Rođen u Parizu, u Split došao s nepunih godinu dana i ostao, inženjer elektrotehnike i prvi počasni konzul Republike Francuske, sugrađanima poznat kao dugogodišnji voditelj protokola grada

Neke je priče najbolje čitati udobno smješten, umotan u dekicu i sa šalicom vrućeg čaja među dlanovima. Ovo je takva štorija.

Za potrebe iste nužno je da maštom dočarate vrijeme između dva velika rata, vrijeme kada se Europa nije mogla odlučiti želi li neke nove pute ili se hoće vratiti u crnilo. Veliki vođe težili su ovom drugom, običan narod ovom prvom, ali kako obično biva – “lideri” su nadjačali plebejce. No, odosmo predaleko. Vratimo se u snove mlade dame, imenom Madeleine Epron. Njezine vršnjakinje tada, tridesetih godina prošloga stoljeća, mogle su biti tajnice, medicinske sestre, učiteljice, domaćice i majke, no ne i Madeleine. Ona je željela biti – novinarka. Ona koja putuje, izvještava, ona koja je slobodna. I uspjela je, diplomirala je na pariškoj školi novinarstva i započela svoj životni put kazujući drugima što se zbiva daleko od doma im.

A poprilično daleko od njezina francuskog gnijezda na otoku Braču, u Milni, zbivala se drama. Mlada je majka četvorice sinova ispraćala supruga na dalek put. Odlazio je “trbuhom za kruhom”, u zemlju koju su zvali “vatrenom”, na drugoj strani zemaljske balote. Plan je bio da radeći u tamošnjim rudnicima priskrbi bolji život za obitelj, koja je pala na sirotinjski štap zbog bolesti koja je poharala vinograde. No, planovi i služe da bi se izjalovili. Pater familias Denegri je isplovio, otišao, da se nikad više ne bi vratio. Majka četvorice sinova, sama i ostavljena, iznevjerena, podigla je svoje piliće, pa prvoga među njima poslala u sjemenište da izuči škole. Tako je Milivoj Denegri postao profesor francuskog i talijanskog jezika.

I nikada se Madeleine i Milivoj ne bi sreli da nije brod “Compana” u ljeto 1936. isplovio noseći na sebi stotinjak cijenjenih Francuza, pandan današnjim kruzerima – obilazio je jadranske luke, među njima i splitsku.

– Dolaze Francuzi – proširila se vijest gradom pod Marjanom.

Profesora Denegrija izvukli su iz Realke, da s drugim kolegama bude prevoditeljem i vodičem uvaženim gostima. Madeleine se iskrcala i dodirnula splitsko tlo, pa igrom slučaja “upala” u njegovu grupu, grupu onih koje danas nazivamo turistima. Proveo ih Milivoj Dioklecijanovim gradom, sve im pokazao, pričom ih očarao i taman kad je pomislio da je napokon slobodan, prišla mu je Madeleine i zamolila ga da joj, ako ima vremena, otkrije nešto o Splitu što nije otkrio grupi. Zašto, pitao je. Zato jer ona zorom mora pripremiti novinu, a mi to danas zovemo “newsletter”, koju će onda gosti francuskoga kruzera čitati uz kavu i doručak.
Uzdahnuo, pa pristao.

– Dođite u pet sati u Trokolija – kazao joj je.

I u ovom se trenutku sudbonosna priča dijeli, jer godinama poslije Milivoj će imati svoju verziju, a Madeleine svoju.

Ona će tvrditi kako je točno u pet sjela u jednu od kavana na Rivi, jer svugdje na svijetu, a ona ga je obišla, glavne se kavane nalaze upravo na glavnoj gradskoj šetnici. On je, pak, sjeo tamo gdje je i rekao, u Trokolija, na Pjaci.

I tako su se čekali.

Ona na Rivi, on na Pjaci.

