StoryEditor
BiznisLIJEPA NASHA 2.0

‘Hrvatskoj ekonomskoj politici treba politika izgradnje‘: prof.dr. Ljubo Jurčić analizira situaciju u kojoj smo se našli

29. kolovoza 2020. - 09:46
Ljubo JurčićDarko Tomas/HANZA MEDIA

Kada s jedne strane imate neprikosnoveni autoritet za politiku, gospodarstvo i ekonomiju u svim oblicima, a s druge nekoga tko o svemu navedenom zna samo "imam, može, nemam, ne može", onda je to sudar kakvog nema. No, razgovarati s prof. dr. sc. Ljubom Jurčićem ni u jednom jedinom trenutku ne predstavlja problem, u njemu se odmah probudi (vjerovanja samo kako nikada i ne spava, op.a.) sveučilišni profesor i onda razgovarajući – učite. Zanimalo nas je kako nam može biti bolje i, ako stvarno može, zašto već nije. Je li ne znamo ili ne želimo poboljšati život u Lijepoj našoj?

Koji su nam, odnosno koji bi trebali biti, prioriteti za bolju Hrvatsku?
– Prije svega ne smijemo zaboraviti da je Hrvatska stagnirala, odnosno tonula prema dnu EU-a i prije korone, tako da nama korona nije najveći problem. U analizi uzroka stagniranja dobro je isključiti rat, na koji se često pozivaju vladajuće politike. Da bismo isključili negativan utjecaj rata, možemo analizirati razvoj Hrvatske proteklih desetak godina. Pogodna polazna godina za to je 2008., godina prije početka velike globalne financijske i ekonomske krize. Deset godina nakon, 2019., Hrvatska je jedva dosegnula razinu gospodarske aktivnosti iz 2008., a europske tranzicijske zemlje, u koje spadamo i mi, bile su u prosjeku 25 posto iznad 2008. godine.

To je nedvojben pokazatelj da nešto nije u redu s hrvatskim temeljnim ekonomskim politikama. Glavni elementi svake politike su ciljevi. Nediskutabilni, mogli bismo reći, sveti ciljevi ekonomske politike su: rast domaće proizvodnje (BDP), puna zaposlenost i rast dohotka građana. Hrvatska politika nije tako definirala svoje ciljeve, odnosno prioritete. Iz govora vladajuće politike razaznajemo da bi to mogli biti: niski deficiti, javni dug, tečaj i slično, što je potpuno pogrešno. To su instrumenti koji nisu svrha sami sebi, nego se njima trebaju ostvarivati temeljni ekonomski ciljevi. Ako zamislimo gospodarstvo kao kamion koji moramo voziti po zavojima i uzbrdo i nizbrdo, hrvatska ekonomska politika je zaključala volan, blokirala gas i kočnicu. S takvim blokadama i motor sve više hrđa. Prioritet hrvatske ekonomske politike je jasno definiranje prirodnih ciljeva i stručno korištenje instrumenata ekonomske politike.

Da bi se svi ti instrumenti koje spominjete mogli iskoristiti, nužne su nam reforme. Koje?
– Razina gospodarske razvijenosti i stope gospodarskog rasta kroz dulje razdoblje je određena efikasnošću osnovnih ekonomskih politika: monetarnom, fiskalnom i industrijskom. Sudeći prema pokazateljima hrvatskoga gospodarstva i uspoređujući ih s usporedivim zemljama, naše navedene politike su loše i treba ih reformirati. Do sada su kozmetičke promjene (promjena poreznih stopa, rasterećenja i sl.) nazivane reformama, što to nisu, Hrvatska treba temeljitu promjenu prije navedenih politika. Gospodarska (industrijska) nikad nije ni napravljena, a bez nje ne može se napraviti ni plan tehnološkog razvoja ni sustav obrazovanja. Čak se može jednostavno i matematički pokazati koliku štetu su hrvatskom gospodarstvu nanijele pogrešna monetarna i fiskalna politika. Često se nameće pitanje koji je stvarni cilj takvih politika i zašto se nikad ne analiziraju rezultati tih politika.

