Senka Bulić: Nama zarobljenima u provinciji treba Patti Smith

Na snimanju sam, zovite kasnije – bio je SMS Senke Bulić u četvrtak odmah nakon što je u vezi s njenim ravnanjem “Splitskim ljetom” obznanjeno kompromisno rješenje iz Banovine po kojemu ona ostaje na čelu ljetnog festivala dok se ne dogovori izmjena pravilnika. U noći na petak pristala je na razgovor za nedjeljnu “Slobodnu Dalmaciju” u kojem je odlučno odbila komentirati posljednje splitske događaje.

- Posvećena sam umjetnosti i samo o njoj želim razgovarati - odgovara nam na pokušaj da ipak izmamimo koju riječ. I zatim će o svojem poslu govoriti s istim onim žarom i nadahnućem s kakvim još uvijek, nakon nekoliko desetljeća pristupa kazališnim projektima, veseli se poput djeteta novome, neistraženome, neviđenome...

Čini se da radite na mlazni pogon. Što to snimate ovih dana?
- Snimala sam u studiju neke lijepe tekstove za radio.Volim radio, voljela bih da živim u onim uzbudljivim vremenima kad su radio-drame mijenjale svijet, kad se dnevni ritam određivao prema emisijama koje volimo. I Artauda, kojim sam se bavila zadnje tri godine, radila sam po principu tonskih instalacija. Radio je rijetka oaza za umjetnike. Gledala sam savršenog “Macbetha” Anne Bogart, koji se odvija u radio-studiju, i sastoji se od zvukova koje proizvode glumci koji potom interpretiraju uloge od savršenih nijansi. Radio moramo sačuvati radi vlastite higijene.

Puno radite i dobro ste raspoloženi. Vjerojatno baš zbog toga?
- Stvarati, to je moj život, nikad nisam dijelila privatno od kazališta, kod mene te crte razdvajanja nema. I privatno sam okružena glumcima, scenografima, slikarima, glazbenicima, plesačima, kostimografima, redateljima… Sama volim stvarati iz različitih pozicija, teško mi je rangirati važnost motiva. Volim svoj glumački posao, ostvarujem se i kao redatelj, a volim i drugima stvarati uvjete da se dogodi uzbudljivo kazalište. Mislim da sam se zato dobro snalazila u producentskim poslovima.

Bili ste menadžerica, producentica, redateljica... ali i kažete da ste prvenstveno glumica. Ipak, trebalo Vam je, nakon poznatih događaja u Velikoj Gorici, neko vrijeme da to sebi potvrdite. Što Vam je u tome pomoglo? Je li to Artaud? Ili Patti Smith?
- Artaud me je vratio mom čistom performerskom biću, vratio me u samu bit kreacije. Zato sam se njemu posvetila, ponovo ću se njime baviti u nekoj novoj formi. Artaudova poetika je prisutna u svakom segmentu moga rada. Ako postoje tradicionalne metode pristupu kazalištu, ja sam odabrala onu tajanstvenu koja spaja duhovnost, fizičko i umijeće. Današnjom terminologijom, zanima me kazalište koje spaja dramu i performans. Tekst i jedinstven doživljaj koji se nikad ne da ponoviti, jer je rizičan, jer u njega ulažem sve. A Patti Smith... dugo sam htjela raditi predstavu o njoj. Često smo Ivica Buljan i ja razgovarali o Patti Smith. Ona je obilježila našu generaciju. Njena autobiografija “Tek djeca” bila je okidač da to i realiziramo. To vrijeme punka, pobune u kojem sustvarali Mapplethorpe, Shepard, Warhol, Hendrix, Janis Joplin, Morrison... nosi snažan materijal koji nam je i danas potreban jer proizvodi slobodu. Patti je uzor svima nama koji smo u provinciji, zatvoreni stegama obitelji, škole, crkve, sanjali o Rimbaudu, o pobuni, o ljubavi... Predstava nosi atmosferu tog vremena. Dobili smo za nju Nagradu publike, što me je posebno dirnulo.

