StoryEditorOCM
Životsve je moguće

Mislila je da će umrijeti od dijagnoze, a sad je trenerica, nutricionistica, vozi karting i leti paraglajderom

Piše MOZAIK SD
14. studenog 2023. - 11:28

Jovana Živić, 30-ogodišnja nutricionistica iz Beograda, otkrila je da boluje od dijabetesa tipa 1 sa samo 12 godina. Ne krije da je tada bila jako uplašena, a sve zbog priče koju je čula u djetinjstvu... Danas, kada je njena bolest već odrasla, Jovana živi punim plućima - svakodnevno vježba, dijeli savjete na zdravu prehranu, vozi karting, penje se na lažnu stijenu ili leti paraglidingom, piše kurir.rs.

Ovo je njena priča...

- Sjećam se da je bio siječanj 2006. Imala sam simptome koji su bili školski primjer dijabetesa - pojačao mi se apetit, stalno sam gubila na težini. Bila sam jako žedna. Ali nismo odmah shvatili ozbiljnost situacije i isprva smo sve te promjene povezivali s pubertetom. Tek nakon nekog vremena otkrili smo da se zapravo radi o dijabetesu - kaže Jovana.

Kada je čula Jovaninu dijagnozu, to je bilo ravno smrtnoj presudi. U tom se trenutku sjetila kako je kao mala čula da je susjeda umrla od komplikacija dijabetesa. Mislila je da se radi o nečemu smrtonosnom i užasno se uplašila. U glavi joj je odzvanjala samo jedna rečenica: "Sad ću i ja umrijeti."

– No, imala sam sreću da me u tom razdoblju vodi izvrsna liječnica koja mi je rekla da se od dijabetesa ne umire te da se uz terapiju i zdrav način života s njom može normalno živjeti.

Ono što je Jovani bilo presudno, a čega se jasno sjeća, bila je misao: "Dobro, neću umrijeti, dobro je. Sve ostalo je rješivo."

- I stvarno, u tom trenutku samo mi je to bilo važno! I zato smatram da je tim liječnika koji radi s djecom vrlo važan, jer za te godine najvažnije je povjerenje i razumijevanje.

Kako je dijabetes dobila sa samo 12 godina, Jovana nije bila svjesna svega što ova bolest nosi sa sobom.

- Dijabetes sam prihvatila kao dio sebe, kao da nosiš ruku, nogu, naočale, to je jednostavno bio dio mene. Jednostavno to prihvatite i nastavite sa svojim životom.

Prvu psihičku barijeru sam doživjela na fakultetu, nisu to bili kompleksi ili odbacivanje, samo sam osjećala da ne mogu pratiti svoju generaciju. U jednom trenutku bilo mi je teško uskladiti svoje obveze na fakultetu, stres koji život nosi, želju za održavanjem društvenog života i pritom dobrom regulacijom dijabetesa.

Bio je to, kaže, užasan osjećaj nemoći kada kao mlad želiš sve, ali teško je ako dijabetes nije reguliran.

- Tada sam prvi put zaplakala zbog dijabetesa. Sjećam se da mi se činilo da sam isplakala godine u kojima sam neke stvari potisnula.

A onda je prihvatila svoju različitost.

- Jednostavno prihvatite da ste ponekad možda drugačiji, da vam ponekad treba više energije i snage da isplanirate svoj dan i život, ali da ništa nije nemoguće i da sve možete samo ako pametno planirate. I doista nije sebično sebe i svoje zdravlje staviti na prvo mjesto, jer samo kad smo zdravi možemo sve. Također bih istaknula da je vrlo važna kvalitetna edukacija o dijabetesu, terapiji, prehrani i svemu.

Tako je Jovana završila Višu medicinsku školu u Zemunu, smer nutricionista-dijetetičar, a zatim doškolovanje i kurseve za ličnog fitnes trenera.

