Splitski umjetnik radio je s Willom Smithom, NBA-em i najvećim svjetskim brendovima, ali nikad nije želio otići iz Splita

Split je kroz povijest dao brojne umjetnike koji su svojim radom nadilazili granice grada, a njima zasigurno pripada i jedan od najprepoznatljivijih splitskih kreativaca Mile Modic. Njegov rad mnogi su već imali priliku upoznati kroz fotografiju, dizajn i međunarodne projekte. Mile je odrastao uz umjetnost, a svoj je put gradio strpljivo.

Ipak, unatoč svim priznanjima i uspjesima ostao je vjeran onome što ga je od početka vodilo – znatiželji, emociji i potrebi da kroz svoj rad ispriča priču. U razgovoru koji slijedi govori o svojim počecima, ljubavi prema fotografiji, Splitu koji mu je stalna inspiracija te o tome što ga i danas pokreće u stvaranju.

Koliko su vas odrastanje i obiteljsko okruženje oblikovali te kada ste prvi put osjetili da će upravo umjetnost biti vaš životni poziv?

– Otac mi je slikar, tako da sam odrastao okružen umjetnošću. Miris mog djetinjstva je miris terpentina i uljanih boja. Atelje je bio dio moje svakodnevice i još kao dijete promatrao sam kako nastaju slike, kako ideja polako prelazi na platno i koliko strpljenja i predanosti stoji iza svakog rada. Zato ne mogu izdvojiti jedan trenutak u kojem sam odlučio da će umjetnost biti moj životni poziv. To je bio prirodan put koji se razvijao godinama. Što sam više odrastao, to sam bio sigurniji u svoj odabir.

Iz Splita do Willa Smitha, NBA-a i svjetskih brendova

Još kao student počeli ste raditi na međunarodnim projektima, a ubrzo vas je put odveo i u Sjedinjene Američke Države. Kako je došlo do toga da radite za neke od najvećih svjetskih imena?

– Počeo sam raditi još tijekom studija, u vrijeme kada internet nije pružao mogućnosti koje imamo danas. Radio sam puno, često i više nego što se od mene očekivalo, a upravo su preporuke i kvaliteta rada otvorile vrata međunarodnim projektima.

– Dolazak u Sjedinjene Američke Države bio je logičan nastavak tog puta. Tamo sam imao priliku surađivati s velikim svjetskim brendovima i ljudima iz različitih kreativnih industrija. Ono što sam vrlo brzo shvatio jest da, bez obzira radite li za lokalnog obrtnika ili globalnu kompaniju, kriteriji koje postavljate sami sebi moraju biti jednako visoki. Suradnje s imenima poput Willa Smitha, Warner Music, Universal Recordsa, Pepsija, Sonya, Nokije ili NBA nikada nisam doživljavao kao cilj sam po sebi, nego kao potvrdu da predan rad, znatiželja i dosljednost mogu dovesti do prilika koje u početku izgledaju nedostižno. Svaki od tih projekata donio mi je novo iskustvo, ali i učvrstio uvjerenje da je najvažnije ostati vjeran vlastitom načinu razmišljanja i stvaranja.

Putovao sam isključivo kada su to zahtijevali važni sastanci, snimanja ili projekti, dok mi je Split cijelo vrijeme bio baza. Još od početka karijere cilj mi je bio živjeti u gradu koji volim, a raditi projekte diljem svijeta. Vjerujem da kreativnost ne ovisi o adresi. Možete stvarati vrhunske projekte iz Splita jednako kao iz New Yorka ili Los Angelesa ako iza vašeg rada stoje kvaliteta, predanost i autentičnost.

– Split je oduvijek bio moj izbor. Ovdje je moja obitelj, prijatelji i cijeli moj mali svemir. Nakon svih putovanja postalo mi je još jasnije da je najveći privilegij moći živjeti u gradu koji voliš, a istovremeno raditi projekte diljem svijeta. Upravo mi je ta povezanost s gradom dala osjećaj stabilnosti i inspiraciju koju ne bih mijenjao ni za jednu drugu adresu.

Iza vašeg rada stoji i velika podrška obitelji. Koliko vam znači što supruga i djeca sudjeluju u tom kreativnom svijetu i koliko su oni dio vaše priče?

– Obitelj mi je uvijek bila najveća podrška i najveća motivacija. Kreativan posao često ne završava kada iziđete iz studija, ideje se rađaju za obiteljskim stolom, tijekom šetnje ili na putovanjima. Zato je sasvim prirodno da su supruga i djeca dio tog svijeta. Ne gledam na to kao na posao koji radim sam, nego kao na zajedničku priču. Svatko doprinosi na svoj način, bilo idejom, savjetom ili jednostavno podrškom u trenucima kada nastaju novi projekti. Mislim da je upravo zbog toga sve što radimo iskrenije i autentičnije.

