StoryEditor
Slikarstvotri splitske izložbe

Matt Mullican: Što sam stariji, rjeđe ‘padam u trans‘. Ali moći će se vidjeti dva prilično neprijatna videozapisa s mojih seansi pod hipnozom

13. listopada 2020. - 14:37
Matt Mullican: Ja sam poznat umjetnik, no moja majka bila je slavna, poznavala je sve važne umjetnike od Fride Cahlo do Marcela Duchampa

Izložba radova Matta Mullicana nazvana "Entering the Picture" bit će otvorena večeras u 19 sati na tri lokacije u Splitu – u Zavodu HAZU, u Galeriji umjetnina te u galeriji Kula, koja je i domaćin ovome intrigantnome umjetniku. Izložba ostaje u Splitu mjesec dana te donosi frotaže, transparente, skulpture, radove na papiru, videa i instalacije.

Rad Matta Mullicana je globalno poznat i ne uklapa se u općeprihvaćene umjetničke kategorije i nomenklaturu. On sam za svoju umjetnost kaže da je "komplicirana" te da ga, koliko on znade, odlično razumiju "samo njegov galerist i supruga", dok većina publike ipak traži dodatna objašnjenja. To međutim ništa ne umanjuje atraktivnost njegove umjetnosti koja, od samih početaka, intenzivno istražuje performanse pod hipnozom kada Mullican u stanju transa nastupa pred publikom pokušavajući tako demistificirati odnos umjetničkog djela i procesa percepcije. U neprekidnom pokušaju da objasni i strukturira ono što je oko njega, Mullican je od ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća radio na razvoju složenog sustava modela i simbola koji naziva "pet svjetova", a koji odgovaraju različitim razinama percepcije predstavljenima s pet boja. U Splitu predstavlja svoju svojevrsnu retrospektivu premda kaže kako umjetnici ne vole retrospektive "jer se plaše da će dozvati smrt". No, dodaje, on se ne boji smrti...

– Nikad nisam bio u Hrvatskoj – kaže Matt Mullican. – Niti kao turist nisam bio u Splitu premda živim relativno nedaleko, u Berlinu. Zato sam ovu izložbu s velikom radošću iskoristio da čitav tjedan provedem ovdje te da postavimo izložbu, ali i da se malo upoznam s vašim gradom. Impresioniran sam prostorima u kojima sam postavio svoje radove... Zbilja impresioniran!

U kojem smislu?

– Vidite, u Kuli sam postavio goleme panoe koji su u tom drevnom ambijentu jednostavno "prodisali" na jedan novi način. Sama činjenica da je riječ o objektu koji datira iz trećeg stoljeća je... Nevjerojatan! S druge strane, u palači Milesi sam na dva kata izložio radove koji također komuniciraju s tom palačom, dok sam u Galeriji umjetnina, u skladu s koncepcijom toga prostora, išao na treći model... U Galeriji umjetnina moći će se vidjeti i dva videozapisa s mojih seansi pod hipnozom. Dvije prilično neprijatne videosnimke.

PRODOR NA ISTOK

Kako neprijatna?

– E to ćete sami morati vidjeti. Ukratko, u Splitu izlažem na tri mjesta, s tri pristupa, tri različite cjeline. Do sada sam u životu otvorio 250 samostalnih izložbi, a izložba u Splitu je dio moga nastojanja da se više približim istoku Europe. U tom smislu, postavio sam izložbe i u Varšavi i Bukureštu.

Hoćete li u Splitu "padati u trans"?

– Ne, neću. Što sam stariji, to sve rjeđe radim, ali dvije videosnimke koje sam donio dat će publici mogućnost uvida u taj dio mojeg opusa.

Kazali ste da je vaša umjetnost "komplicirana". Trebamo li imati kakav vodič, ključ za razumijevanje vašeg rada, barem mi koji nismo podrobnije upoznati s vašim opusom?

– To me je pitala i moja supruga kad smo došli. Ona je, znate, kustosica, i baš je kazala: Hoće li ljudi ovdje u Splitu shvatiti tvoj rad? Vjerujem da hoće! U tom smislu, napravili smo i određene videosmjernice i materijale, a uostalom, na izložbe i tako ne idu oni koji ne razumiju umjetnost. To je tako svuda, pa i ovdje. Nije teško shvatiti mojih pet svjetova, pet temeljnih nivoa koji sačinjavaju život, svijet, umjetnost, nas... Sve!

Čitala sam ponešto o tome, ali... Znam da je nezahvalno tražiti od umjetnika da pojašnjava svoju umjetnost, ali...

– Zašto bi bilo nezahvalno? Vidite, ja o tome rado pričam... Recimo ovako... Imate li kakve ključeve kod sebe?

Ključeve?! Da... Evo vam ključeve, nadam se da nije neki hokus-pokus u kojem neću imati s čim otvoriti vrata kad se vratim kući.

–​ Haha, ne, ne... Evo vidite, to je svežanj vaših ključeva koje ste upravo izvadili iz svoje torbe i dali mi ih. No zamislimo da je ispred nas prostorija u kojoj je temperatura ogromna, temperatura koja tali željezo i plastiku i ovaj vaš kožni privjesak. Bacimo ove ključeve tamo i vidjet ćemo da od njih neće ostati ništa nego materija! Obični materijal... To je zelena razina koja sugerira fizičke, materijalne elemente. To je ono od čega je sve sazdano.

KLJUČEVI JEDNOSTAVNA ČOVJEKA

Dakle, moji ključevi sad su... Nema ih?

