Ove snimke pokazuju neprežaljenog pjevača u dosad neviđenom izdanju: tijekom izvođenja jednog hita obrisao je suzu...

Vremenska kapsula – to je dokumentarac “George Michael: The Faith Tour” redateljskog dvojca David Austin-Andrew Morahan. Snimka koncerta u pariškoj dvorani “Palais Omnisports de Paris-Bercy” vraća publiku u 1988. i podsjeća na to tko je bio George Michael. Dvadesetčetverogodišnji Michael tada je katapultiran u megazvijezde glazbenog neba s prvim solo albumom “Faith”, nakon što je napustio grupu Wham!, skratio kosu i krenuo u samostalne vode.

Bio je to ključan trenutak u njegovoj karijeri i životu. Album je iznjedrio niz pop-hitova i postao jedan od najbolje prodavanih u povijesti, a turneja je Georgea potvrdila kao novu pjevačku ikonu prepoznatljiva imidža koji, među ostalim, uključuje kratko podšišanu bradu, kožnu jaknu i naušnicu s križem. U jednoj sceni dokumentarca Michael publici daje “tragove” iduće pjesme.

Najprije uzima akustičnu gitaru u ruke. Potom stavlja pilotske sunčane naočale na lice... Publici je odmah bilo jasno da slijedi titularna pjesma s albuma, megahit “Faith”. Dokumentarac hvata esenciju Georgea kao glazbenika/pjevača, dijelom i čovjeka. Uvod otpada na kratki doks “Finding Faith” u režiji Mary McCartney. Slušamo izvatke iz dosad neobjavljenog intervjua s Michaelom, oslikane fotografijama čuvenog Herba Rittsa koje su napravile puno za pjevačev ikonički imidž.

George podastire osobne misli (samosažalijevao se godinu dana nakon raspada Wham-a), govori o radu na albumu (imao je sve aranžmane u glavi), odabire svoju najbolju vokalnu izvedbu (s pravom “One More Try”, a potpisnik ovih redaka bi nadodao i “A Different Corner”) i otkriva smisao naslova albuma (“Imao sam vjere da će život biti još dobar...”).

Kad Michael uz to počne pričati koliko mu znači razmjena energije s tisućama ljudi i da se osjeća duhovno na pozornici, sve je spremno za koncertni dio dokumentarca. Koncert je čista nostalgija, za pokojnim Georgeom, ali i nekim nevinijim i spontanijim vremenima, kad je glazba bila važnija od efekata i publika više živjela za trenutak, što film čini drukčijim u odnosu na recentnije koncertne dokumentarce novovjekih pop-zvijezda Taylor Swift (“The Eras Tour”) i Billy Eilish (“Hit Me Hard&Soft”).

Pozornica je obična i skromna, na njoj dominiraju plavetne boje osvjetljenja, podsjećajući na neonski “look” videospotova i filmova osamdesetih (“Istrebljivač”, “Devet i pol tjedana, “Gorštak”...). Zasigurno je to zasluga redatelja Morahana koji je režirao spotove za “Faith”, “Father Figure” i “Careless Whisper”, ali i jedan od nastavaka “Highlandera”, surađujući i s Gunsima na izuzetno filmičnoj trilogiji “Don’t Cry”, “November Rain” i “Estranged”.

Morahan i Austin razigrano režiraju koncertna zbivanja, kombinirajući razne planove pjevača s reakcijama i totalima publike. Glazbenik je spontan i opušten kao i publika, neopterećen kamerama dok pleše i trči po pozornici. Reklo bi se da je Michael “on fire” i dokumentarac ga ovjekovječuje na vrhuncu karijere za sva vremena kao karizmatičnu pojavu, dobrog showmana i još boljeg pjevača iznimno čistog, baršunastoga glasa.

Ono što je George pokazao jest mala škola pjevanja tijekom izvedbi hitova “I Want Your Sex”, “Father Figure”, “Everything She Wants”, “I’m Your Man”, “One More Try”, “Careless Whisper”... plus obrade tipa “Play That Funky Music”, ali ne i (Wham-ova) “White Christmas”.

Balade kao “One More Try”, “Careless Whisper” ili “A Different Corner” i dalje su melankolične i srcolomne za publiku, pa i njega samoga. Izvedba “A Different Corner” toliko ga je ganula da je obrisao suzu. Na pozornici u Parizu dogodila se koncertna magija, pojačana kadrom paljenja jednog upaljača u publici, nakon čega se upale i ostali.

Danas su upaljače podignute u vis zamijenili mobiteli, ali taj osjećaj je nezamjenjiv, kao i Michael koji nedostaje u posljednjih deset godina (napustio nas je, simbolično, na Božić 2016.). Za njega ovaj film radi približno ono što je za Elvisa Presleyja napravio izvanredni “EpiC”, dajući gledateljima da osjete kako je to bilo čuti i vidjeti Georgea uživo, posebno ako nisu bili na njegovu koncertu u zagrebačkoj Areni 2011. godine.