StoryEditor
Slikarstvovožnja preko granica

Duje Mrduljaš, vlasnik i ravnatelj galerije ‘Kula‘, doveo je u Split važna svjetska likovna imena, a jedini je ravnatelj koji osobno ide po umjetnine

5. ožujka 2020. - 08:00
Duje Mrduljaš: Preuzeo sam ustanovu od oca prije desetak godina, ali promijenio sam izlagački koncept i okrenuo se više suvremenoj umjetnosti  Duje Klarić/hanza media

Prošle godine mala splitska Galerija “Kula” bila je jedna od najatraktivnijih u Hrvatskoj.

Upravo su u “Kuli” izlagali neki od najpoznatijih i najuspješnijih umjetnika svijeta, mnogi od njih među top 50 najtraženijih slikara i kipara, a mnogi od njih i osobno su otvorili svoje izložbe. Duje Mrduljaš, 44-godišnji vlasnik i ravnatelj “Kule”, usprkos svojoj golemoj skromnosti, nije izbjegao brojne znakove poštovanja, ali i čuđenja budući da upućeni vrlo dobro znaju koliko je energije potrebno uložiti u takav program.

Prošle dvije godine imali ste izvanredan izložbeni program kojim su dominirali europski i svjetski umjetnici. Budući da takva praksa u Hrvatskoj nije česta, osobito kod privatnih galerija, većinu zanima – kako to uspijevate?

– Da, zaista, prošle godine imali smo izvanredan program, posložilo nam se da na 25. obljetnici rada galerije imamo tri umjetnika svjetskoga glasa, Tonyja Cragga, Petera Halleyja i Heima Zoberniga, i tri fantastične izložbe domaćih umjetnika Kažimira Hraste, Gorana Trbuljaka i Ante Rašića. Realizacija nekih izložbi bila je vrlo komplicirana, pogotovo izložba Tonyja Cragga, čija su djela, kako znate, monumentalna. Imali smo sreće jer smo uspjeli s umjetnicima dogovoriti izložbe koje su nama bile prihvatljive tehnički i financijski, a opet su na visokoj razini predstavile njihovo stvaralaštvo.

Prije desetak godina počeo sam s idejom da osim domaćih umjetnika godišnje imam dvije, tri izložbe stranih umjetnika, ali da to budu etablirani umjetnici i da publici u Splitu omogućim da u svojem gradu imaju priliku vidjeti izložbe stranih umjetnika koji izlažu u priznatim galerijama i muzejima diljem svijeta.

image
Duje Mrduljaš: Galerija nije naš izvor prihoda, supruga i ja imamo i druge poslove i ne ovisimo o radu i prihodima galerije

Je li te velike umjetnike teško nagovoriti da dođu u Split?

 

– Da bi umjetnik pristao na takvu izložbu, on vam prvo traži povijest djelovanja galerije i popis umjetnika koji su tu izlagali, tako da mi je jedna izložba otvarala vrata drugoj, a nastojao sam se penjati sve više i tražiti umjetnike koji su pri vrhu svjetske suvremene umjetničke scene. Tony Cragg sigurno ne bi izlagao u galeriji da na popisu umjetnika koje sam do tada izlagao nisam imao imena Mimma Paladina, Herberta Brandla, Juliãa Sarmenta, Ignasija Aballija, Dana Perjovschog, Michaela Snowa

 

Koliko vam vremena zapravo treba od početne ideje do postavljanja izložbe kod umjetnika kakav je, primjerice, Tony Cragg? O čemu ovisi realizacija tako velikog događaja? Igra li ulogu i temperament umjetnika?

