StoryEditor
Biznislijepa nasha 2.0

Daša Dragnić s Ekonomskog fakulteta u Splitu o društveno odgovornom djelovanju: Zbog straha od sadašnjosti izgubili smo pogled u budućnost

6. rujna 2020. - 12:11
Nikola Vilić/Cropix

Jednom je prilikom, kažu, američki predsjednik Harry Truman zavapio: Dajte mi jednorukog ekonomista, svi ovi moji ekonomisti kažu "u jednu ruku može ovako, no u drugu ruku...". Ta rečenica upućuje na činjenicu kako ne postoji jedno, jedinstveno ekonomsko rješenje bilo čega.
Zbog toga i postoje razne ekonomske škole, teorije, politike, strategije i svaka od njih ima svoje minuse i pluseve - kaže nam Daša Dragnić, profesorica splitskog Ekonomskog fakulteta, doktorica ekonomskih znanosti, žena koja je među studente i papire došla iz prakse, s bogatim poslovnim iskustvom.
- Svakako stoji napomena kako nisam makroekonomistica, no definitivno imam svoje viđenje svijeta, i kao ekonomistica i kao građanka – veli nam kao uvod u priču.
Upravo to i jest bio razlog što smo razgovarali prvenstveno o temeljnim vrijednostima, pa i o problemima i potrebnim promjenama – na način da svatko može razumjeti što ekonomija jest.

Nekako se čini da cijeli život provodimo u iščekivanju boljeg. Bit će bolje! Hoće li?
- Ne znam jesmo li svi, ali dio nas svakako je u tom pogledu očekivao pozitivan efekt korone. Sjetit ćete se kako se, u ožujku, dosta glasno govorilo kako je pandemija možda „znak“ i prilika da se zapitamo što i kako radimo i što treba mijenjati. Nažalost, ti su glasovi zamrli. Išlo se prioritetno, što je razumljivo i ljudski, na preživljavanje. Zbog straha od sadašnjosti izgubili smo pogled u budućnost. A promjene su nam nužne. Kada nam, uvjetno rečeno, "sve ide", onda se teško odlučiti za promjene, pogotovo velike. Kriza je stoga šansa! Dovede te u situaciju da ti je ionako maknuto tlo pod nogama, manji ti je stoga rizik, ne ideš iz stabilnog u neizvjesno, već upravo obrnuto. Za sad se ta namjera ne vidi u našoj politici, a i, gledajući šire, ni u svjetskoj. Ostali smo svi u momentu kako preživjeti ovaj trenutak, iako bi bilo dobro i potrebno iskoristiti ovo što se dogodilo, da prepoznamo lekcije, izvučemo pouke… Ako usporedimo trenutačnu situaciju s ratom koji smo proživjeli, sjetit ćete se kako nam je upravo rat ukazao na neke nedostatke i potrebne promjene u gospodarskoj strukturi. Ali ljudski je loše zaboraviti, čim prođe. Lakše se vratiti u kolotečinu nego probijati nove putove.

Bolje sutra

Nemate neki trenutačni lijek za ekonomsku situaciju u kojoj smo?
- Manja porezna opterećenja, manja birokracija, i ovo, i ono, popis bi mogao biti podugačak, i sastavljaju ga brojni društveni, gospodarski i politički akteri. Moj prioritet je održivost, ne samo iz moje sadašnje pozicije na fakultetu, već i u dosadašnjem djelovanju u praksi, investicijskim i razvojnim projektima, turizmu, bankarstvu. Uvijek sam težila društveno odgovornom promišljanju i djelovanju. Da, vidim bolje sutra, sutra koje stvaramo promišljeno i odgovorno, no želim da se promjene osjete odmah. Dovoljno sam sebična da želim da ne bude dobro samo budućim generacijama, već i meni, nama, sada.