- Nutricionistica sam u jednoj farmaceutskoj tvrtki i uz svoje osnovno zanimanje jako sam posvećena treninzima i tom dijelu posla. Iskreno, osobno mislim da su prehrana i tjelesna aktivnost stvari koje jednostavno moraju ići zajedno ako želimo dugoročne rezultate.

Najveću podršku Jovana je dobila od obitelji.

– Izuzetno je važna podrška obitelji i taj osjećaj koji roditelji stvaraju kod djeteta. Roditelji su mi uvijek govorili da je šećerna bolest nešto što me čini posebnom, a mama mi je u šali rekla: “Da si staviš TV na glavu, izdržala bi”. Ne kažem da je lako, mislim da je nekada teže roditeljima čija djeca imaju dijabetes nego nama koji živimo s dijabetesom, sama činjenica da ne možete u potpunosti pomoći svom djetetu je dosta bolna za roditelje.

Tako da zaista mogu samo biti zahvalna svojim roditeljima na načinu na koji su to odgojili i prihvatili. Nikad nije pomislila da je netko izbjegava zbog dijabetesa, da je netko zbog toga drugačije gleda, jer je od djetinjstva naučena da bude voljena i poštovana baš ovakva kakva jesam.

Danas, kad pogleda iza sebe, Jovana ne krije da joj je malo krivo što je dugo vjerovala u još jednu zabludu - mislila je da zbog dijabetesa može vježbati samo hodajući.

- Oduvijek sam voljela sport, no kad sam dobila dijabetes, savjetovali su mi samo hodanje. U tom sam razdoblju odustala od sporta, jer jednostavno nisam znala kako dijabetes uklopiti uz bilo kakvu fizičku aktivnost.

Tu je najveći problem bio strah i moja nedovoljna educiranost, a sada mi je žao što se nisam na vrijeme educirala i više posvetila tome, ali bila sam samo dijete. Kad sam odrastala, naljutila sam se i rekla sam sebi: “Sad ćeš sve naučiti sama!”.

Nakon toga sam upisala Višu medicinsku školu i završila smjer nutricionista, a kasnije sam u životu naučila puno više informacija i sada mogu pružiti kompletnu njegu nekome kome je to potrebno.

Tijekom studija Jovana je radila u teretani i otuda njena ljubav prema fitnesu.

- Nastavila sam se educirati u tom smjeru i to je nešto što me jako zanima. Otkriće da tjelesna aktivnost, ali i promjena načina života može uvelike pomoći u regulaciji dijabetesa nešto je što me dodatno motiviralo i potaknulo da nastavim u tom smjeru. Sada nakon toliko godina, zaista mogu reći da je to moj život, tjelesna aktivnost, dijabetes, prehrana. I to je nešto gdje uvijek imate prostora za dalje raditi i učiti. Dijabetes nije prepreka kvalitetnom životu.

No nije samo fitnes ono što Jovana voli. Popis sportova kojima se bavi je dugačak i svaki nosi dozu adrenalina.

- Volim i paragliding, to je stvarno poseban osjećaj, volim zipline, a da me netko pita letjela bih svaki dan, vozim kajak, sup, volim se penjati po lažnoj stijeni. Zanimljiv mi je i karting, a ono što me trenutno jako opušta je vožnja automobila. Život vam nudi toliko mogućnosti, a dijabetes doista nije prepreka. Postigla sam sve što sam željela, doduše ponekad uz mnogo više truda i truda, ali sam uspjela – ističe Jovana.

Sada sve to kroz 18 godina, koliko ima dijabetes, Jovana nesebično prenosi svoja znanja i iskustva.

– Aktivistica sam Udruge “Plavi krug” od kraja srednje škole. Kada sam se preselio u Beograd, postala sam nešto aktivnija, ali sada sam, nažalost, zbog obaveza malo manje posvećena aktivnostima. Moj savjet i preporuka svoj djeci i osobama s dijabetesom je da se učlane u ovu Udrugu. Kod njih sam dobila prvo obrazovanje. Taj osjećaj kad vidiš da nisi sam, i ta razmjena iskustava – nemaju cijenu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
01. studeni 2024 18:11