Nije valjda sve loše. Što je stvarno dobro i što ne treba mijenjati?
– Nikad ništa nije savršeno što se ne bi moglo popraviti ili dograditi. Uza sve primjedbe na školski i zdravstveni sustav, ti sustavi su još uvijek među najboljima u svijetu. "Reformski" udari na te sustave više su ih pogoršavali nego unaprjeđivali. U jednom trenutku je "reforma" postao glavni politikantski pojam, pa su se političari, da bi bili u trendu, počeli natjecati s "reformama" koje su postale svrha same sebi, ili najviše za vlastitu političku promociju, bez pravih analiza, priprema, planova provođenja i metoda mjerenja uspješnosti tih reformi. Čini mi se da riječ "plan" još uvijek nema pravo javnosti u Hrvatskoj, ali bez plana se ništa iole ozbiljnije ne može raditi. Pa ni garaža za mali auto.

Malima uvijek nekako i treba pomoć. Ima li prostora za unaprjeđenje pružanja javnih usluga?
– Javna dobra i javne usluge su temelj razvoja suvremenoga gospodarstva i društva. Njihova proizvodnja i razvoj je zadatak države, od fizičke i institucionalne infrastrukture, preko javnog školstva i zdravstva do dizanja gospodarstva i društva na višu tehnološku razinu. To jedino može država napraviti i zbog toga svaka razvijena država ili one koje se ubrzano razvijaju imaju politiku javnog sektora usklađenu s politikom gospodarskog rasta i društvenog razvoja. Bez tih usklađenih politika sve drugo je lutanje i improvizacija. Nažalost, za Hrvatsku vrijedi ovo drugo.

Što biste vi, da ste u prilici, promijenili odmah?
– Odmah bih jasno postavio ciljeve: povećanje domaće proizvodnje, puna zaposlenost, rast izvoza i plaća. To bih proglasio "svetim" ciljevima, i sva raspoloživa sredstva u skladu sa strukom iskoristio bih za to. Ostalo, deficite, tečaj i javni dug, podredio bih tim ciljevima. Naravno, u dugom roku deficit i javni dug moraju biti niski i tečaj uravnotežen i stabilan, ali tek kad se gospodarstvo približi potencijalno mogućoj proizvodnji. Naime, u teoriji i praksi je dokazano da je smanjenje deficita i javnog duga jedino ispravno ostvarivati većom proizvodnjom, a ne rezanjem i smanjenjem javne potrošnje. Zapravo politika rezanja i ne postoji u ekonomskoj politici. Ona je pogubna za gospodarstvo. Ekonomska politika samo poznaje povećanje potrošnje koja dovodi do povećanja domaće proizvodnje, i u duljem roku rast proizvodnje treba preteći rast javne potrošnje, što će uz nepromijenjene porezne stope dovesti do pada i deficita i javnog duga.

Razgovarali smo o sve manjem broju radnih mjesta u Hrvatskoj, o neisplativosti poslovanja. Zašto do toga dolazi?
– Upravo zbog onoga što sam malo prije rekao. Ne postoji gospodarska (industrijska, ili politika pametne specijalizacije), a monetarna i fiskalna politika su učinile i proizvodnje koje su inače tehnološki efikasne cjenovno nekonkurentnima. Politika tečaja, tj. kako je Hrvatska nisko odredila tečaj eura, to samo može neprijatelj ili kolonizator odrediti nekoj državi, a Hrvatska je odredila tako sama sebi. Nezamislivo! Sve zemlje u svijetu, da bi povećale konkurentnost vlastitih proizvoda, rade obrnuto, depreciraju svoju valutu dok se ostatak svijeta ne počne buniti. Hrvatska je još za vrijeme rata svoju valutu revalvirala. I ta pogreška nikad kasnije nije ni službeno analizirana ili ispravljena.

Neobjašnjivo, nezamislivo i u povijesti neviđeno. Druga javnofinancijska pogreška je organiziranje drugog mirovinskog stupa u situaciji kad Hrvatska nije imala ni jedan uvjet za njega. Naime, drugi mirovinski stup proizvodi deficitarnu jamu u državnom proračunu, a onda u tu jamu ubacuje dobiveni novac, i još na to obračunava kamate. To je Hrvatsku dovelo u zonu prekomjernog deficita i makroekonomskih neravnoteža, zbog čega je morala voditi još restriktivniju i za gospodarstvo i društvo pogubniju politiku. Sve ovo je stvorilo situaciju neisplativosti proizvodnje u Hrvatskoj, a bez isplativosti proizvodnje nema ni investicija ni radnih mjesta. Zbog svega toga je EU, slično kao i Bugarskoj, obećala najviše novca iz korona-fonda, kao najsiromašnijim zemljama, a ne zbog toga jer smo sposobni pregovarači. Hrvatsko propadanje je sramota za hrvatsku političku i intelektualnu elitu, da uz sve prirodne i kroz povijest stvorene potencijale moramo preživljavati od EU pomoći.