No kada ti je suđeno – suđeno ti je. Prošao Rivom “kapo od makinje”, začudio se što mlada novinarka sjedi sama, proćakulali, ona mu pojasnila da čeka vodiča koji, eto, nije ni došao na dogovor. I pametan čovjek kojem to nije bio prvi put u Splitu – je uputio na Pjacu, uvjeren kako je promašila mjesto susreta.

Sve ostalo je, rekli bi, povijest.

Splitski profesor i francuska novinarka, optužujući jedno drugo za kašnjenje, do kraja večeri su shvatili da je to – to. Da su se rodili da bi bili zajedno.

Isplanirali su budućnost kao da žive u vremenu interneta i trenutnih poruka i poziva, a ne u vremenu kada su pisma putovala mjesecima. On će se potruditi dobiti stipendiju, da dođe do Pariza, ona će organizirati predavanja za Splićane.

Uglavnom, prvorođeni im je Danijel na svijet došao 1940., a onda su vjetrovi rata zapuhali i raspuhali im živote.

– Rođen sam 1946., kao i Trump, ja sam “babyboomer” – kazat će nam Gerard Denegri dok pijuckamo kavu u “Galeriji”, a da smo se pritom u točno vrijeme našli na točnom mjestu.

Drugorođeni sin Madeleine i Milivoja nije prvi put udahnuo splitski zrak, ne, on se rodio u Creteilu, mjestašcu nedaleko od Pariza. I to je priča nad pričama, radujemo se svakoj riječi.

– Poratno doba u Splitu bilo je sirotinjsko, pa je mama odlučila u visokoj trudnoći uhvatiti za ruku starijega sina i jednu boršu i uputiti se svojoj majci i bratu u Francusku. Nije ni tamo bilo puno bolje, ali nije bilo gladi – kazuje nam Gerard.

Trudna novinarka stigla je do Sušaka, pa je trebala prijeći preko međunarodnoga mosta do Rijeke, kako bi od tamo krenula put Francuske. No, opet se sve zakompliciralo, jedan je od stražara nije želio pustiti preko, jer kakvo je to uopće ime Madeleine i kakvo je to uopće prezime Denegri?!

– I tada se pojavio jedan zapovjednik čuvši prezime, nasmijan je kazao mami “Denegri? To je bio moj profesor francuskog u Realci!. Tako nas je tata spasio i ne znajući – smije se Gerard.

U listopadu se rodio, otac ga je prvi put vidio u srpnju iduće godine, jer je tada završila školska godina, pa je napokon bio slobodan. Ne traju ljetni praznici dugo, pa je obitelj Denegri krenula put svojega grada krajem kolovoza, jer se valjalo ponovno vratiti na posao.

Tako je Gerard u svoj grad došao s nepunih godinu dana. Došao, ostao, korijenje pustio, nije se, kaže iz istoga stana pomaknuo.

– Broj je ostao isti, ali ime ulice se mijenjalo, vjeran sam Varošu, vjeran Šperunu – kaže nam, samo mijena trajna jest, pa je, kaže nam, majka mu rođena u trećoj francuskoj republici, on u četvrtoj, a sin mu u petoj, jer Francuska postaje novom republikom kod svake izmjene Ustava.

Učimo razgovarajući s inženjerom elektrotehnike koji je život učinio čarolijom. Pa je već kao student radio kao vodič, pa onda se bavio strujom, da bi na kraju uz osam splitskih gradonačelnika postao glavnim meštrom gradskoga protokola. Bio je i prvi počasni konzul Republike Francuske, danas uživajući u mirovini, koju je bome dobro zaslužio, i dalje svakoga dana u Marmontovoj stoji na raspolaganju svima u Alliance francaise.

– Kažu mi da san splitski Francuz, da san francuski Splićanin – smijemo se.

A srce je izgubio zbog jedne ljepotice s Paga. Radio je za “Generalturist”, tadašnju najveću turističku agenciju, pa upoznao Ljubicu Dabo. Pokazao joj Šibenik, pojasnio značenje svih glava na katedrali, a ljubav se uplela i ispreplela, pa su sve do Ljubine prerane smrti 2006. uživali i odgajali sinove.

