Naravno, happy end nikad nije end. Dok pratimo priču o velikoj ljubavi pred kojom su se ispriječili još veći problemi, i dok navijamo za njezine junake, ne marimo za ono što će se događati nakon što žena i muškarac konačno završe u zagrljaju. Ne mari ni pisac odnosno scenarista, ako je dotična storija predočena u filmskim slikama.
Na njemu je da nam ponudi erotsku napetost i, nakon puno peripetija, razriješi je dirljivim činom sklapanja braka. Zadnju, bajkovitu rečenicu rijetko ćemo pročitati čak i u najjeftinijim ljubićima, iako se ona u pravilu pretpostavlja i, glasi po prilici, ovako: A onda su živjeli sretno sve do kraja života. Kad će se taj kraj dogoditi i u kakvim okolnostima, o tome pisci priča s happy endom šute kao zaliveni. Muškarac i žena mogu već sljedećega jutra poginuti u prometnoj nesreći ili doživjeti duboku starost.
O tome nitko, ni autor ni njegova publika, ne žele nagađati, i jedni i drugi hvatamo se za obećanje sreće, i to nam je dovoljno. A između brze i spore smrti zbijen je cijeli katalog mogućnosti o kojima ne želimo razmišljati. Još i manje želimo dovoditi u pitanje rok trajanja sreće koju je velikodušni pisac darovao svojim junacima. Happy end u najboljem je slučaju – čak i u trivijalnim ljubićima, a kamoli tek u životu – privremen. Prije ili kasnije, nakon što se odvrti odjavna špica filma ili života, preostat će samo end ispražnjen od svake sreće.
Onim što prethodi kraju bavi se zbirka priča „O čemu ne govorimo“ Slavenke Drakulić. A krajeva ima različitih, jer osim ljudi, umiru i veze među njima: ljubavne, prijateljske, obiteljske... Jedna od storija bavi se, primjerice, postupnim gašenjem ljubavi. Nekadašnja bliskost danas jedva da je i uspomena, brak je od emocionalne postao gola knjigovodstvena činjenica, ali ipak žilavo opstaje. Kako i zašto? Ovako to objašnjava autorica: „Dva tijela bez dodira, dvije osobe bez riječi. Ponekad, kad sam sama, osjećam se kao da mi treba tvoja potvrda za postojanje. Nakon toliko godina ne mogu više biti sama. Naš je brak poput napukle pločice u kupaonici. Pukotina se jasno vidi, ali pločica je i dalje jedna, zalijepljena za podlogu koja ne da da se raspadne. Drži nas podloga – strah od samoće.“
A samoća je uvijek u bliskom susjedstvu smrti. Dok pripovjedačica napušta bolnicu, ozdravljena i sretna što se vraća normalnom životu, njezina cimerica, s kojom nije stigla izmijeniti ni jednu jedinu riječ, ostaje u režimu samotnog čekanja na konačni odlazak: „Napokon oslobođena, čekam otpusno pismo. Dok čekam, maštam o toplom tušu i šalici jake kave. U sobi ostaje žena koja mumlja, bunca i ispušta nemušte zvukove, na kraju svedena na puko preživljavanje. Iz nje se još glasa samo bol, jedini znak života.“
Dio priča sabranih u zbirci je autofikcijski, a drugi „čista“ fikcija, jasno, pod pretpostavkom da je takvo što uopće moguće, a sve se one, u suštini, bave propadanjem koje je uvjetovano poodmaklom dobi i/ili bolešću. Teme su to o kojima nerado govorimo čak ni ljudima koje su nam najbliži, jer ne želimo kvariti njihovo raspoloženje i ubijati im apetit, a svoju ranjivost i očaj izlagati u ogoljenom izdanju.
Paradoksalno, jedan od najdirljivijih tekstova bavi se problemom koji nema izravne veze s bilo kakvom zdravstvenom tegobom, ali kojeg manje-više svaki čovjek počinje osvješćivati kad se nakupe godine. Što učiniti s knjigama koje si kao hrčak cijeloga života gomilao? Kućna biblioteka uvijek je pitanje vrlo osobnih afiniteta koje naši potomci ne moraju nužno dijeliti, dapače, uglavnom ih ni ne dijele. Trebamo li im ostaviti nekoliko kubnih metara problema, pa neka oni razbijaju glavu preteškim pitanjem što učiniti s predmetima koji se u današnje vrijeme više ne mogu nikome ni pokloniti ni prodati, ili nam je pametnije, za dobro vlastite djece, ali i knjiga koje ćemo za sobom ostaviti, osobno se nekako pobrinuti za budućnost svoje zbirke? Pitanje koje se na prvi pogled može doimati kao puka dekoraterska ili špediterska dvojba, za sobom povlači cijeli paket puno težih i sumornijih pitanja.
O temama o kojima nerado govorimo, nerado i čitamo. Svi se, u manjoj ili većoj mjeri, pokušavamo zaštititi od sadržaja koji bi nas mogli uznemiriti ili, još gore, temeljito deprimirati. Zato je važno istaknuti kako je ovaj libar, unatoč činjenici što je zaokupljen konačnim pitanjima, sav ozračen vitalizmom. Starost, bolest i blizina smrti materijalizirani su u tekstove koji pršte energijom, nepokorivim duhom i žudnjom za životom.