– To je proces koji traje do dvije godine, a nekada i duže. Prvo pošaljem prijedlog umjetniku i ako je on zainteresiran, počnemo s dogovorima oko radova koji će biti izloženi i oko tehničkih detalja izložbe. Veliki je problem što do same godine kad se izložba realizira ne možete znati koliki vam je budžet za tu izložbu jer rezultati natječaja budu te iste godine u siječnju ili veljači. Evo sada je ožujak, a ja još ne znam koliki mi je budžet za ovu godinu! Izložbe nikada ne otkazujem s moje strane, jer smatram to vrlo neprofesionalnim i dio posla već je odrađen, nego se nastojim snaći. Realizacija ovisi o sredstvima koja dobijete i samom umjetniku, koliko je on sam spreman prilagoditi se ovim našim “specifičnim” situacijama. Naravno, temperament umjetnika vrlo je bitan, jer ako on postavlja nekakve specifične uvjete, a mi ih ne možemo realizirati, te izložba u samome startu otpada.

Primjerice...

 

– Primjerice, imali smo situaciju kad je jedan kolekcionar, koji je posjedovao rad koji je umjetnik htio izložiti, tražio da njegov rad bude sam transportiran u posebnom klimatiziranom kombiju te da u Split dođe njegov kustos koji će rad otpakirati i postaviti, te ga isto tako zapakirati, što je, naravno, bilo financijski nemoguće, ali to vam je vani sasvim normalna situacija. Na kraju je sam umjetnik pristao da izlaganje tog rada izostavimo. Sigurno je vrlo bitno kakav je umjetnik kao osoba, te hoće li stvari komplicirati ili će se prilagoditi. Organizacija izložbe Tonyja Cragga tekla je bez ikakvog problema, on je bio izuzetno zadovoljan i siguran sam da ovo neće biti njegov zadnji posjet Splitu.

Kako se financirate? Budući da je “Kula” mikrogalerija, kako pokrijete troškove osiguranja?

 

– Galerija je neprofitna izlagačko-izdavačka ustanova. Dakle, mi se isključivo bavimo izložbenom i izdavačkom djelatnošću. Financiramo se putem javnih natječaja u kulturi, donacijama i sponzorima. Izložbe koje smo organizirali iziskuju prilična financijska sredstva. Putem javnih natječaja u kulturi dobijemo sredstva koja se moraju utrošiti u realizaciju programa, ali nisu dostatna za izvršenje programa pa smo prisiljeni snalaziti se i prilagođavati, te tražimo druge izvore financiranja.

image
Duje Mrduljaš: Uvažavam i tražim mišljenja osoba koje izuzetno cijenim i s kojima surađujem od samih početaka. To su Tonko Maroević, Ive Šimat Banov i Dalibor Prančević
 

No rad u galeriji nije vaš jedini obiteljski izvor prihoda. Daje li vam to potrebnu slobodu i neovisnost?

 

– Istina, galerija nije naš izvor prihoda, supruga i ja imamo i druge poslove, tako da nam to omogućuje da imamo nekakvu slobodu i ne ovisimo o radu i prihodima galerije, što, naravno, uvelike olakšava.

Otkako se vaš otac Stanko Mrduljaš povukao u mirovinu, korjenito ste promijenili pristup poslu. Je li lakše raditi s domaćim ili sa stranim umjetnicima?

 

– Da, preuzeo sam ustanovu od oca prije desetak godina, iako sam već godinama bio prisutan. Veoma sam mu zahvalan jer me je još kao dijete uveo u svijet umjetnosti, te se sigurno ne bih bavio umjetnošću da nije bilo njega. Istina, promijenio sam izlagački koncept galerije i okrenuo se više suvremenoj umjetnosti. Što se tiče umjetnika, stranac ili domaći, to nema nikakve veze, bitan je njegov rad i, naravno, ako je jednostavan čovjek, tim bolje. Ipak, realizacija izložbi naših umjetnika puno je jednostavnija i iziskuje ukupno manje troškova, a godišnje imamo četiri ili pet izložbi hrvatskih umjetnika.

