ŽivotSVAKA MU PIZA

Otkrivamo pravo blago s kartolina koje je bard dalmatinske poezije slao pune 34 godine svom slavnom prijatelju. A nakon smrti i njegovoj supruzi

Piše Siniša Kekez
9. lipanj 2019. - 21:05

Za početak mlađim čitateljima treba objasniti što je to razglednica ili po splitski kartolina. Riječ je o fotografiji određenog mjesta na čijoj se pozadini mogla napisati poruka, pozdrav iz toga mjesta. Pošiljatelj i eventulano osobe u njegovu društvu potpisale bi se na taj pozdrav, stavile marku koja je bila jeftinija nego za pismo i poslale na adresu primatelja. Kako se razglednica nije stavljala u kuvertu, mogao ju je pročitati i poštar, ako ga je zanimalo.

Te razglednice pokazivale su primatelju da osoba na putu misli na nju, ili da se, kao danas, želi pohvaliti gdje je otputovala. Te su se razglednice - s kojima su se dizajneri i u socijalizmu ponekad natjecali koja će biti ljepša i originalnija - često stavljale na police, ili na frižidere poput današnjih magneta. Često su se čuvale dugo godina jer su razglednice bile emocionalni spomenar i vremeplov.

Danas bi možda nekome bilo i smiješno da si razglednicu i marku plaćao desetak kuna, kako bi s odmakom od nekoliko dana obavijestio nekoga gdje se nalaziš, umjesto da snimiš selfie i WhatsAppom ili Viberom pošalješ ga istog trena. Ali tada u "destinaciji" nisi boravio dva-tri dana nego dva-tri tjedna i vrijeme je sporije teklo. Iskreno, osobno bih često radije poslao, a još više primio razglednicu nego fotografiju na mobitel.

Jedni od onih koji su intenzivno komunicirali razglednicama jesu veliki dalmatinski pjesnik, novinar i urednik Slobodne Dalmacije, akademik Jakša Fiamengo i veliki, štoviše najveći kazališni kritičar "Slobodne", teatrolog, pisac, profesor, ribič, piciginaš Anatolij Kudrjavcev.

Za njihove uglazbljene i neuglazbljene pjesme, knjige i kazališne kritike, legende i anegdote dobro znamo, ali povijest pisana razglednicama bila nam je nepoznata. Barem do sada, dok Ingrid Poljanić, prividno umirovljena knjižničarka, kći Anatolija Tolje Kudrjavceva nije na nedavnom Mediteranskom festivalu knjige iz kartonske kutije ženskih cipela broj 36 na svjetlo dana iznijela kartoline koje je Fiamengo, koji nas je napustio lani u prosincu, pisao Kudrjavcevu, koji je preminuo prije jedanaest godina.

Prema evidenciji Ingrid Poljanić, koju je Jakša zvao Iša, Jakša je Tolji kartoline počeo slati 1982. godine, a nakon Toljine smrti u ožujku 2008. godine nastavio ih je slati Toljinoj još uvijek dobrodržećoj supruzi Ladi. Zadnja Jakšina kartolina kod Ingrid datira iz 2016. godine.

- Mora bit da je i Tolja Jakši slao kartoline, možda je čak prvi i počeo, ali one bi se možda mogle pronaći u Jakšinoj ostavštini. Jakša je mijenjao oslovljavanja tate i mame pa sam tako pobrojila: Splićanist, (H)ranjenik, Dr. pripravnik, Drdujko, Sveta obitelj, Poštovani Tolja i Lada mu, Gospođa Lada & Tolja, Tolja und Lada, Gospođa & pučani, Tolje i Lade sveta skupina, Pleme Lade i Tolje, Naši Lada i Tolja..., objašnjava Ingrid koja je otkrila i da je dugogodišnja marka na Jakšinim kartolinama bila bracera, od kunu i osamdeset lipa.

Nije nam poznato je li Hrvatska pošta sporo mijenjala dizajn ili se Jakša iz ljubavi prema braceri opskrbio zalihom takvih maraka.
Ingrid je pedantno složila kartoline i knjižničarski ih podijelila pregradama. Prve su takozvane obične, kojih ima sačuvanih stotinjak, onda su tu pjesničke, pa duhovite, pa one pisane mami Ladi, nakon Toljine smrti. Ukupno dvjestotinjak kartolina.

- Tada je bio običaj slanja kartolina, poslali bi ih nekome na primjer iz kafića i svi okupljeni bi se potpisali. Tako su i Tolja i njegovo društvo, na primjer Tonči Petrasov Marović, Vjeran Zuppa i Petar Brečić, slali kartoline iz zagrebačkih restorana u Split. Jakšu i Tolju povezivalo je kazalište koje su obojica pratila i o njemu pisala. Zajedno su pratili i podržavali amaterske teatre, kao i zadarske, šibenske i splitske lutkare - objašnjava Ingrid.

- Za odnos Jakše i Tolje važno je da su moji roditelji, sami, pa zajedno s mojim tadašnjim momkom, a poslije suprugom Brankom i kćeri Sanjom, počeli ljetovati u Komiži od 1975. godine. Tolji se jako sviđao Vis, u koji tada nisu smjeli dolaziti stranci. Ta ljetovanja potrajala su do 1985. godine. Tada se otok počeo pomalo iznakaživat, minjat, počeo je dolazit turizam.