– Obitelj me drži čvrsto na zemlji. Nakon svih međunarodnih projekata i suradnji, najvažnije mi je vratiti se kući. To je mjesto gdje dobivam novu energiju i perspektivu. Na kraju dana, najveći uspjeh nije raditi s velikim svjetskim imenima, nego stvoriti život u kojem možeš raditi ono što voliš, a pritom biti okružen ljudima koje voliš. Bez moje male familije, sve ovo za mene ne bi imalo smisla.

‘Najveći uspjeh nije raditi s velikim imenima’

Vaš fotografski potpis snažno je vezan uz crno-bijelu fotografiju. Što vas privlači upravo toj estetici? Zašto ste se odlučili upravo za analogni proces stvaranja?

– Crno-bijela fotografija me privlači jer oduzima sve ono što nije važno. Kada nestane boja, ostaju svjetlo, sjena, ritam i emocija. Tada fotografija više ne može računati na efekt, nego isključivo na svoju priču. Upravo me ta iskrenost oduvijek privlačila. Film je bio moj prvi fotografski medij i na njemu i danas dobivam emociju koju digitalna fotografija ponekad može učiniti pomalo sterilnom. Međutim, nikada nisam bio od onih koji romantiziraju analogiju ili misle da je ona sama po sebi bolja. Analogno i digitalno samo su različiti alati. Na kraju je uvijek važan konačni rezultat i fotografija koja ostaje, a ne način na koji je nastala.

– Ono što mi analogni proces pruža jest određena doza neizvjesnosti i strpljenja. Volim to što ne vidim rezultat odmah. Negative razvijam tek nakon nekoliko mjeseci i često u međuvremenu zaboravim što sam snimio. Kada ih ponovno pogledam, imam osjećaj kao da ih promatra netko drugi. Taj odmak mi je iznimno važan jer fotografiji dopušta da "odstoji", a meni daje priliku da je gledam bez emocije trenutka u kojem je nastala. Mislim da je upravo taj sporiji odnos prema fotografiji razlog zbog kojeg i danas ostajem vjeran filmu.

Živimo u vremenu u kojem gotovo svi fotografiraju mobitelom, a umjetna inteligencija sve više ulazi i u kreativne profesije. Kako gledate na budućnost fotografije?

– Fotografija se oduvijek mijenjala zajedno s tehnologijom. Od tamne komore, preko digitalnih fotoaparata, pa danas do umjetne inteligencije – svaki novi alat izazivao je određeni strah. Mislim da ni ovaj put neće biti drukčije. Ne bojim se umjetne inteligencije niti fotografije snimljene mobitelom. Naprotiv, mislim da je sjajno što danas gotovo svatko može stvarati slike. Ono što će uvijek činiti razliku nije alat, nego čovjek koji ga koristi. Fotoaparat, mobitel ili umjetna inteligencija sami po sebi nemaju ideju, iskustvo ni emociju. Oni mogu pomoći u realizaciji, ali ne mogu zamijeniti autentičan pogled na svijet.

– Danas, kada nastaje više fotografija nego ikada u povijesti, upravo će autentičnost postati najvrjednija valuta. Sve je lakše proizvesti savršenu sliku, ali je sve teže stvoriti fotografiju koja će nekoga zaustaviti i natjerati da osjeti nešto. Mislim da će upravo zato vrijednost autora biti još veća. Ljudi neće tražiti samo tehnički besprijekorne slike, nego radove iza kojih stoje iskustvo, osobnost i prepoznatljiv pogled. Tehnologija će se mijenjati, ali potreba za iskrenom pričom i ljudskom emocijom uvijek će ostati ista.

Projekt iz Velog Varoša koji je osvojio svijet

Vaš je rad prepoznat kroz nagrade, objave u knjigama i časopisima. Postoji li neki koji vam je posebno ostao u sjećanju ili na koji ste danas najponosniji? Zašto upravo taj?

– Naravno da godi kada vaš rad bude prepoznat kroz nagrade, objave u knjigama ili međunarodnim časopisima. Svaka od tih potvrda znači da je ono što stvarate pronašlo put do publike i ljudi iz struke. Međutim, nikada nisam radio zbog nagrada niti su mi one bile glavni cilj.

– Ako bih ipak morao izdvojiti jedan projekt koji mi je osobno najdraži, onda je to Rootylicious. Na njemu sam radio sa svojim prijateljima Vinkom Pelicarićem i Eduardom Raosom. To je bio projekt koji je nastao u malom studiju u Velom Varošu u Splitu, iz čiste želje da napravimo nešto drukčije i pomaknemo vlastite granice.

