Nekoć, onomad kad su u listopadu listovi opadali i padali s grana gorja i kad bi iza Serafinja (12. 10.) jutra osvanula sva bijela od inja, naslaga bijelog sitnozrnatog leda nastalog smrzavanjem kapljica magle ili oblaka u dodiru s raslinjem na tlu, cijeli krajobraz bijaše poput svjetlucavog božićnog drvca. A ljudi govorahu – sveti Serafin, noge uz komin. Jerbo tada, nuder, u vrijeme pure, popare i cicvare, elem, jedina obuća bijahu opanci, obuća od goveđe ili svinjske kože bez potplata koja se vezaše i pritezaše kožnim remenjem i metalnom prejicom (kopčom). E ta obuvala ručne izrade bijahu nikakva zaštita ni od leda ni od mokrine, zimi noge u njima zebaše. Za suha vremena kako-tako, no žuljaše. Da bi se ublažilo žuljanje i tvrdoća u opanke se stavljaše obojci, sukneni umetci, no rijetko komu na nogama bijahu i opanci i obojci, bijaše jedno ili drugo, nikada oboje. Otud i izrijek – komu opanci, komu obojci. I reralo se i gangalo: "Alaj sam se nagazija mraka/suva grla, mokri opanaka."
Ova jesenja pastorala u misli mi doleprša kad dva dana poslije, na Svetog Ljeposlava (14. 10.), krenusmo u Opanke, maleno mjesto u općini Lovreć, pedesetak kilometara od Splita i dvadesetak od Imotskog. Do njih se može autocestom pa na Šestanovac, a može i državnom cestom preko Trilja. Jutro je kao u rano proljeće a ne u ranu jesen. Lovreć je sa sjeverne, a Opanci su s južne strane državne ceste. I cijeli lovrećki krajolik se još zeleni. Bijele ivančice, žuti maslačci, rumene ciklame, zamalo i žuti vrisak ponovno procvjetali. Poskoci još uvijek plaze po kamenjaru i ljenčare po jasenjem granju, još im se ne uliže u zimska staništa. Na plavom nebu i na sivom hrptu Biokova ni oblačka. No davnašnji dvostih gange pak ovako pjeva: "Bijakovo nikad bez oblaka/ko ni Kula bez lipi momaka." Kula je predio Opanaka, zvan po staroj turskoj kuli iz 1640. godine... Eno se još uvijek propinje nebu, poput Sv. Jure na planini. Nekoć u ovo doba ovaj vilinski vrh bijaše pod snježnom kapom, primjerice, onomad kad u Lovreću između dva svjetska rata, bijaše nogometni klub LOND (Lovrećko omladinsko nogometno društvo), pa i šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad se iz lovrećkog kraja masovno odlazilo u inozemstvo, najviše u Njemačku. Odlazilo se sa suzama u očima i grlenom pjesmom: "U Njemačku otišlo je inje/a kod kuće ostale mekinje."
Općinu Lovreć čini pet naselja: Lovreć, Opanci, Studenci, Medov Dolac i Dobrinče. U slobodnoj Hrvatskoj i ovdje se stvoriše uvjeti za život nezamislivi za ona vremena kad se živjelo od pure i purge. Pura bijaše od kukuruzova brašna, a purga od ječmenog isprženog i samljevenog brašna. Svako naselje ima vodovod i struju, do svakog naselja i svakog zaselka u njemu asfaltirana je cesta, svaka ulica ima javnu rasvjetu, odvoz smeća... Ima i stanovnika, no manje nego onomad kad toga nije bilo. Mlađahni načelnik općine u drugom mandatu, 33-godišnji magistar ekonomije Petar Petričević, ukratko reče:
"Površina općine je 105,25 četvornih kilometara, a Opanaka 20,38 četvornih kilometara. U općini živi, po zadnjem popisu 2021. godine, 1402 stanovnika, a u Opancima 250. Groblje u Lovreću je zajedničko, lovrećko i opanačko, ima 800 grobnica. Katastarska granica između Lovreća i Opanaka prolazi kroz groblje, jedna trećina groblja pripada Opancima, a dvije trećine Lovreću. Groblje u Lovreću je najveće, nekoliko puta je proširivano, a uz njega je i mrtvačnica. Medov Dolac, Studenci i Dobrinče imaju svoja groblja. Najmanje naselje u općini je Dobrinče, a na području općine Lovreć djeluju tri katoličke župe: sv. Ilije Proroka Studenci, sv. Roka Medov Dolac i sv. Duha Lovreć-Opanci. Nekada su samo Opanci bili župa..."
