Nekoć, onomad kad su u listopadu listovi opadali i padali s grana gorja i kad bi iza Serafinja (12. 10.) jutra osvanula sva bijela od inja, naslaga bijelog sitnozrnatog leda nastalog smrzavanjem kapljica magle ili oblaka u dodiru s raslinjem na tlu, cijeli krajobraz bijaše poput svjetlucavog božićnog drvca. A ljudi govorahu – sveti Serafin, noge uz komin. Jerbo tada, nuder, u vrijeme pure, popare i cicvare, elem, jedina obuća bijahu opanci, obuća od goveđe ili svinjske kože bez potplata koja se vezaše i pritezaše kožnim remenjem i metalnom prejicom (kopčom). E ta obuvala ručne izrade bijahu nikakva zaštita ni od leda ni od mokrine, zimi noge u njima zebaše. Za suha vremena kako-tako, no žuljaše. Da bi se ublažilo žuljanje i tvrdoća u opanke se stavljaše obojci, sukneni umetci, no rijetk...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....