– Nismo razmišljali o nagradama ni o međunarodnom uspjehu, ali upravo je taj projekt osvojio neka od najprestižnijih svjetskih priznanja u području digitalnog dizajna i interaktivnih medija te je predstavljen u više Taschenovih knjiga. Kada danas gledam unatrag, shvaćam da je upravo Rootylicious otvorio vrata svemu što je uslijedilo. Bio je to trenutak u kojem smo dokazali sebi da iz jednog malog studija u Splitu možemo stvoriti rad koji će biti prepoznat na svjetskoj razini. Možda mi je upravo zato taj projekt i danas najdraži. Ne zbog nagrada koje je osvojio, nego zato što me uvijek podsjeti da veličina ideje nikada ne ovisi o veličini grada ili studija iz kojeg dolazi.

Ljudi i njihovi svakodnevni trenuci često su u središtu vaših fotografija. Što vas najviše privlači u tim nenametljivim prizorima?

– Ljudi su oduvijek u središtu mog interesa. Danas, kada svi negdje žurimo, imam osjećaj da sve manje primjećujemo jedni druge. Upravo zato najviše volim fotografirati obične, nenametljive trenutke koji traju svega nekoliko sekundi, a govore puno o ljudima i vremenu u kojem živimo.

– Ono što me pokreće svakoga dana jest pokušaj da uhvatim dobrotu u ljudima. Vjerujem da je ona i dalje svuda oko nas, samo je često ne primjećujemo dovoljno. Fotografija mi daje priliku da te male geste, poglede i trenutke sačuvam od zaborava. Istovremeno, iza takve fotografije ne stoji samo slučajnost. Meni je iznimno važna kompozicija, svjetlo i tehnička preciznost. Mislim da je upravo u uličnoj fotografiji to najteže postići. U djeliću sekunde morate prepoznati trenutak, predvidjeti što će se dogoditi, pronaći savršenu kompoziciju i pritom zadržati spontanost prizora. Upravo toj ravnoteži između emocije i zanata uvijek težim.

Kada se u jednom kadru spoje ljudska priča, iskren trenutak, svjetlo i dobra kompozicija, tada nastane fotografija koja može trajati. Upravo su takvi trenuci razlog zbog kojeg me fotografija i danas jednako veseli kao i prvoga dana.

Split bez uljepšavanja i turističkih razglednica

Kako vi osobno vidite Split i na koji ga način pokušavate prikazati kroz svoj objektiv?

– Split je za mene puno više od kulise ili mjesta u kojem živim. To je grad u kojem sam odrastao, u kojem su moja obitelj, prijatelji i cijeli moj svemir. Mislim da upravo zato ovaj grad fotografiram drukčije. Ne pokušavam prikazati razglednicu, nego njegov karakter.

– Najviše me zanimaju ljudi, njihove svakodnevne navike i odnos koji imaju prema prostoru u kojem žive. Volim trenutke kada se stari grad susretne s novim životom, kada sunce na trenutak oboji kamene ulice ili kada obična svakodnevna scena postane nešto posebno zahvaljujući svjetlu i kompoziciji.

– Mislim da je najveća vrijednost Splita njegova autentičnost. On nije savršen grad i upravo ga to čini zanimljivim. U njemu postoji određena energija, spontanost i mediteranski način života koji se ne mogu umjetno stvoriti. To pokušavam prenijeti svojim fotografijama. Volio bih da netko tko pogleda moje fotografije ne vidi samo Split, nego da osjeti kako je živjeti u njemu. Ako uspijem prenijeti taj osjećaj, onda mislim da je fotografija ispunila svoju svrhu.

Nakon više od dvadeset godina rada u kreativnoj industriji, od velikih međunarodnih projekata do autorske fotografije – što vas danas još uvijek pokreće i čemu težite u svom radu?

– Mislim da me i danas pokreće ista stvar koja me pokretala na početku – znatiželja. Još uvijek imam potrebu učiti, istraživati i iskušavati nove ideje. Onoga trenutka kada čovjek pomisli da je sve naučio, mislim da prestaje rasti, bez obzira na profesiju.

- I nakon više od dvadeset godina rada osjećam jednako uzbuđenje kada započinjem novi projekt. Bilo da je riječ o međunarodnoj suradnji, uličnoj fotografiji iz Splita ili uređenju prostora – poput jednog od novijih projekata u centru grada u suradnji s Philipom Morrisom - svaki novi zadatak doživljavam kao priliku da ispričam novu priču i pomaknem vlastite granice.

Sve manje razmišljam o tome što će ostati iza mene, a sve više o tome kako ostati iskren u onome što radim. U svijetu u kojem se trendovi mijenjaju iz dana u dan, najveći je izazov zadržati vlastiti rukopis i ostati vjeran sebi. Na kraju, najveća privilegija nije raditi velike projekte, nego i nakon svih ovih godina s istim žarom dolaziti u studio i imati osjećaj da najbolje tek dolazi. Mislim da je upravo taj osjećaj ono što me svakoga jutra ponovno pokreće.