Imamo li kakve prioritete za bolju Hrvatsku?
- Prioriteti za bolju Hrvatsku su zapravo prioriteti za bolji svijet i bolju ekonomiju. Vrijeme je vratiti ekonomiju, gospodarstvo svojoj svrsi, koja se u nekom trenutku pogubila. A svrha je raditi, proizvoditi i pružati usluge, kako bi nam bilo bolje, kako bismo živjeli lakše, kako bi nam ono što nam je potrebno bilo dostupno. Ono što se dogodilo je da ekonomija gubi tu primarnu svrhu i postaje sama sebi svrha, odnosno profitu! Dobili smo „pilu naopako“, umjesto da ponuda služi potražnji, sada potrošnja služi ponudi. Treba li nam stvarno sve ono što se proizvodi i nudi? Povećava li nam stvarno sve to kvalitetu života? Ili se zapravo trudimo opravdati imperativ povećanja prodaje, rasta profita? Činjenica je da se stalno izbacuju nove generacije proizvoda i usluga, a korisna razlika u odnosu na prethodne je vrlo često minimalna ili nikakva. A ako proizvodnja (proizvoda i usluga) nema svoj primarni smisao, onda je to nepotrebno trošenje resursa, od energije preko sirovina do ljudskog vremena. Zar čovjek živi bolji život ako zbog poslovne uspješnosti radi po deset i više sati dnevno i nema vremena ni za što drugo?

image
Nikola Vilić/Cropix



Radim da živim, živim da radim... Većom proizvodnjom smanjujemo sami sebi kvalitetu života? Povećavamo troškove, gomilamo otpad, čemu to?
- Stvar je u tome da svatko, ili barem većina u poslovnom svijetu, postavlja sebi ciljeve rasta, iz dana u dan, mjesec, godinu. Svi i sve mora rasti, jer to je kao opće važeći pokazatelj uspješnosti. U biti se zaboravlja, ili zanemaruje, kako rast ne može biti bezgraničan, u svakom slučaju ne za sve, dakle, netko treba propasti da bi drugi mogli rasti, i opet ne beskonačno! Pri tome, razvoj, umjesto cilj, postaje sredstvo za rast. A istina je da je uspjeh zapravo ostvarivanje ciljeva, koje postavljaju poduzetnici, vlasnici, menadžeri, zbog čega ciljevi u sebi sadrže i notu subjektivnosti. To se dobro vidi baš kod malih i srednjih poduzetnika. Njima su rast i općenito financijski rezultati drugi, treći na listi prioriteta, ovisno o fazi poslovanja, a značajni su im ciljevi: osigurati život sebi i obitelji, ostvariti neke osobne ambicije i vrijednosti, osjećaj slobode, baviti se s onim što vole…
Netko je jednom rekao da u neograničeni rast u ograničenom okruženju vjeruju samo glupani i ekonomisti. Kažem vam, ekonomije se trebaju vratiti svojoj biti! Postojati i funkcionirati na korist čovjeka, društva, planeta.

Nisu svi kupci isti

Ali, kako? To je pitanje svih pitanja izgleda. Možemo li biti samoodrživi?
- Mogli bismo biti - nemam točne pokazatelje ispred sebe – recimo, nekada u energetici nismo mogli biti, ali bismo danas, uz solarnu i energiju vjetra, to mogli postići. Naravno da u doba globalnog tržišta priča o „zatvaranju“ i stopostotnoj samodostatnosti nema smisla. No, sigurno je to da nam je situacija s koronom pokazala kako se u izvanrednim situacijama možemo snaći, ali i što bismo trebali pojačati. A govoreći generalno o strateškom usmjerenju, Hrvatska je premala da bi konkurirala niskim troškovima i niskim cijenama, ne vrijedi niti razmišljati o tome da budemo masovni i jeftini, jer ne trebamo niti možemo biti. Za masovnu proizvodnju nemamo kapaciteta, niski troškovi i cijene traže "ekonomiju veličine". Treba razmišljati o nama kao drugačijima, posebnima, s dodatnom vrijednošću koju je potrošač spreman platiti - i to u svemu, u drvnoj industriji, brodogradnji, turizmu, proizvodnji tekstila, hrane...

To bi bila usporedba između jeftinog kineskog luka i skupljeg domaćeg? I nelogičnost toga.
- Treba imati na umu da tržište nije jedinstveno u svojim kriterijima, nisu svi kupci isti i ne vrednuju iste stvari jednako. To znači da će uvijek biti kupaca i za jeftini kineski i za skuplji domaći luk. Poanta je da naš krumpir, rajčica ne trebaju biti jeftiniji od uvoznih, no, naravno, to ne znači da se proizvodnja ne može i ne treba unaprijediti. Treba stvoriti i ponuditi odgovarajuću vrijednost za novac, na način da kupac dobije željenu kvalitetu, a proizvođač ostvari zaradu. Pa je tako „domaća“ hrana kvalitetnija, „zdravija“, namještaj po mjeri trajniji, prilagođen zahtjevima, i tako u svemu čija se dodatna vrijednost može temeljiti na posebnosti nekog obilježja: lokaciji, geoklimatskim uvjetima, znanju, bila formalno brendirana ili ne.