 

Jednom ste mi kazali kako sami, osobno idete i po slike, razvozite umjetnike, pratite ih u hotel... te da vas ponekad zamijene s “osobljem” i pitaju “a gdje je galerist?”. Događaju li se i sada takvi nesporazumi?

– Transport radova specijaliziranim kompanijama košta strašno puno, toliko da bi mi cijeli budžet išao samo na transport, tako da da većinom to obavljam sam ako je moguće. Događale su se svakakve smiješne situacije...

Kad sam išao po radove Mimma Paladina u Italiju, njegov mi je asistent rekao da mu se još nikad nije dogodilo da sam ravnatelj dođe po radove, tako da ako samo negdje trebam pokupiti radove, više se niti ne predstavljam kao ravnatelj, nego glumim vozača Galerije “Kula”.

Ha-ha-ha...

 

– Recimo, kad smo imali izložbu Petera Halleyja, njegova supruga nije došla s njim u Split, ali u tom trenutku bila je na jednom domjenku u New Yorku. Tada ju je jedan čovjek pitao gdje joj je suprug, a ona je rekla da u Splitu, u Hrvatskoj, ima izložbu. Onda ju je taj čovjek pitao: “Pa što vi radite u New Yorku, zašto niste s njim u najljepšem gradu na svijetu?” Znate tko je bio taj čovjek? Rockefeller!

Kako zapravo sastavljate listu umjetnika koje želite predstaviti?

 

– Kreiranje izložbenog programa rezultat je dugog proučavanja i razmišljanja o tome kojeg umjetnika izlagati i zašto. Kada razmišljam o stranom umjetniku, moram uzeti u obzir gdje su mu radovi skladišteni, te gdje mu je studio, jer to mi je vrlo bitno zbog transporta i osiguranja radova, koje su mi najveće stavke u budžetu. Iako sam odlučujem o izložbenom programu galerije, moram napomenuti da uvijek uvažavam i tražim mišljenja osoba koje izuzetno cijenim i s kojima surađujem od samih početaka. To su Tonko Maroević, Ive Šimat Banov i Dalibor Prančević, od njih sam puno naučio i njihovi su mi savjeti uvijek dobrodošli. Imao sam sreće da sam izlagao velike umjetnike, ne samo hrvatske nego i međunarodne, koji su prije svega i veliki ljudi i koji su mi u svakom pogledu pomagali oko realizacije, a ne otežavali.

Mnogi su se, čula sam osobno, zapitali “kako je nagovorio Mimma Paladina i Tonyja Cragga da izlažu u Splitu”?

 

– Da, to je uobičajeno pitanje. Kako si došao do njega? U onome trenutku kad se odlučim koga želim izlagati, jednostavno pokušavam preko osoba s kojima sam već u kontaktu doći do umjetnika kojega želim u svome programu. Do nekih umjetnika dođem jednostavnije, a do nekih teže, ali cijeli je taj proces zanimljiv. Prije desetak godina krenuo sam hrabro, misleći kako ću poslati e-mail i oni će odgovoriti, međutim, to baš nije bilo tako. Shvatio sam da se u taj svijet ne ulazi lagano, nego da morate imati dobar izlagački program i dobre preporuke.

Jeste li na neku izložbu posebno ponosni?

 

– Teško mi je izdvojiti izložbu na koju sam posebno ponosan jer ustanova je u 25 godina priredila više od 250 izložbi. Ipak, moram naglasiti dvije suradnje na koje sam iznimno ponosan – preko 15 godina suradnje sa Zavodom za znanstveni i umjetnički rad, HAZU-a u Splitu, u čijim je prostorima priređeno više od 40 monografskih ili retrospektivnih izložbi. Stoga sam akademiku Davorinu Rudolfu i svim akademicima iznimno zahvalan na ovoj suradnji i podršci. Također izdvajam suradnju s Galerijom umjetnina i bivšim ravnateljem Brankom Franceschijem, kojemu sam također zahvalan.•

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. studeni 2020 07:49