StoryEditor
KnjiževnostMORE KOJE JESI

Jakša Fiamengo, praštajući svjetovni svećenik, u isti je tren i lanterna za namignut kapetanu broda, kao i signal u noći uz cestu u prvom redu šume

Piše Siniša Vuković
25. prosinca 2020. - 08:20

Ne dogodi li se preko vikenda Sudnji dan, u nedjelju, na blagdan svetog Ivana apostola, navršit će se dvije godine od preminuća Jakše Fiamenga, zadnjeg istinskog barda sveopće dalmatinske poezije. Preminuća? Dobro, to mi tako, ovozemni, etiketiramo bližnje mjereći onostrane dimenzije ovdašnjim aršinima... Jakša, za prijatelje Jakov, otišao je načinom kako teče rijeka: prošao je tako što je ostao... Otišao je, a tu je; otišao je, a traje... kao Zrmanja i Krka, kao Cetina i Neretva, da spomenut bude samo poker najdužih dalmatinskih rijeka.

Prostoru koji su one natopile, Jakov je pripadao cijelim sobom. Ta slatkovodnost, gdje se također napijao i napajao, prihvatila ga je kao svojega tako da ono slanomorsko svoje što je u rodnoj Komiži na Visu upio i ispio, stvorilo je emulziju umjesto slitine, odnosno tinkturu mješte kovine. Dobro, legure... Cukar rijekâ s jedne i sol mora s druge strane, učinile su osobu Fiamenga onakvom kakvom je volimo i kakvoj se divimo; šećer kopna i kristal mora ta su dva elementa, dvije molekule, svejedno, čija jednost ili čiji spoj čine ono što je i sastavnim dijelom nas samih: i glagoljaško koralno, i morsko koraljno...

Bez stihova Jakše Fiamenga svi mi, koji se osjećamo Dalmatincima, bez srama i pokude mogli bismo se ćutiti pomalo i izgubljenima. Jakša je i neka vrsta drvenog pala za struju i kamenog mula za vezat barku, u isti tren i lanterna za namignut kapetanu broda, kao i signal u noći uz cestu u prvom redu šume što pekarniku upravlja put kamo valja dalje se zaputiti za potrebitome do u kuću dostaviti kruh. Zato i pišem kako Jakša jest, a ne da je Jakov – bio...

'SUTRA ĆE TE PONIT'

Kako Jakšu Fiamenga svesti na ono najosnovnije, najesencijalnije, na ono ontološko iz čega je pročedio i razvio se, i, na ono što on bje, što jest, ili što će biti? Osnovnom mjernom jedinicom prosijava ga se isključivo kroz sito pjesništva, pa onda još i niz ono rešeto što se tiče spravljanja stihova za lakoglazbene note i festivale zabavne ili klapske glazbe, ne primjećujući kako se u paralelnom svijetu, tu, baš ovdje među nama, odvijao paralelni Jakovljev svijet i san versâ što su stup pozlate na kičmi sveukupne hrvatske književnosti.

Usuprot spoznaji kako je Jakša Fiamengo jedan od najpopularnijih – pa tako i najvećih – stihotvoraca što je djeljao slike i metafore namijenjene još dvjema od sebe odalečenijim instancama (skladanju i pjevanju), on je bio i ostao, zapravo, lektirni pjesnik i onovremeni začinjavac i ovovremeni demijurg. Nije od njega bilo očekivati odgovora na koliko priprosto toliko i pretočno pitanje: jesmo li to primijetili i jesmo li toga svjesni? A može i ovako: jesmo li pročitali pjesnika Jakšu Fiamenga? Ili smo ga samo, s radija – slušali?

Da, ruku na srce, kuneći se u ljubav i poštovanje što smo mu ga spremni u svaki čas podati i priznati, mi ustvari nismo dragoga nam Jakova ni – pročitali! Podjednako onako kako nismo pročitali ni Momčila Popadića ni Arsena Dedića... Ma ni Tomu Bebića! (Uzgred, trebalo bi pročitati pjesme – ponavljam, pročitati! – što ih pjevaju Marijan Ban i Zlatan Stipišić Gibonni...) A, kao, poznajemo ih i cijenimo ih. Poput potonjih genijalaca bio je i Jakov takozvani paroliere, tvorac stihova za kompozitore, pa ćemo pjevušit Nadalinu i Laku noć Luiđi, laku noć Bepina, kantat ćemo Piva klapa ispo' volta i Nokturno, feštat ćemo uz Infiša san u te i Luce mala, radovat se uz šansone Lastavica i Blago onom tko te ljubi, sjetni ćemo biti uz baladeskne elegije Antonio i Ljubim te do bola, a i neki Vagabundo proburdižat će U prolazu...

I, pokapat ćemo se uz njegov tremendni i rekvijemski, prekogrobni i ostentativni zapravo motet, Sutra će te ponit, što ga je Jakov bio napisao svojem ocu 27. prosinca 1986., kanda sluteć i datum vlastite smrti: taman trideset i dvije godine kasnije, evo, baš u nedjelju pred nama, 27. prosinca... Pišući svojem ocu, eto, Jakov je Sutra će te ponit napisao – sebi...