– Cili život iman problem s izgovaranjem mog imena. Svakako me zovu. Hrvatski je fonetski, francuski je etimološki jezik, nikako naučit druge da ne mora uvijek jedan simbol biti jedan zvuk. Odlučio sam stoga svojim sinovima dati imena koja im neće donositi probleme ni u Hrvatskoj ni u Francuskoj i pogriješio sam – smijemo se ponovno, jer smijati se sa Žerarom nije problem.

– Prvi mi se sin zove Saša, malo slavenskog, malo međunarodnog, ali francuzi “š” ne znaju niti poznaju i ne izgovaraju. Zato mi je drugi sin Tomislav i gotovo – tako će.

Zbog zvukova i glasova i slova trudi se svakog Francuza kojeg upozna naučiti tri izraza, s pravilnim izgovorom, naravno. Svaki onaj Francuz koji čisto i jasno i bez greške zna izgovoriti “Dobar dan!”, “Hvala!” i “Hrvatska” – te je sigurno naš sugovornik tome podučio.

Zanimljiva je priča i kako je Gerard postao voditelj protokola Grada Splita. Devedesete su se tek zakotrljale, rat je bjesnio, a Split su vodili – elektroničari.

– Petar Slapničar je bio gradonačelnik, a ja sam bio njegov student na FESB-u. Zvao me je da mu pomognem, jer su bila takva vremena. Svijet nije znao tko smo ni što smo, znali su samo da se kod nas ratuje. Valjalo je predstaviti se kao europski, stari narod, koji ima i tradiciju i jezik i povijest i slavu – veli nam.

O Splitu, ne sumnjajte ni trena, Gerard zna sve. Nije ni čudno jer je odrastao uz Olivera, Fiamenga, Runjića, Franulovića, grad mu je bio igralište. Knjige, pak, bile su mu utjeha. Kada svemu tome dodate i “čip” koji ima za strane jezike, dobivate kompletnu osobu koja o diplomaciji, protokolu, bontonu zna doslovno sve.

– S radošću se sjećam i gradonačelnika Keruma, koji je toliko silno bio ponosan što je poteštat da bi mi kazao: Pokaži gostima dobro naš grad, neka vide koje sam divote gradonačelnik – veli nam.

Moramo vam kazati kako je Gerard Denegri dobitnik Nagrade Grada Splita za životno djelo, silno je na to ponosan. Ima i zašto, dodajmo.

Baš kao i što je Split ponosan na svojega Gerarda, jer nas je naučio kako se i odjećom mora iskazati poštovanje prema instituciji. To nam je pokazao i kada je došao red da se fotografiramo za naš razgovor. Valja paziti kako se držimo, kako se ponašamo, je li gestikuliramo tijekom razgovora, gdje držimo ruke... Puno je političara upravo on naučio lijepom ponašanju. Uz njega su uvijek znali što moraju izbjegavati, kada zakopčati jaknu, kakve čarape nositi ispod odijela, kada se rukovati, zašto je protokol toliko bitan...

– U biti morate paziti da nekoga ne povrijedite nepažnjom. Recimo, uvijek se mora znati gdje tko sjedi. Jednom smo željeli ukazati čast gospodinu spremajući za njega fotelju u prvom redu. U zadnji čas sam vidio da je fotelja puno niža od sjedalica oko nje, naravno odmah su se tražile dodatne “nožice”, kako bismo fotelju podigli – otkriva nam tajne svojeg posla, ali ne otkriva imena, nije red.

Pravila lijepog ponašanja, kako smo vam već kazali, daju se naučiti, neki to nauče u obitelji, neki od života, a neki od ljudi poput Gerarda. Prvi susret ljudi koji nikada nisu bili u našem gradu, primjerice, mora biti i jest bitan. Zato je jako važno na kakav će ih se način dočekati. Tu je Denegri podignuo ljestvicu visoko. Njegove ga kolegice i kolege, ponosan je, sjajno prate, gdje je stao – oni su nastavili.