Bijaše to za vrijeme turske vlasti, a župu sv. Duha u Opancima, stara crkva u groblju, činiše Opanci, Lovreć, Studenci i Svibić, a opsluživaše je franjevci iz samostana u Prološkom blatu. No zbjegovi franjevaca iz rečenog samostana zarad najezde Turaka dovede do pomanjkanja svećenika franjevaca, elem, pa službu u župi od 1682. do 1705 vršahu popovi glagoljaši. Godine 1682. ovdje na službi bijaše rodobiljski pop glagoljaš don Jakov Laušić, a poslije njega zagvoški popovi glagoljaši don Marko Čagljević i don Bartol Režić. Uzgredno, popovi glagoljaši bijahu katolički svećenici koji obrede služahu na staroslavenskom jeziku iz knjiga pisanih glagoljicom, prvim hrvatskim pismom. No, makarski biskup Stjepan Blašković 14. rujna 1734. godine dekretom, pisanom uredbom, podijeli župu Opanci na dva dijela, na župu Opanci i župu Studenci. Uredbom se ovako odredi: "Decreta pro ecclesia S. Spiritus in villa Opanci: institatur nova parochia in ecclesia S. Spiritus in dicta villa Opanci." U prijevodu: "Uredba za crkvu sv. Duha u selu Opanci: neka se osnuje nova župa u crkvi sv. Duha u rečenom selu Opanci." Tako i bi. Daklem, kako je vidjeti, crkva sv. Duha bijaše u Opancima. Godine 1755., za župnikovanja fra Grge Miličevića sagradi se nova crkva sv. Duha, na mjestu gdje bijaše još starija crkva. Crkva je spomenik kulture pod zaštitom Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu. A 1937. godine sagradi se još najnovija crkva sv. Duha, za vrijeme župnikovanja fra Joze Šimića, zvonik godinu dana poslije, Bogu na slavu, a Lovreć-Opancima na čast i ponos, kako u pismu poruči splitski nadbiskup Kvirin Benefačić, koji i blagoslovi ovaj velebni Božji hram. Staru crkvu sv. Duha temeljito obnovi župnik fra Anđelko Šimić 1977., a novu 1987. godine. Opančani obnoviše i crkvicu sv. Ante u Opancima izgrađenu 1933. godine... Da ne bi bilo zabune, OPANČANI su osobe iz Opanaka, a OPANČARI osobe koje izrađuju opanke.
Pa otkud ovom malenom mjestu na šumovito-kamenoj zaravni punoj vriska, zlatnožutog grma sa sedam pari cvjetića, koji su i na grbu općine Lovreć, toponim Opanci? Je li ime dobi po obući opanci? Umirovljeni prosvjetni djelatnik, vrstan poznavatelj lovrećke povijesti i autor vrijedne knjige LOVREĆKA GANGA veli: "Opanci nisu dobili ime ni po opancima, a ni po zemljopisnom prostoru na kojemu se nalazi, a koji je nalik nekad jedinoj obući ljudi naših ruralnih sredina, dakle opanku, nego vlaškom plemenu OPANCI. Pa kad je Vlatko OPANAK, ajmo reći glavar, polovicom 15. stoljeća odavde preselio s 44 obitelji i 18 momaka u Broćno, naselju je ostalo ime Opanci. Naravno da su se nekad i u Opancima nosili opanci, bilo je u Opancima i opančara, a zadnji opančari u Opancima bili su Grgo Bile Čaljkušić i Andrija Gale Čaljkušić. Oni su s opančarenjem prestali krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. A prezimena u Opancima su: Čaljkušić, Čaljkušić Ivanović, Basić, Bekavac, Milinović, Šimundić, Sekelez, Kasum, Dumančić, Olujić, Pirić, Mustapić, Frankić, Bobetić... Jest, Opanci su raštrkani, rastegli su se kao mokar opanak. Zanimljivo je da jedna ista obitelj Bekavac ima tri prezimena: Bekavac, Bekavac Basić i Basić Bekavac. Dakako, tu se pjevala lovrećka ganga...
Lovrećka ganga, taj čudesni, stoljetni pučki napjev, svojim dvostihovima, pored svega mogućeg, opjeva i svako općinsko naselje, svaki zaselak, svako zavičajno prezime. Lovreć: "Oj, Lovreću, centru Dalmacije/u tebi je živit najmilije." Opanci: "Opanci su selo na meraji/majko moja, unde me udaji." (Meraja je lijep i prostran kraj, predio, čistina). Studenci: "Ono mi je misto najmilije/na Studencin kod Svetog Ilije." Medov Dolac: "Nema gange niti cure bolje/šta Medov Dolac i Opanci odgoje." Dobrinče: "Oj, Dobrinče, moji rodijaci/malo vas je, ali ste junaci"...