Kazali ste kako Lijepa naša uopće nema gospodarsku politiku jer oni koji bi trebali znati ne znaju ili se ne usude. Kako to pokrenuti?
– Teško je to utvrditi. Međutim, rezultat je isti. Suvremenih, stručnih i konzistentnih politika za sada nema i Hrvatska tone na dno EU-a i nastavit će tonuti. Zbog nepostojanja tih politika struktura gospodarstva se urušila, tako da ćemo biti među najviše pogođenim zemljama i zasigurno ćemo najdulje izlaziti iz krize. Kad gledamo praktično, sadašnja generacija ekonomista i političara odgojila se u dominantno "neoliberalnoj" ideologiji, prema kojoj sve gospodarske i društvene probleme treba prepustiti tržištu na rješavanje. To ni u zemljama koje su se razvile na liberalnom konceptu tržišta nije tako. To je pogubno za Hrvatsku. Zapravo, ako prepustite sve tržištu, onda ne trebate ni znati kako gospodarstvo funkcionira i ne treba vam ekonomska znanost. To je bilo dijelom neznanje, linija manjeg otpora, a ponekad i pojedinačni interes.

Sve pametne zemlje, zbog razvijene ekonomske znanosti i njezine primjene u ekonomskoj politici, maksimalno kontroliraju krizu i brzo iz nje izlaze i razvijaju se. Nema razvoja bez pametnih ekonomskih politika. Nažalost, u Hrvatskoj to nije slučaj. Hrvatska stagnira i otkad je hrvatska politika prekinula vezu s hrvatskom ekonomskom znanošću, a još je veća šteta što je to unazadilo i hrvatsku ekonomsku znanost jer nije imala praktično područje za svoj razvoj. Zbog toga se na sceni pojavljuju samozvani ekonomski stručnjaci i analitičari. Tipičan primjer loše i neznalačke politike jest nastojanje brze zamjene kune eurom, gdje je u pitanju neznanje o nacionalnom novcu kao najjačoj poluzi gospodarskog i društvenog razvoja. Ili je možda nešto drugo?

Među nama su, svemu usprkos, neki budući poduzetnici. Imate li kakav savjet za njih?
– Hrvatski poduzetnici koji posluju u postojećim ekonomsko-političkim okolnostima zaslužuju sve pohvale. Međutim, da je hrvatska ekonomska politika postavljena barem malčice u interesu hrvatskoga gospodarstva, postojeći poduzetnici bi bili dvostruko veći i uspješniji i bio bi dvostruko veći broj poduzetnika. Nažalost, budući da hrvatska ekonomska politika nema politiku izgradnje hrvatske strukture gospodarstva, najveći broj uspješnih poduzetnika, kad prijeđe "kritičnu točku" veličine i efikasnosti, doći će u situaciju da će morati svoj posao prodati strancima.

Pet stvari koje su nam nužne

1. Napraviti plan povećanja proizvodnje u djelatnostima u kojima postoje kapaciteti, znanje i domaće tržište, osobito mogućnost supstitucije uvoza.

2. Napraviti plan povećanja izvoza u sektorima koji već izvoze i u sektorima koji imaju proizvodne i tehnološke potencijale za izvoz.

3. Dogovoriti s politikom zemalja iz kojih imamo veliki uvoz o plasiranju hrvatskih proizvoda na njihova tržišta i uključivanju hrvatskih proizvođača kao dobavljača dijelova za njihove proizvođače složenijih proizvoda.

4. Voditi politiku ravnotežnog tečaja, tj. politiku koja će osigurati punu zaposlenost, primjerenu razinu izvoza i ukinuti deviznu klauzulu.

5. Drugi (obvezni) mirovinski stup pretvoriti u dobrovoljni, a pet posto obveznog izdvajanja koje sad ide u njega vratiti u prvi od kojeg je oduzet, i na taj način smanjiti deficit i mirovinskog sustava i državnog proračuna za oko jednu milijardu eura.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. rujan 2020 15:19