Imate veliku radnu energiju, valjda zato uspijevate s vlastitim neovisnim kazalištem Hotel Bulić. Koji su, osim financijskih, problemi neovisnih kazališta?
- Izniman je entuzijazam potreban za opstanak na nezavisnoj sceni jer je bezbroj demotivirajućih okolnosti kao što su, naravno, u prvom redu nedovoljna i nesigurna financijska sredstva, problemi s prostorom, tehnikom, sve nauštrb kontinuiteta koji je nužan za produkcijske pomake i mogućnosti da zbilja živiš samo od tog rada. Ja sam osnovala svoje kazalište prije više godina sa željom da stvorim umjetničko mjesto za sebe i ljude sličnog umjetničkog senzibiliteta. Svom neovisnom kazalištu sam se posvetila, povećali smo broj produkcija, broj izvedbi, radim na stvaranju što boljih uvjeta, osiguranju kontinuiteta. Ove godine smo i nagrađeni od publike za najbolje neovisno kazalište.

A problemi “ovisnih” kazališta?
- Nasuprot ovoj poziciji stoji velik broj okoštalih mehanizama koji ne žele uvoditi promjene ni na kojoj razini, ni organizacijskoj, ni estetskoj, a financijska sredstva su im osigurana bez obzira na domete.

Jeste li imali teških trenutaka zbog te stalne borbe za novac? Kvragu, novac nam je ipak potreban.
- Stalno sam se borila za svoju umjetničku poziciju, a jako sam dobro znala financijske posljedice takve situacije. Osim u povremenim angažmanima u institucijama, uvijek sam živjela u velikoj neizvjesnosti. Nisam se osigurala, niti sam iz tih motiva ulazila ili izlazila iz angažmana. Možda zvuči naivno, ali umjetnički motiv je moj pokretač. Naravno da se onda unutar tog izbora boriš za mogućnost da preživiš, to je daleko od komocije stalnih angažmana. Ovo ne govorim iz zavisti, jer sam sama birala svoj put, nego da naglasim koliko je rizika i napora potrebno da se opstane u drugačijim modelima koje bi konačno trebalo drugačije vrednovati. Moji oponenti su najprije osigurali materijalnu sigurnost, i kad su se zaštitili primanjima, isukali su sablje na mene, kao da ja predstavljam institucije i moć. Sve prije nego to. Moja pojava demistificira njihove lažne borbe protiv establišmenta, jer ja mu, za razliku od njih, nikad nisam pripadala.

Ali skloni ste iskoracima. Na primjer, izazvala ste negodovanje dijela javnosti kad ste u program ‘Splitskog ljeta’ prije dvije godine uveli Lucića i Dežulovića.
- Ima dosta zagovaratelja neke čudnovate ideje o dostojanstvu umjetnosti. Iza toga se najčešće krije nerazumijevanje i strah od novih formi. Istinsko umjetničko bavljenje ne može ulaziti u kopromise koji poništavaju umjetnički rizik. Sve onda postaje rutina. Više sam puta čula i da se o mom programu govori kao o alternativi. Molim vas? Brecht, Euripid, Osborne, Koltes... Mogu samo odgovorit protupitanjem. Što ima nedostojno u angažmanu najboljih splitskih satiričara? Nužno je iznalaziti nove jezike, nove estetike, stvarati programe koji provociraju duhovnu ustajalost.

Vaše predstave su subverzivne, ali i romantične. Kao da se u njima zrcali raspoloženje – nekad revolucionarno, nekad posve lirsko?
- Poezija je iskonski povezana s razumijevanjem i osjećanjem svijeta oko sebe. Naravno da upravo zbog toga proizvodi pobunu. Zalažem se za promjenu svijeta putem umjetnosti, za preobrazbu koja će ići prema uvažavanju Drugoga, političkog, nacionalnog, rodnog. Moje kazalište daje prednost slabome, ženi, djetetu, proganjanom.

