StoryEditor
ŽivotNOS JE I PONOS

Krije li se u nosovima, barem u Splitu, rješenje epidemiološke situacije? Tek se sada u pandemiji vidi koliko je nos bio podcijenjen

29. listopada 2020. - 14:58
I njemački ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer na sastanku Vladina kabineta voli pokazati nosMarkus Schreiber

Nos je dio tijela koji je dosta opisivan u literaturi. On je središte drame Edmonda Rostanda "Cyrano de Bergerac", Nikolaj Gogolj posvetio mu je cijelu istoimenu antologijsku pripovijetku u kojoj nos ima samostalan život. U stripu Alan Fordu pas je Nosonja, a nos obilježava i nesretnoga Boba Rocka.

Nos može biti kvrgav, savijen, orlovski, čirav, prćast, boksački... Oni koji imaju nosa često su avangarda. Ali nos se može i natrljati, može se dobiti po nosu.. On može otkriti i sklonost prema alkoholu, odnosno dezinficijensima, ili sklonost zabadanju u tuđe poslove.

Nos je i ponos, ali može biti i izvor teških frustracija. On je, uz uši, bio kamen temeljac plastične kirurgije.

Čini se da nos nikad nije bio u fokusu javnosti kao u ovim koronskim vremenima, i da ljudi ni u jednom pitanju ljudi nisu toliko podijeljeni. Oni koji su njime isfrustrirani, sa zadovoljstvom ga zabijaju duboko u maske (ako ih mogu navući preko njega, ako ne, mogu sašiti maske po mjeri). A oni koji su na njega ponosni, izbace ga van, preko maske, da ga svi vide.

Tek se sada u pandemiji vidi koliko je nos bio podcijenjen i koliko su nosoljupci bili isfrustrirani zbog prisilne marginaliziranosti njihova blaga. Uvijek je nešto drugo bilo važnije, frizura, make up, zubi, odjeća, sjaj u očima, "ono nešto".... Bidni nosovi uglavnom su služili kao pridržavači sunčanih naočala i razlog opstanka proizvođača papirnatih maramica i kapi za nos.

U sretnija vremena govorilo se Pustimo oči da govore, sada se povijesna prilika da govore pruže nosovima. I oni su je očito iskoristili. Iako je, naravno, trljanje nosovima najstrože zabranjeno. Osim parnjacima dužim od 75 centimetara.

Teško je u ovim teškim trenucima dati precizan odgovor zašto toliko ljudi, i uz najveće rizike, ponosno izbacuje nosove izvan maski. Zašto to rade? Ne mogu disati? Magle im se naočale? Žele udahnuti čisti hrvatski zrak? Žele osjetiti mirise kao znak da nemaju koronu? Ili su pripravni za trenutno uzimanje brisa? Odgovore na ta pitanja vjerojatno ne znaju ni epidemiolozi.

Revne higijeničare sigurno ljute nepokriveni nosovi. A možda se baš u nosovima, barem u Splitu, krije i rješenje epidemiološke situacije?! Jer kada bi splitski Stožer sugerirao gradonačelniku Opari da opet malo zagrebe po Karepovcu, Splićani bi trenutno uvukli nosove u maske. Za oni koji ni tada ne bi uvlačili nos značilo bi da ili imaju koronu ili da imaju nosnih i drugih problema. A za njihov tretman trebalo bi znatno manje bolničkih kapaciteta.

Uz kontinuirano čeprkanje po Karepovcu, maske bi ostale na licima sve dok pandemija ne prođe. A nakon toga, svi bismo slobodno i ponosno iznijeli nosove na sunce. Što se čeka?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

29. listopad 2020 15:51