Ganga se već dulje ne pjeva kano se pjevaše, svukud i u svako vrijeme, no ljepota ovog kulturološkog poetsko-glazbenog blaga nije zaboravljena. Petar Ujević ga je godina skupljao, zapisivao i ukoričio u knjizi Lovrećka ganga. Za buduće naraštaje, kao što se za one koji dolaze iza nas godinama skupljaše stvari i predmeti bez kojih se nekoć život u zabiokovlju nije mogao niti zamisliti. I sada su na jednom mjestu, u školskom etnografskom muzeju u školi Silvija Strahimira Kranjčevića, koji vodi gospođa Ivana Babić. "Ovo je najveći školski etnografski muzej u Hrvatskoj", naglasi neimar Petar. Svaki predmet u muzeju ima, čuva i priča svoju priču o vremenima kad život ovdje bijaše tvrd i tvrđi od suhog opanka. Vučija priča o žeđi, komaštre o bronzinu, bronzin o puri, popari i purgi, peka o ječmenom kruhu, ožeg o kominu... Tisuću stvari, tisuću priča, baš kao i tisuću distihova u Petrovoj knjizi. Tu je i jedna jedinstvena drvena korpa u kojoj se čuva saga o lovrećkim korparima. A tko bijahu lovrećki i imotski korpari ili galantari?
Galantari, korpari bijahu jedinstveni putujući trgovci galanterijom, sitnom robom za svakodnevnu uporabu, kao što su: špijoda (igla koja se sastoji od oštrog dijela, zgloba i utora u koji ulazi oštri dio i tako učvršćuje dva dijela platna ili tkanine; sigurnica, učvrsnica), puntina (čavlić okrugle široke glave kojim se papir ili tkanina pričvršuju na dasku), vercak (upaljač), kartine (cigaretni papirići), šnjala (ukosnica), brtulin (mali džepni nožić), ustra (britva), iglica, čavalduša (velika igla za ručno šivanje debljih i čvrstih tkanina), lamica (nožić za brijanje), iglenjača (igla za pletenje), laštrk (lastik), kurdela (uzak komad tkanine za vezivanje), puce (gumb), konac, kremen za upaljač, lapiš, mirisni sapun... E svu tu galantariju galantari, korpari nosaše u drvenoj korpi obješenoj oko vrata ili na ramenu, nosajući je i nudeći je kupcima od mjesta do mjesta. Po Austriji, Njemačkoj, a najviše po Češkoj. I u predahu s večeri pisma doma pisaše i gangu gangaše: "Piši meni, moja golubice/‘otel Gorni, Češke Buđevice." I ovako: "Moj ti atres, majčina milice/‘otel Merkur, Češke Buđevice." A od doma djevojke i supruge pjesmom odgovaraše: "Piši, dragi, u kome si kraju/jel u Taboru di rikliki staju." A i ovako: "Čula jesan da stojiš u Lisi/ali opet naznači mi di si." I tugu pjevom blažiše: "Ja oboli grma čemušajući/a moj dragi korpu nosajući". (Češke Budjeovice, Tabor i Lisa su gradovi u Češkoj gdje korpari najčešće odsjedaše.) A tko prvi zametnu korpu oko vrata pa u Češku krenu trbuhom i korpom za kruhom? Ne zna se točno, no ako je vjerovati ganginu dvostihu bijaše to Ivan Ikan Zaradić Lukin. Oni kažu: "Oj, Ikane, Markoti ne doša/šta si prvi kroz Sudete doša." (Markota bijaše nadimak Ikanove majke, a Sudeti su gorje na granici Češke i Njemačke.)
Iz ovog malenog mjesta gdje vrisak ljepotom vrišti, a iz ostalih mjesta, u korparenje najviše se odlazilo između Prvog i Drugog svjetskog rata, a na "arbajt" u inozemstvo šezdesetih i sedamdeset godina prošlog stoljeća. Iz Opanaka se odlazilo i na školovanje. Mnogo je visoko obrazovanih i uglednih Opančana poput fizičara, seizmologa, arheologa i palenteologa fra Josipa Olujića, hrvatskog jezikoslovca Mate Šimundića, barskog nadbiskupa fra Šimuna Milinovića (1835. – 1910.), maratonca Ivana Mustapića i niz profesora, inženjera, doktora... koji svojim radom i ugledom proslaviše Opanke.