Je li vrijeme da se ponovo odigra predstava “Evita Peron”?
- “Evitu” Raula Damontea Copija režirala sam 2009. godine. Nina Violić je dobila i nagradu za tu ulogu, predstava je imala sjajne recenzije, i žao mi je što nisam imala financijskih mogućnosti dalje je izvoditi. Volim tu predstavu. TBF-ovci Saša Antić i Luka Barbić su radili glazbu. Bavila sam se raznim razinama teksta. Zanimale su me opasnosti koje nosi režim s isturenom populističkom ikonom poput Evite koja ujedinjuje glamur i svetačku pozu. To što se krije iza izvještačene političke prezentacije, problem obožavanja, izokrenuta očekivanja doživljavamo na vlastitoj koži... Evita je opasan tekst koji dovodi u pitanje legitimitet poredaka, demontira veliku laž politike. Naša je stvarnost često negdje između groteske i zastrašujućeg.

Ima li šanse da Splićani vide predstavu “Dream of life” o Patti Smith?
- Mnoge moje predstave splitska publika nije vidjela, bilo one u kojima sam nastupala ili one koje sam režirala... Medeju, koja je obišla cijelu Hrvatsku, Europu, Ameriku (La MaMa), Venezuelu, Kubu... zatim Jackie, Evitu, Splendid koji sam režirala u Ljubljani, Rozamundu, Roberto Zucco u kojem sam igrala u Budimpešti, Dream of Life, da ne nabrajam dalje... Ali sam sretna što su vidjeli Ma and Al i Rekvijem za organe.

silvana uzinić

Živim pod naponom Kažete da volite skijanje. Jeste bili ove godine i gdje? - Nisam, nemam vremena, ali obožavam skijanje iako mi govore da mi je stil više pluženje nego skijanje, ali ne dam se. Izgledate jako dobro, nemojte mi samo sad reći da je to od teretane... - Volim jesti, ali kad radim, zaboravljam na hranu, živim u nekoj vrsti povišene energije ili opterećenosti. Osim toga, u svakoj predstavi imam iznimno teške fizičke scene, pa moram biti u formi... Aj, recite mi nešto šta do sada niste nikome. - Nikad nisam nikome rekla za koga ću glasati, he-he...

Ne pripadam stranci,  ne agitiram... Kazališna publika Vas voli, u to nema sumnje. No, oni koji ga baš i ne posjećuju, vezuju Vas uz neke političke opcije. Koji je Vaš odgovor? - Ne pripadam ni jednoj stranci i nikad nisam agitirala ni za koga za razliku od oponenata koji me prozivaju i koji su karijere ispleli u suradnji s političkim opcijama. Moji angažmani isključivo su vezani uz moje sposobnosti.

Spoj znanosti i umjetnosti Kako je primljena riječka premijera predstave Svršimo s božjim sudom part III? - Jako se svidjela Riječanima, dobili smo fantastične kritike od struke i publike, radili smo je u napuštenom industrijskom kompleksu... Treći dio projekta Svršimo s božjim sudom part III je nastavak rada u kojem smo razvijali ideju preko zamjene prirode surogatima. Prve dvije predstave su se bavile Artaudom preko videoinstalacija, zvuka, pokreta, glasa, a u završnoj fazi temama nadomjestaka, tijela bez organa koji su religija, kultura, mišljenje, industrije tijela koja proizvodi ratno tijelo. Predstavljali smo nadomjestke, patvorine koje bi trebale zamijeniti netretirane organe. Spoj znanosti i umjetnosti. Kako je prošla “Dama s kamelijama”? - “Dama s kamelijama” je imala dvije premijere, u Rijeci i u Zagrebu u Tvornici kulture. Sad ispada da se samo hvalim, ali stvarno su reakcije bile jako dobre. Inače, izvodimo “Šumu Striborovu” vrlo često, dogovaramo upravo nova gostovanja u Hrvatskoj...