, navodeći da je u logoru Slana bilo zatočeno oko 600 žena i 78 djece.
Gole djevojke odrezanih dojki
I drugi svjedoci potvrđuju da su ustaše u logoru na Pagu masovno silovali zatočenice. Prije spomenuti paški svećenik Josip Felicinović u svom neobjavljenom rukopisu navodi da je prilikom obilaska logora u Slani potkraj kolovoza 1941., nakon što je nekoliko dana ranije logor napušten, "u glavnoj ustaškoj baraci našao na zidu komad kartona na kojem se vodila evidencija s imenima i datumima žena i djevojaka silovanih u logoru i od kojeg ustaše". (Ivo Goldstein: "Holokaust u Zagrebu", 2001., str. 289)
O ustaškom zlostavljanju žena u logoru u Metajni nakon rata je govorio i svjedok Franjo Palčić, mještanin otoka Paga:
"O logoru na Slani i u Metajni iz vlastitog opažanja znam samo to da su u vili dr. Triplata u Metajni još bile vidljive na madracima velike krvave mrlje, na dva kreveta u lijevoj sobi gledajući s morske strane, a u prvome katu. To sam ja vidio na vlastite oči u još mjesecu novembru 1943. g. Po pričanju seljaka čijih se imena ne sjećam, tamo su stanovale židovke djevojke, da su ih ustaše u vili klali i bacali noću u more, a osim toga da je jedna od ovih i rodila." (Hrvatski državni arhiv, ZKRZ GUZ 2235/11-45)
Slično je pred Okružnom komisijom za ratne zločine za Hrvatsko primorje u ožujku 1945. kazivao i svjedok Ivan Lončarić iz Metajne.
"Žene i djeca koji su bili u kućama dra HVALE i dra TRIPLATA u Metajni bili su poklani i poluživi vezani po dvoje i bacani u more. U više navrata ribari su potežući mreže dohvatili pojedine predmete i udove ljudskih tijela", iznio je Lončarić.
Logori na Pagu zatvoreni su u kolovozu 1941. (zatočenici su tada pobijeni ili poslani u druge logore), nakon što su vlast na otoku preuzeli Talijani, koji su otkrili brojne grobnice i stotine plitko zakopanih leševa muškaraca, žena i djece, pa su zbog straha od zaraze proveli sanaciju grobišta spaljujući pronađene leševe. Na ženskim leševima bili su vidljivi tragovi mučenja i torture, o čemu je svjedočio mještanin Duje Bilić:
"Vidio sam jednu ženu kojoj je trbuh bio rasporen, a u njemu nalazilo se dijete, dok je drugo dijete držala u rukama. Bilo je mladih djevojaka, golih, kojima su bile dojke odrezane. Sve su imale na sebi tragove udaraca zadobivenih nožem i nekim tupim predmetima, vjerojatno kamenom." (Hrvatski državni arhiv, ZKRZ GUZ 2235/11-45)
Tko ne ubija, taj je izdajnik
Možda je najjezovitije svjedočenje ustaškog stražara Jose Oreškovića, gimnazijalca iz Gospića koji je imao 19 godina kada je poslan na službu u logore na Pagu. Iz njegova iskaza možemo vidjeti kako su stariji i iskusniji ustaše slamali svoje mlađe kolege, tjerajući ih da sudjeluju u bestijalnim zločinima.
"Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih do gola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se i to sam javno rekao. Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba. Zvao se Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je započelo pravo klanje. Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo da ubijamo. Na to je Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor u kom je rekao da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu da ubijaju Srbe, Židove i komuniste. Na to je upitao ko je taj ‘usraša‘, koji ne može da ubija", kazivao je Orešković 1942. godine pred partizanskim istražiteljima.
Kako im je ispričao, na to Luburićevo prozivanje on se javio, skupa s još nekoliko mlađih ustaša.
"Kako sam bio prvi po redu od tih koji su se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me, kakav sam ja to ustaša kad ne mogu ubiti Srbina i Židova. Rekao sam mu da sam spreman u svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bih mogao ubiti neprijatelja u borbi, ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a osobito žene i djecu. On se na to nasmijao i rekao da je i ovo borba i da Srbi, Židovi i komunisti nisu ljudi, nego zvjerad i da je naša dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko to neće, da je neprijatelj Poglavnika i Hrvatske, kao i oni. Na to je pozvao jednog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dvoje male dvogodišnje židovske djece. Luburić mi je predao jedno dijete i rekao mi da ga zakoljem", pričao je Orešković
‘Vidiš, ovako se kolju djeca!‘
Prema vlastitom kazivanju, mladi gimnazijalac iz Gospića nije bio u stanju provesti taj Luburićev nalog, te je Luburiću odgovorio da to ne može učiniti, na što su "svi oko mene prasnuli u smijeh, rugali mi se i vikali – usraša, a ne ustaša".
"Onda je Luburić izvadio nož i zaklao preda mnom dijete govoreći: ‘Evo, ovako se radi.‘ Kad je dijete vrisnulo i prsnula krv, oko mene se sve zavrtjelo. Skoro sam pao. Jedan me ustaša prihvatio. Kad sam se malo pribrao, rekao mi je Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete. Onda je zapovjedio: ‘Udri!‘ Udario sam nogom i zgnječio glavu djetetu.
Luburić mi je prišao, potapšao me po ramenu i rekao: ‘Bravo! Bit ćeš ti još dobar ustaša!‘"
Strahoviti Oreškovićev iskaz završava njegovim priznanjem da su Luburićeve "odgojne metode" imale učinka, odnosno da je nakon toga on zaista postao "pravi ustaša":
"Tako sam ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opio do smrti. U pijanstvu sam zajedno sa drugovima silovao neke židovske devojke, a onda smo ih poubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati. Kasnije, kad je Slano likvidirano i svi njegovi zatočenici pobijeni, poslan sam u kotar Korenicu na čišćenje Srba. Što sam tu radio, znate..." (Šime Balen: "Pavelić", 1952., str. 78-80)
Poštovani čitatelji, tko je uspio doći do kraja ovog teksta, vjerojatno mu je velika muka, ako je iole normalan. No ovo je bilo potrebno napisati kako biste razumjeli koliku blasfemiju čine gradski oci Novalje kada slave ustaše, a negiraju jezive ustaške zločine nad ženama i djecom u logoru Metajna. Nijedna žena tamo nije pjevala, osim ako se pod pjevanjem ne misli na samrtne krike ili na naricanje nad svojim ubijenim djetetom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....