To je princip koji tržište treba. Je li to smjer kojim trebamo ići, imamo li, kako kažu, budućnost u uslugama, u softveru, u visokim tehnologijama?
- Donekle da, ali samo donekle, zato što ne mislim da svi trebamo ići istim putem, niti vidim smisla u trčanju za nekim u nekoj disciplini u kojoj taj ima godine i godine prednosti. Kao što sam rekla, trebamo koristiti posebnosti koje imamo, u resursima, npr. vodi, u položaju, lokaciji, povijesti, bioraznolikosti, u znanju, iskustvu, vještinama. Evo, to što zaostajemo za drugima zapravo i ne mora biti tako loše, ako to znamo pametno iskoristiti. Vidiš uživo primjer što se događa u 10 godina nekog razvojnog puta pa ne moraš raditi iste pogreške. Tuđi primjeri se ne koriste kao „šalabahter“, recept kojeg se slijepo držiš, već ih uvijek treba kritički sagledati, izvući dobre i loše lekcije te prilagoditi vlastitim specifičnostima.

Jednaki uvjeti

Moramo li sve to mi, obični ljudi, znati? Ili je to ipak uloga onih koje dobro plaćamo za to?
- Uloga je države, pod tim mislim na sve razine javne uprave, da postavi okvire, a dalje djeluje tržište, odnosno poduzetnici ulažu i snose rizik. Mi to nemamo i tu zapravo pada cijela naša priča! Na prvo mjesto problema stavljam korupciju. Ne znam koliko su ljudi svjesni toga, ali šteta koju korupcija nanosi je puno veća od one direktne koju vidimo, i ekonomski i moralno. Kada u zemlji vlada korupcija, to znači da ne postoje jasni, sigurni, javni kriteriji za vrednovanje, pa tako ne dobiva posao najbolji, već onaj "koji zna čovika" i/ili plati više. I zašto bi onda netko ulagao i razvijao posao, tehnologiju, zaposlene, izvrsnost, konkurentnost, kada će posao dobiti „preko veze“ ili „ispod stola“, po cijeni koju tako dogovore. Dakle, mi zbog korupcije nemamo slobodno tržište, a samim time ni sve pozitivne i razvojne efekte koje ono potiče. To je rak-rana društva, s tim da korupcije ima svugdje, da se razumijemo, ali nije pravilo, nego izuzetak i oni koji se u to upuste znaju što riskiraju. Dok god vlada korupcija, mi nećemo imati jasne i zdrave okvire za jednake uvjete poslovanja i življenja, a to je temelj svega. Kada se riješimo korupcije - prodisat ćemo!

Kada se, odnosno ako se riješimo korupcije, što nam je iduće na redu?
- Nije iduće, nego paralelno - prevelik i neučinkovit aparat javne uprave, javnog sektora općenito. Javni sektor, prvenstveno javna uprava, treba biti samo toliki da država osigura ono što joj je uloga, i to uz najmanji trošak. Ne želim generalizirati i time uvrijediti vrijedne i sposobne ljude koji rade na tim poslovima, jer činjenica je da sustav i funkcionira samo zbog njih, svemu drugom usprkos. No, činjenica je da je sustav glomazan, neefektivan i neefikasan, i to je golema kočnica gospodarskom i društvenom razvoju, već samom količinom troškova kojima opterećuje proračun. Ukratko, država treba osigurati jednake uvjete poslovanja i življenja te imati razrađene strateške smjernice – tako recimo, Grad mora znati što i kakav želi biti. Glavni okviri postavljaju se prostornim planiranjem, a sama strategija razvoja treba biti fleksibilna, da ne koči razvoj i slobodu poduzetnika. Sve u svemu, odgovor na pitanje „Možemo li? Hoćemo li?“ glasi: „Ovisi o nama!“ - veli naša sugovornica, i zaključuje:
- Voljela bih kada bi ovaj razgovor bio i poticaj da smanjimo ograničenost i/ili isključivost u svojim razmišljanjima, odnosno povećamo spremnost sagledavanja stvari iz drugačijeg kuta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. rujan 2020 09:13