Štogod radio, nemoj zaspati - upozoravala je prijatelja Nancy, heroina horora “Strava u Ulici brijestova“. Redatelj filma Wes Craven nije poslušao Nancy. Utonuo je u duboki san iz kojeg se nažalost više neće probuditi. Majstor filmske strave i užasa umro je kasnim satima nedjelje u 76. godini izgubivši bitku protiv tumora na mozgu, većeg čudovišta od svih monstruma iz njegovih horora.

Craven je stvorio nekoliko takvih likova za anale, od Freddyja Krugera (“Strava u Ulici brijestova“) do Ghostfacea (“Vrisak“), koji su u snovima proganjali generacije filmofila. Iako se znao solidno okušati u drami (“Glazba moga srca“ s Meryl Streep) i posebice trileru (“Noćni let“), Cravenov forte je bio horor i zauvijek ga zadužio.

Žanr horora s njegovim je odlaskom izgubio jednog od posljednjih redateljskih meštara i inovatora čije bi se ime trebalo izgovarati sa strahopoštovanjem, autora barem pet velikih filmova strave otisnutih u analima žanra krvavocrvenom tintom. Na horor scenu Craven je stupio početkom sedamdesetih, u vrijeme postvijetnamske klime stvorene za alegorične žanrovske filmove o američkom društvu i preuzeo štafetu od Georgea Romera.

Wes Craven ispred plakata remakea njegovog kultnog filma 'Brda imaju oči'

U kultnom prvijencu “Last House On The Left“ (1972.), reklamiranom superzvučnom krilaticom “Da se ne onesvijestite, ponavljajte 'To je samo film'…“, Craven je navijestio svoju veličinu i promijenio krajobraz strave. Nadahnuta Bergmanovim “Djevičanskim izvorom“, “Posljednja kuća nalijevo“ je širom otvorila vrata kasnijim primjercima žanra sedamdesetih poput “Teksaškog masakra motornom pilom“ (1974.), ali i egzekucijom nasilja utjecala na oblikovanje takozvanih torture porn horora 21. stoljeća.

Suprotstavivši nuklearnu obitelj kanibalističkim strvinarima bogu iza nogu, Craven je u još jednom kultnom filmu “Brda imaju oči“ (1977.) ponovno otišao korak dalje redefiniravši hororske trope sukoba urbanog i primitivnog/čudovišnog, načinjene arhetipskim u “Psima od slame“, “Oslobađanju“ i “Teksaškom masakru“.
Vrhunac karijere ostvaruje s remek-djelom “Strava u Ulici brijestova“ (1984.).

Ultimativni “slasher“ (koljački) horor predstavio je nezaboravnog napadača u snovima Freddyja Krugera, najveću noćnu moru tinejdžera s izgorenim licem i britvama na rukavicama. Michael Myers (“Noć vještica“) i Jason Voorhees (“Petak 13.“) lovili su tinejdžere na javi, a Freddy ih je ubijao kad bi legli u krevet, bježeći od takvih “babaroga“ iz stvarnosti u siguran svijet snova.


Craven je ingeniozno brisao granicu sna i jave, stvarajući šokove likovima i gledateljima taman kad pomisle da je sve to što proživljavaju/gledaju samo “bad dream“. Njegovi horori bili su interaktivno kinoiskustvo da su se gledatelji nerijetko osjećali kao da se nalaze u filmu, što je Craven podvukao metafilmskim sedmim dijelom “Strave u Ulici brijestova“ (“Wes Craven's New Nightmare“, 1994.) i kvadrilogijom “Vrisak“ (1996. - 2011.).

U tim filmovima Craven je refleksivno preispitivao svoju ostavštinu i pravila žanra horora do granica parodije, no pritom uspijevao preplašiti publiku i u trenucima njezina smijeha zbog opipljive prijetnje preseljenja filmske strave u stvarni svijet. “To (ni)je samo film“ scena iz “Vriska 2“ (1997.), kad djevojka u kinu gine na gotovo identičan način kao ženski lik u hororu projiciranom iza njezinih leđa, možda je najveća noćna mora koju nam je Craven ostavio da (od)sanjamo. Laku noć.

Otkrio Johnnyja Deppa Iz Cravenove filmografije vrijedi izdvojiti i njegove - uvjetno rečeno - manje poznate filmove poput “Čudovišta iz močvare“ (1982.), “Zmije i duge“ (1988.), “Napadača“ (1990.), “Ljudi pod stubama“ (1991.)... Potonja tri osobita su preporuka za filmofile, skriveni draguljčići koji traže opetovana gledanja. A da još uvijek i u poodmaklim godinama može režirati zanimljive horore, Craven je potvrdio pretposljednjim filmom “My Soul To Take“ (2010.). Sa “Stravom u Ulici brijestova“ publici je otkrio Johnnyja Deppa, a u “Glazbi moga srca“ režirao Meryl Streep u još jednoj ulozi nominiranoj za Oscara. Koliko su njegovi filmovi ostavili traga, svjedoči činjenica da su doživjeli više ( “Posljednja kuća nalijevo“, “Brda imaju oči“) ili manje uspješne remakeove (“Strava u Ulici brijestova“).