U davne zemane kada bi se htjelo pisati o pivanju rere, mnogi bi kazali zašto pisati, lakše je zapivati. Tako je to i bilo, ali vremena se mijenjaju. Pjevanje rere duboko je ukorijenjeno u identitet žitelja cetinskoga kraja. U riječima rere sadržan je cijeli ljudski život, od rođenja do smrti. Međutim, zadnjih nekoliko desetljeća život u cetinskom kraju podložan je temeljitim promjenama. Rera, nekada stalni suputnik i svjedok životne stvarnosti, danas je svedena na prigodne ponajviše kulturno-umjetničke smotre. Rijetko se čuju reraški glasovi, ponajviše na nekom pučkom veselju, derneku ili svadbi. Drugim riječima, pjevanje rere neumitno nestaje, odlazi, kao i mnogo toga iz ljudskog života.
Svaki cetinski dio imao je svoju reru, svako selo, pa čak i zaselci, ovisno o ljudima koji su stvarali te napjeve.Tako se iz naraštaja u naraštaj prenosilo pjevanje rere u cetinskom kraju. Iako rijetko bilježeni crno na bijelom, pučki stihovi svejedno se nikada nisu zaboravljali zahvaljujući marljivim i vrijednim čuvarima tradicijske kulture i etno baštine. Rera kao pučko pjevanje na određeni je način slična pjevanju gange, ojkalice, što je prepoznao i UNESCO, koji je ove napjeve 2010. godine uvrstio na listu kulturne tradicije.
Međutim, sve je manje onih koji svojim glasovima daju na znanje kako je rera živa. Čuju se ti glasovi na određenim smotrama folklora, još ponekom živom derneku ili nekoj drugoj prigodi. Ostaje žal zbog činjenice da ovakvi napjevi, kao što je rera, nisu našli svoje mjesto na popisu učenja u glazbenim i drugim školama Hrvatske. Još samo oni koji čuvaju etno baštinu i pjevanje rere, folklorne skupine i etno baštinici koji još u selima Cetinske krajine organiziraju pučke fešte i derneke, pokušavaju sačuvati tradicijsko pjevanje. Temelji za ovakva razmišljanja istaknuti su i na manifestecijama muškog i ženskog tradicijskog pjevanja koji su bili na "Megdanfestu" u Čačvini i "Vesta festu" u Vrpolju. Ovi običaji ožive na smotrama kao što su "Dani komina, pure i bronzina" na Tijarici, "Brnaškom derneku", za Sv. Mihovila u Trilju i na drugim svečarskim prigodama. Ovi tekstovi su sjećanja na nekadašnja vremena kada se s rerom ustajalo i uvečer odlazilo na počinak.
Rera se pjevala uvijek i svugdje; u kući, na njivi, na derneku, u gostionici, na silima. Rera je oduvijek bila i svojevrsna osobna iskaznica našim ljudima diljem Lijepe naše i u inozemstvu. Nerijetko bi cetinski momci znali zapjevati reru i u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Njemačkoj, Americi… U ovom kraju, pored muške, baštini se i poznata ženska rera, koja je također u ranijim vremenima bila dio svakodnevnice, neizostavan dio života. Znale bi djevojke pjesmama odgovarati momcima, posebno na dernecima ili kada bi zajedno čuvali blago kao čobani. Ostali su još poneki etno baštinici koji ljubomorno čuvaju ove običaje, pa zapjevaju Dicmanjani, Lučanjani, Otočani, Vojnićani i još poneki po drugim selima cetinskog kraja. Tekstovi rere nerijetko su odražavali trenutačno emocionalno stanje pjevača i njegovu inspiraciju, iz čega je proizlazila i pjesma koja se pjevala.
Znalo bi se pjevati o raznim temama:
O pučkom pjevanju:
Ja pivala svekrva me sluša/ piva moga sina bećaruša.
Sinjska rera imocko pivanje/ To je moje uživanje.
Zapivajmo braćo moja mila/ Naša nas je pisma odgojila
O domoljublju:
Mene moja naučila mati/ pivaj sine živili Hrvati.
Pitaju me odakle si žuta/ Iz Otoka Rvatica ljuta.
Crven kapa, košulja je bila/ Modre gaće, zastava je cila.
O vjeri:
Oj prisveta katolička Ane/ moli Boga za nas Dicmanjane.
Ovo su ti oko Sinja dica/ Čuvala ih Marija Divica.
Diko moja golubice bijela/ Čuvala te Gospa od Anđela.
O politici:
Oj Tuđmane iz groba se vrati/ ponovno te tribaju Hrvati.
Iman brata u dalekom svitu/ Ne smi kući o‘sova je Titu.
Ostavi se dragi politike/ U‘vati se rala i motike.
O ljubavi;
Ne voli se lipo i bogato/ već se voli janje umiljato.
Sinoć san se naplakala sita/ Ode dragi priko bila svita.
Nemoj dragi da ti žao bude/ Kad te moji svatovi probude.
O tuđini:
O, Njemačka, odnili te vragi/ dosta li si rastavila dragi.
Oj Njemačka šareno ti lice/ Tamo osta pola Tijarice.
Moj kolega što si u tuđini/ Vuče li te srce Domovini?
O rađi:
Oj motiko otpale ti uši/ ti si mojoj dodijala duši.
Moja mala na Zelovu živi/ Lule pravi a kamiše krivi.
Oj ti vino pokojnoga dropa/ Svak bi pio, niko ne bi kopa.
O zgodama, šaljive:
Što će poštar kad su žive žene/ prije jutra vijesti raznesene.
Kad se udan i pođen u drva/ Ja ću zadnja, svekrva će prva.
Oj svekrvo ustani mi rano/ Ostalo je suđe neoprano.
Ovi i drugi tekstovi o različitim temama pamtili su se i dopunjavali nekim svojim specifičnostima, ali su uvijek bili iskreni, jasni i s određenom porukom. Sve ono što se nije moglo ili smjelo izraziti u svakodnevnim prilikama rera je to dopuštala. U nerijetkim prigodama kada bi se našlo više grupa, bilo je natpjevavanja te bi jedni drugima pripjevavali, momci djevojkama itd. Možda i ovaj tekst potakne neke da počnu baštiniti ovo pjevanje i tako čuvati hrvatsku tradiciju ili će se sve češće zapjevati:
Rero moja i ti si pri kraju/ Kad te mladi pivati ne znaju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....