A kad započe školovanje djece u ovom malenom mjestu velikih i zanimljivih životnih priča? Godine Gospodnje 1878. Pokrajinsko školsko vijeće raspisa natječaj za učitelja, no na natječaj se nitko ne javi pa se za učitelja postavi Ante Kačić Terzić i škola se otvori 1886. godine. Opanci tada bijahu u sastavu općine Omiš pa i oni zatražiše školu u svom mjestu koja se otvori tek 1914. godine. I bijaše dvorazredna na Privorcu, a 1928. postade trorazredna. Sve do 1950. škola bijaše u privatnim kućama, a kad se te godine u Lovreću sagradi velika zgrada osnovne osmogodišnje škole, djeca se školovaše u Lovreću.
Današnji život u Opancima jest "drugi par opanaka" u poredbi s nekadašnjim uvjetima življenja u ovom malenom zabiokovskom mjestu u kojemu nije rijetkost doživjeti deseto životno desetljeće. Maratoncu Ivanu Mustapiću je devedeset i pet godina, u životu je "proša sito i rašeto", no još uvijek je vitalan i aktivan. Ima traktor i još uvijek kopa, jedina teškoća mu je umanjena slušnost, slabije čuje. Stoga kadšto i glasnije priča pa glasno i ispriča zamalo pa cijeli svoj životopis. Veli: "Je, lipo je ovdi živit, ja lipo živin, iman lipu penziju. Bija san maratonac, trka san maraton i bija san tri puta prvak Balkana, bija san prvak Jugoslavije i prvak Hrvatske. Trenira san u ASK-u iz Splita, trenira san i po Kozjaku. Ja san za trideset i dvi minute istrča od stadiona u Splitu pa priko Solinske i Solina do vrva Kozjaka. Prvi pehar san osvojija u Subotici 1962. godine, trka san svukud po Evropi, osvaja pehare i upozna mnoge poznate ljude. U San Remu san odjedanput osvojija tri zlatne medalje, bija san prvak u trkanju kroz grad za Dan ružmarina, cvića, postiga san rekord staze ka stranac. I sa Sofijon Loren i Brižiton Bardo se vozija u kočiji. Bilo je to 1964. godine... A 1962. godine san trka maraton u Londonu i bija na prijemu kod kraljice Elizabete, koja mi je sve pokazala. Pokazala mi je i dva konja koje joj je poklonija Tito. E taj Tito mi je obeća stan kojeg nikad nisan dobija... A reka je, druže Ivane, dobićeš stan. Od Bajde Vukasa igrača Ajduka san dobija prve patike. Da, da... Obaša san cilu Rusiju i Afriku, i znan govorit arapski ka i naški. A u Njemačkoj sam bija tri godine u bolnici iz cuga, strada san se na baušteli, a i tamo sam osvaja pehare. Šta, jesan li nosija opanke kad san bija dite? Pa šta san drugo moga nosit osin opanaka kad cipela nije bilo. Bija san bos ili u opancin… Ćaća mi je prve cipele kupija kad je na pazaru proda dvi ovce. Ija san mliko, puru, kupus, važol, purgu, kašu od ječimova brašna. I kruv je bija od ječima... (Gangalo se: ‘Čast Lovreću i Svetomu Duvu/i Opancin na ječimenu kruvu‘). Mater bi ječim ispržila pa ga samlila na žvrnju i skuvala purgu. I ja bi se natuka purge, uzjašija jarca i za ovcan i kozan u brdo na pašu. Jesan, piva san gangu, a kako bi iša na silo da nisan piva gangu i pija biklu. Znaš li šta je bikla. Znaš… Je, to je piće od crnog vina i kozjeg mlika. Eto tako, pozdravi mi sve u ASK-u, i Blanku i ćaću joj Joška. I ovo zapiši... Zapiši, o meni najviše računa vodi nevista Marinka..."
Gospođa Marinka jest razgovorljiva, no za "slikavanje" nije. O Opancima i životu u njima ispriča: "Opanci su oaza mira, ja sam rodom i životom u Opancima. Ovdje sam se udala i tu rodila troje djece. Dvije kćeri, sina i imam petero unučadi... Kćeri su se udale, a sin se oženio i nastavio živjeti s obitelji u Opancima. Ima dvoje djece... Ima, ima u Opancima preko 20 djece. Inače, ovdje su ljudi uvijek vrijedni bili, živjeli su od svojih deset prstiju. Volim ove ljude, volim ovaj mir, volim ovu slobodu. Ja sam geronto domaćica, imam sedam obitelji koje uzdržavam...
U Opancima dugo korpara nije, no još uvijek se čuje njihovo ganganje iz tuđine: "Bijakovo, velika planino/O, Rvacka, moja domovino!"
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....