Nova sezona "Killing Eve" potvrdila je da je popularna serija ustvari bila samo dobar koncept kojim je mogla osvojiti gledatelja na prvi pogled, ali ne i drugi, kamoli treći. Taj koncept je, izvorno, bio osvježenje unutar žanra akcijsko-špijunskog i "serial killer" trilera, naročito na televiziji, zbog čega se "hype" serije prvotno i prenapuhao do krajnjih granica pucanja da bi se u međuvremenu ispuhao i pukao.
Dakle, igra mačke i miša između psihopatske, serijsko-ubilačke atentatorice Villanelle (Jodie Comer) i agentice MI6 sa špijunskim aspiracijama Eve Polastri (Sandra Oh). Dvije interesantne i inteligentne žene sa suprotnih strana zakona postaju psihoseksualno i romantično opsjednute jedna drugom, a ne – tipičnije – fatalna ženska ubojica da ima fiksaciju na (muškog) policajca, ili obratno.
Zabranjeno voće
Bez daljnjega potentni "set up" na ekranu je zaživio polovično i mogao trajati jednu sezonu, u vrh glave dvije, nipošto i tri. Fleševi čudaštva i zabavnog "offbeat" humora crne boje, karakteristični za kreatoricu Phoebe Waller-Bridge ("Fleabag"), skretali su pozornost s centralnog odnosa Villanelle – Eve, ali nedovoljno da (ovaj) gledatelj ne uvidi njegovu prenagljenost, pa i pretjeranost, po neuvjerljivosti usporedivu s vezom kriminalnog "masterminda" Profesora i policajke Raquel Murillo u španjolskoj hit-seriji "La Casa de Papel".
Ukratko, njihov odnos nije bilo lako kupiti i mogao je odbiti trezvenije, manje serijski/"bingerski" kompulzivne gledatelje koji ne podliježu "hypeu" i kadri su prepoznati da je posrijedi možda i najprecijenjenija serija "peak TV" ere. Motivacija lika Villanelle još se mogla razumjeti.
Ona je, ipak, luda u glavu i može je paliti "zabranjeno voće", a možda se podsvjesno želi skrasiti na jednom mjestu i prestati ubijati, ne putovati svijetom i smicati mete. S Eve je stvar nešto drukčija. Okej, razumijemo, ona je pritajena čudakinja, radila je dosadan uredski posao i živjela preuredan privatni život, tako da ju je moglo ložiti putovanje svijetom uz tračak opasnosti.
Međutim, nismo razumjeli (i još uvijek ne razumijemo) kako je olako mogla prijeći preko toga da joj je Villanelle brutalno umorila najboljeg prijatelja i kolegu na podiju berlinskog kluba, a zbog toga ju je, kao, htjela ubiti golim rukama. Villanelle je, k tome, razorila Evin život i u više navrata dovela nju i njezina supruga u smrtnu opasnost.
Na koncu konca, Villanelle je, naizgled, ispunila obećanje iz naslova serije i ubila Eve u zadnjoj epizodi druge sezone, kad je bilo jasno da se njezina početna iskra, ako je uopće postojala, nepovratno ugasila. Tu iskru nasilu pokušava upaliti treća sezona koju je kreatorski i izvršno-producentski naslijedila Suzanne Heathcote ("Fear Of The Walking Dead", "See") preuzevši štafetu od Emerald Fennell, nedostojne nasljednice Waller-Bridge u "season 2".
Sezona tri je najdojmljivija glumački i, ako ništa, samo zbog toga u konačnici vrijedna gledanja unatoč nikad većem neskladu između "hit & miss" humora i nekim kvazi-neočekivanostima (iznenađenja, preokreti itd.) koje su sad već postale očekivane. Oh nanovo iznosi lik Eve i čini ga uvjerljivim čak i kad nije, a dobila je priliku i iskazati mračnije porive (noga na nečijim prsima) te, ako ste se pitali, još uvijek njegovati "divnu kosu".
Comer se dobro zabavlja u ulozi Villanelle, uživa u prerušavanjima i dobivenoj prilici da mijenja naglaske i imidž lika (kratka kosa ispod šilterice), uskače iz jednog kostima u drugi, odijeva "casual" i "fancy" krpice te usput diktira modu, premda je znakovito da će se naći i ispod maske klauna sukladno klauniranju i cirkusu na koji serija u ovoj sezoni povremeno nalikuje.
Uvrnuta dinamika
Treća sezona vraća i ostale likove, poput Carolyn (Fiona Shaw) i Konstantina (Kim Bodnia) te uvodi pojačanje u vidu Dashe (Harriet Walter; "Sense and Sensibility", "Succession"), sovjetske ubojice koja je preteča Villanelle. Svi se oni bore za minutažu pored Villanelle i Eve.
I sama Eve se, kvragu, takoreći bori za minutažu jer je treća sezona sklonija Villanelle po kojoj je i naslovljen serijal romana Lukea Jenningsa kao inspiracija za seriju. Možda je Eve trebala biti/ostati zapravo mrtva i serija krenuti dalje samo s Villanelle, zato što je već u drugoj sezoni bilo evidentno kako više naginje njoj, radije nego ovako da je prisutna, a kao da nije (u pojedinim epizodama i doslovno).
Jeste li se mogli uživjeti u odnos Villanelle i Eve ili ne, činjenica jest da je uvrnuta dinamika između njih dvije nosila seriju, barem prvu sezonu koja je bila najbolja i najmisterioznija. One su podjednako čeznule za onom drugom. Sada se čini da u čežnji znatno prednjači Eve, a preko Villanelle se prelama sve veća ishitrenost njihova odnosa.
"Kad razmišljam o bivšoj, puno sam sretnija što je mrtva", govori Villanelle pri početku treće sezone, da bi kasnije prošla put od "trebala sam te upucati u glavu i gledati kako umireš" do "ne mogu prestati misliti na tebe". Prvi novi susret Villanelle i Eve, u busu, obilježit će hrvanje pa poljubac pa udarac, te preslikati "tko se tuče, taj se (ne) voli" neodlučnost serije koja, čini se, više ne zna što bi s njima, kao ni njih dvije same, uostalom.
"Nećemo doživjeti starost jer bi se proždrle", svjesno zbori Eve u zadnjoj epizodi čiji je završetak, na London Bridgeu, jako lijep, najbolji trenutak treće sezone, ako ne i čitave serije, ali stiže prekasno ili možda prerano s obzirom na najavljeni nastavak. Najava četvrte sezone govori u prilog tvrdnji da producenti ove serije jednostavno nemaju mjeru i idu dalje, neovisno o tome što je već u trećoj očito da priča više ne može (pre)daleko otići.