Psihologinja Kostelić-Martić upozorava na mobing koji se skriva u firmama: posao ne bi smio izazivati strah i tjeskobu

Gotovo da ne postoji odrasla osoba koja se barem jednom nije susrela s mobingom na radnom mjestu, ako ne osobno, onda kroz iskustva kolega, prijatelja ili članova obitelji. Ipak, o toj se temi i dalje govori oprezno, gotovo šapatom, kao da je riječ o osobnom neuspjehu, a ne o ozbiljnom društvenom problemu.

Prevelik stres, nesigurnost radnih mjesta i narušeni međuljudski odnosi postali su svakodnevica mnogih zaposlenika. Granica između "normalnog pritiska" i zlostavljanja često se briše, zbog čega mnogi prekasno shvate da ne prolaze samo kroz loš period ili zahtjevnog nadređenog - nego kroz sustavno zlostavljanje.

Upravo je toj temi bio posvećen podcast Vox Medicus, autorice i voditeljice Tomislave Vucelić, koja je o mobingu razgovarala s mr. sc. Andrejom Kostelić-Martić, magistricom kliničke psihologije te kognitivno-bihevioralnom i EMDR terapeutkinjom s dugogodišnjim iskustvom rada s osobama koje su bile izložene zlostavljanju na radnom mjestu.

Nejasna uloga i loša organizacija rada

Kao jedan od najvećih problema u prepoznavanju mobinga, dr. Kostelić-Martić ističe činjenicu da se on često miješa sa stresom na poslu ili nasiljem na radnom mjestu.

- Iako nijedan od tih oblika ponašanja nije prihvatljiv, među njima postoje važne razlike. Stres na poslu najčešće proizlazi iz loše organizacije rada, nejasnih uloga, prevelikog opsega zadataka i kratkih rokova. U takvim situacijama pod pritiskom su svi zaposlenici, bez jasne namjere da se nekoga izdvoji ili eliminira. Nasilje na radnom mjestu uključuje nepristojno, ponižavajuće ili agresivno ponašanje, ali ne mora nužno biti dugoročno usmjereno protiv jedne osobe, pojašnjava.

Kod mobinga je, naglašava, riječ o namjernom, dugotrajnom i sustavnom ponašanju usmjerenom prema jednoj osobi, s jasnim ciljem - njezinim psihičkim slomom i udaljavanjem iz radne sredine. Da bi se neko ponašanje definiralo kao mobing, mora se ponavljati najmanje jednom tjedno tijekom razdoblja od šest mjeseci.

Tihi mobing

- Mobing rijetko započinje otvorenim vrijeđanjem ili javnim sukobima. Vrlo često riječ je o tzv. tihom mobingu, koji se odvija suptilno, postupno i bez svjedoka. Upravo zato žrtve često počinju sumnjati u sebe i pitati se umišljaju li problem - upozorava stručnjakinja.

Tihi mobing može se prepoznati kroz nekoliko obrazaca: ignoriranje i onemogućavanje komunikacije, izostavljanje sa sastanaka, neodgovaranje na e-mailove, širenje glasina, narušavanje profesionalnog ugleda, socijalnu izolaciju te napade na kvalitetu rada.

Jedan od čestih obrazaca je i namjerno preopterećivanje poslom s nerealnim rokovima, ali i suprotna situacija - potpuno oduzimanje radnih zadataka, čime se zaposleniku šalje poruka da je nepoželjan. U ekstremnim slučajevima, osoba se izlaže uvjetima koji ugrožavaju njezino zdravlje. Cilj je uvijek isti - potaknuti zaposlenika da sam ode.

Suprotno uvriježenom mišljenju, žrtve mobinga nisu nužno osobe slabijeg samopouzdanja. Statistike pokazuju da svatko može postati žrtva, bez obzira na dob, spol ili profesionalni status.

Kako je istaknula i voditeljica Tomislava Vucelić, mobing često pogađa upravo one koji rade savjesno i pošteno. Kada si radišan i imaš integritet, možeš postati problem onima koji to nemaju - pa mnogi pogrešno krive sebe, misleći da bi bili pošteđeni da su "jači". Stvarnost je, kaže, upravo suprotna.

Ugrožena populacija

Dr. Kostelić-Martić dodaje da su posebno ugroženi mladi i obrazovani ljudi s ambicijama, stariji radnici koji postaju "preskupi" sustavu, osobe s invaliditetom te svi koji se na bilo koji način razlikuju od većine ili odbijaju sudjelovati u neetičnim radnjama.

Prema europskim statistikama, mobing je najizraženiji u zdravstvenom sustavu i javnoj upravi, no prisutan je i u privatnom sektoru. Iako dio zlostavljača pokazuje narcisoidne crte ličnosti, stručnjaci upozoravaju da često presudnu ulogu imaju situacijski faktori - strah, ljubomora, nesigurnost i borba za poziciju.

Posljedice dugotrajnog mobinga ne prestaju odlaskom s radnog mjesta. One se često prelijevaju u privatni život: anksioznost, depresija, nesanica, panični napadi i psihosomatske tegobe postaju svakodnevica. Posao se pretvara u izvor straha, a tijelo reagira već na samu pomisao povratka u radno okruženje.

Nema zakona

U Hrvatskoj dodatni problem predstavlja činjenica da ne postoji poseban zakon o mobingu, sudski procesi su dugotrajni, a odštete niske, što mnoge obeshrabruje da potraže pravdu.

Dr. Kostelić-Martić posebno naglašava da problem ne završava ni kad se mobing dokaže, jer sustav često dodatno traumatizira žrtvu:

- Imamo jedan primjer gdje je žena za osam godina mobinga i seksualnog maltretiranja, dokazano, znači pravomoćnom odlukom dobila 40.000 kuna. A ta osoba je vjerojatno još toliko provela na sudu, što je sekundarno zlostavljanje. Onda znate gdje smo mi u tome jer još uvijek nemamo zakon. Imamo samo jedan jedini prijedlog zakona o mobingu koji je odličan, ali još nije došao na raspravu u sabor. Međunarodna organizacija rada 2019. je napravila jednu konvenciju o radu protiv nasilja, konvenciju 190, ali mi još nismo zemlja potpisnica, nažalost, ističe.

Na pitanje kako se zaštititi, dr. Kostelić-Martić poručuje da je ključno reagirati na vrijeme, prijaviti zlostavljanje, voditi pisanu evidenciju i potražiti stručnu pomoć.

- Zdravlje je najvažnije. Nijedan posao ne vrijedi trajnih posljedica.