Ali, uza sav respekt što smo ga već unaprijed spremni bezrezervno isporučiti na konto komiškoga pjevidruga, mimo nas su se prolile i od nas su se odrebatile sve one tisuće pjesama što su uza kolpomorto bile vezane i tako se ukotvile unutar tridesetak samostalnih pjesničkih kanconijera što ih je Jakša svojim perom, kao njegov susjed ribar svojom iglom za krpljenje mreža, bio sašio za svih nas i zašio ih zavazda.

A gotovo istodobno s pjesničkom legitimacijom, Fiamengo je započeo i s profesionalnom žurnalističkom inicijacijom. U formuli binoma pjesnikovanja i novinarstva izrodila se njegova živodajna jednadžba koju nije htio riješiti za čitavoga trajanja vlastite stažne zaposlenosti. Mirovinu je zavrijedio kao polivalentni, bujnim talentima raspršeni publicist, koji je djelatni vijek proveo baš u "Slobodnoj Dalmaciji", gdje je bio i novinar i urednik, i feljtonist i kritičar, i intervjuer i reporter, te izvjestitelj s priprema izložbenih i koncertnih, kazališnih i književnih manifestacija, a nije nedostajalo ni putopisnih apostila iz matične domovine, kao ni javljanja iz nebrojenih europskih, američkih i azijskih destinacija. Sabir nekih od tih po arhivama razasutih napisa i komentara mogao bi činiti vrijedno višetomno izdanje jedne vrste kolektivnoga pamćenja onoga nečega najboljega među nama zbivenoga.

Ovaj kolekcionar i motiva i mitova ujedno, zadužio je Dalmaciju kako god da se okrene ili obrne. Po sadašnjim uvjetima na koje smo, žalibože, pristali, u kurentnoj svakidašnjici inaugurirali smo kriterije što se mogu prispodobiti kišobranima kojima već na propuhu pucaju žice, a kamoli ne na buri... Premda evidentno kozmopolitske, oči pjesnika Jakše Fiamenga fiksirane su u dupljama što režu i očitavaju arhipelag koji vizibilno staje u potkovu komiške vale...

Ono što se s tog fiktivnog (a u naravi stvarnog) vidikovca zjenicama hvata, ukupnost je poetskog svijeta uhvaćenog u mrežu Jakova pjesnika. Zato je i marinizam njegove prvotne samostalne zbirke, More koje jesi (1968.), preobrazio se u njegov doživotni manirizam... More je, spočetka, bilo credo Jakovljevih poetskih zanimacija; more je, skraja, i bilo i ostalo poplava i inflacija njegovih nagnuća i kredita s kojima se onomad i bio hrabro upustio u avanturu pjesnikovalačkog p(r)ovjeravanja.

'MORE KOJE JESI'

Da, korađozno krenuvši u izazov odmjeravanja s kolegama prethodnicima i pobratimima suvremenicima što modelirahu u stihu, Fiamengo je zarana shvatio kako valja duh pjesnika odmah ispustiti iz sebe, kao krv iz nosa kad puknu žilice i kapilare, da ona ne zaštopa misao i da se ne izgubi točan i najdraži stih. Nije licitirao s pomodarstvom, nije se htio vezati ni uz jednu struju što je u vrijeme njegove inicijacije osvjetlavala pjesničko nebo i napajala zemlju, nego je lapiš svojega isejskog ishodišta upravio tenkovski moćno poput Prijapa i krčio sebi put neovisan o ičemu ili ikome.

Zbirka More koje jesi jedna je od najtoplijih Jakšinih knjiga i jedna od najhomogenijih. Zato u njoj nema ni naslovâ ni velikih slova, ni kitica ni rima, ni interpunkcija... Jedini je orijentir more, uvijek i vazda samo – more:

ima nešto u tom moru i u meni što ga pratim

kad ga gledam kako se udaljuje

ili kako se stišava

ima nešto u načinu na koji s njim govorim

ima nešto u našim blizinama

i u blizinama kopna i žeđi

svi mi na isti način trpimo od vode

žanjemo se ja i more

i u plodnost se obraćamo

to more nesvladivo

ima nešto u našim poznanstvima

šutnja za koju je vrijedno šutjeti

razlog prema kome su sva ostala spajanja samo puka prisutnost

ima nešto u tom moru i u meni što ga pratim.

Jakša Fiamengo bio je naše zrcalo i odraz kolektivnog pamćenja u vlastitoj nam faci; bio je neprihvaćeni iz susjedstva boem, a ukradeni iz zavičaja totem... Nisam siguran koliko smo njegove velikosti bili dokraja svjesni dok je među nama trajao, dok je onako zubato i buzdovanski bodljikavo s nama se šalio; dok nas je onako funcutski prcao i zafrkavao, a sve s onim onostranim i obostranim smiješkom od oprosta: čim te je štrecnuo, okom ti se ispričao, pa nisi mogao ne odagnati ljutnju, nisi mogao ne obezgriješiti ga i utopiti svu šporkicu u sakramentu ispovijedi i odriješiti ga... Nisi mogao ne biti, najbrže govoreći, praštajući svjetovni svećenik, baš kao i on, Jakov...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. srpanj 2021 17:46