– Ima ih, ali nisu ključevi. Do maloprije, oni su bili dio vašeg svakodnevnog života, bili su u vašoj torbi, pripadali su plavom "svijetu bez okvira", svijetu u kojem ne razmišljamo o njima, samo su tu i mi ih koristimo. No zamislimo da su ovi ključevi bili nekad u vlasništvu neke slavne osobe, recimo da su to ključevi kuće Elvisa Presleyja, kuće u kojoj je on umro i da vi imate dokaz da su to zbilja njegovi ključevi koji danas, čudnim spletom okolnosti, otvaraju vrata baš vaše kuće.

No, tu već moram uključiti maštu...

– Da! Sad ključevi idu na aukciju, postaju izložak u kući slavnih, stavljamo im oznaku i oni postaju dio žutog "svijeta u okviru", svijeta gdje predmeti postaju vrijedni, svijeta u kojem se nalazi i umjetnost. No recimo da sam te ključeve, te skupo plaćene ključeve koji su nekad pripadali Elvisu, dobio na poklon od meni jako važne osobe, koja, međutim, nije znala da ja imam otpor spram ključeva. Ja sam, recimo, ključofob! Nekad sam doživio neku traumu vezanu uz ključeve i imam užasan otpor prema svemu čemu ključevi trebaju, za mene su ključevi simbol nečeg jezivog i strašnog o čemu ne mogu niti pričati. To je svijet rezerviran za jezik i simbole.

Priznajem, jest komplicirano... Ali i zanimljivo. Mogli biste biti i pripovjedač.

– Da? Drago mi je. I konačno, recimo da ja iz te svoje traume, iz tog jezika i simboličnog značenja ključeva, imam ideju o svijetu bez ključeva. Želim sagraditi mjesto na nekoj plaži, negdje gdje ključevi ne postoje. To je mjesto gdje možete ostaviti svoj bicikl, a da ne stavite ključ i katanac, naselje u kojem nema nikoga tko će vam ukrasti bicikl niti vam provaliti u kuću. To je moja fantastična ideja koju označavam crvenom bojom, bojom za subjektivnost i za ideje. Razumijete?

Da.

– I sve je to, svi ti svjetovi su tu, oni su upleteni jedan u drugog i zato su zapravo krajnje jednostavni. Po mome mišljenju, sve je doista jako jednostavno. Ja sam jednostavan čovjek.

SVE O MOJOJ MAJCI

Jeste li i odrastali tako, jednostavno?

– Hm... Znate da su moji roditelji bili umjetnici?

Naravno.

– Dakle, ne mogu reći da sam odrastao jednostavno, premda sam uvijek imao nevjerojatnu podršku mojih roditelja, i oca Leeja Mullicana, i posebno majke. Moja majka Luchita Hurtado​ kad sam imao deset godina proglasila me je genijem.

Bogami, težak teret.

– Ne bih rekao. Pogotovo što su me u školi smatrali glupanom.

Ozbiljno?

– Da. Imao sam disleksiju, što se smatralo znakom gluposti. Tako sam spram škole imao užasan otpor i zapravo sačuvao samopouzdanje zahvaljujući majci.

Vaša majka je nedavno preminula, samo dva mjeseca prije negoli je napunila stotu. No slavu je stekla jako, jako kasno.

– Da, da... Nije to kasno, to je bilo doslovno s 95 godina. Ona je svojom prvom samostalnom izložbom u londonskoj Serpentine galeriji doslovno preko noći postala slavna. Ja sam poznat umjetnik, no ona je slavna. Bilo je nevjerojatno vidjeti svu silu doista važnih ljudi, čak i celebrity​ja, koji su se gurali oko nje dok sam je vozio u kolicima na otvorenju u Londonu. Mogla je hodati, ali joj je bilo draže da je vozim...

Zašto je žena toga kalibra, takva umjetnica, čekala 95. da se predstavi?

– Nije joj bilo važno. Jednostavno, njoj to nije bilo važno! Važan joj je bio rad, a ne izlaganje i slava. Uostalom, ona je i sama rekla: Prvo obitelj, a onda sve ostalo! Umrla je prije mjesec i pol dana, a 28. listopada bi napunila ravno sto godina. Bila je izvanredna osoba, zadnja umjetnica jednog iščezloga svijeta. Poznavala je osobno sve važne umjetnike svoga doba – od Fride Cahlo do Marcela Duchampa! Nevjerojatna žena, prava Latina i velika majka i umjetnica. Mislim da sam od nje povukao dobre umjetničke gene pa su i moja djeca, sin i kći, blizanci, također odlični umjetnici. Doduše, bilo bi zbilja neobično da su izabrali išta drugo – baka i djed umjetnici, otac umjetnik, majka kustosica... Umjetnost im je u krvi!

Hipnoza i trans kao put do publike

U skladu s newyorškom umjetničkom scenom sedamdesetih i osamdesetih godina, gdje je umjetnički put započeo u krugu umjetnika koji su u povijesti umjetnosti 20. stoljeća postali poznati kao The Pictures Generation, Mullican se već tada usmjerio na istraživanje važnosti metoda i kodova vizualnog jezika, a njegove seanse s hipnozom i poniranjem u stanje transa proslavile su ga među širom publikom. Rođen je 1951. u Santa Monici, živi i radi u Berlinu i New Yorku, prvu je samostalnu izložbu imao već u 21. godini, slovi kao jedan od najvažnijih umjetnika generacije. Od brojnih samostalnih izložbi mogu izdvojiti one u MoMA-i te Metropolitan Museum u New Yorku, Tate Modern u Londonu, Centre Pompidou u Parizu... Njegovi radovi prikazani su više puta na Dokumenti i Venecijanskom bijenalu te na bijenalu u Sao Paulu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. listopad 2020 16:35