Napuhale su se cijene i ljudi su se počeli minjat. Ali moji nisu ljetovali s Jakšom, niti kod njega. Tolja bi iša s brodom i lovija ribu, baca mriže i parangale, poteza bi do Sveca. Gušta je u tome. Tolja je bija veliki prijatelj s komiškim bricom, Sinjaninom Duškom, kojega su zvali Dule. Obojica su pustili brade, išli skupa na premijere i mudro zborili. Tada je nekako počelo i intenzivnije druženje s Jakšom, objašnjava emotivno Ingrid i pokazuje prvu kartolinu iz rujna 1982. u kojoj Jakša s obitelji s jematve na komiškome pozdravlja Tolju i obitelj.

Komiža, rujan, 1982., vjerojatno prva Jakšina. "Sa ovih rosnih stepa, gdje broda i mora nema na kilometre javljamo Ti se (cila "stara" familija) sa targonjo i srdačno tebe, Ladu, Sanju, Išu, Branka i sve ostale, bliže i daljnje, pozdravljamo Jakša, Fanica, Barba Ive, Nikša, Dražen".

- Uz Jakšu, Tolja se u Komiži počeo družiti i s Joškom Božanićem, ići na večeri poezije u Modru špilju. Jakša se tada počeo družiti s nama i obiteljski, preko Tolje upoznao je i zavolio moju mamu, mene, moga muža, dicu. Posebno je razvio nježno prijateljstvo s mojom kćeri Sanjom, koja je tada imala četiri-pet godina i zajedno su pisali pisme i recitirali stihove u Modroj špilji, objašnjava Ingrid, potvrđujući da su kartoline šaka slova i vrića uspomena.

- Jakša je utjecao na Tolju da ide u smjerovima gdje nije bio. Na primjer, nakon pet objavljenih knjiga potaknuo ga je da se učlani u Društvo hrvatskih književnika, što mu je donijelo i određene pogodnosti. Osim toga, Tolja je u druženju bio selektivan. Družio se s osobama koje su ga veselile, od ribara do balotaša. Nije težio druženju s viđenijim osobama. Jakša ga je upoznao s dosta ljudi.

Tolja se nije družio s glumcima, a Jakša ga je povezao i s njima, pa je na primjer bio na ručku s "Histrionima". Jakša ga je uvukao i u klapski svijet. Tolja je bio u žiriju za klapske stihove, a nakon njega tu je ušao Jakša. Jakša mu je kao urednik kulture Slobodne Dalmacije naručio da piše skitnje, putopise i feljtone. U jednoj kartolini mu govori: Kad ćeš više pisat o Varošu?, objašnjava Ingrid Poljanić prirodu njihova prijateljstva i podsjeća da je Jakša Tolji posvetio sonet objavljen u petoknjižju, a napisao mu je i pjesmu za knjigu "Splitske face", gdje ga je Tolja dosta oštro portretirao.

Ali Jakši je to bilo simpatično i nije ništa zamjerio. Koliko znamo, Tolja Jakšu ipak nije uspio zaraziti piciginom.

Pogled na uredno složene kartoline za kavanskim stolom otkriva prirodu odnosa značajnih ličnosti ne samo splitske kulture posljednjih pola stoljeća, nego otkriva i opseg Jakšinih skitnji, emotivnost i zaigranost. Kartoline koje je poput cime bacao prema domu, znajući uvijek gdje se mora i želi vratiti.

Nama iz redakcije, koliko znam, nije slao razglednice. I sada kad ih čitam pitam se kako u ritmu svakodnevnog posla nismo vidjeli da bi popularni, široko cijenjeni čovjek koji je pisao takve kartoline i onakve pjesme, mogao davati naslove na prvoj stranici i barem u tjednom ritmu slati poslanice svojim brojnim poštovateljima. Ali kad se dublje i olakotnije razmisli, može li simbol cijele Dalmacije uopće pripadati ijednoj redakciji?

Kad bi nam barem sada Jakša mogao poslati kartolinu! Ali čini se da ni tamo gdje je otputovao kartoline nisu u điru. Barem mu je dobro i lipo, kakve su i njegove kartoline, na koje se konačno prizemljujemo.

Iz Šibenika, s Međunarodnog festivala djeteta, gdje je bio redovit, zapravo doma, izdvajamo nekoliko kartolina. Jakša 2004. dolazi do uvida: "Je, lako je ostarit, ali nije lako ostati dijete. S dječjeg festivala...".

Godinu poslije u kartolini koju je supotpisao Srećko Šestan piše "Ja sam živ/ i nisam cika/ ovod, nasrid Šibenika". A 2007., inspiriran dicom, a možda i autoprilogom kolege Zdravka Jurička Jakša piše: "I u pismi i u priči/ Šibenik na dicu sliči!/ I u Fići i u Mazdi/ Šibenik na dicu bazdi!"

Selca, u kojima je bio čest gost i ovjenčan na Croatiji redivivi, okrenula su ga na filozofiju pa piše: "Ja na Braču i bit ću ovdje dok ne odem. A onda ću biti u Splitu sve dok budem". Ovu misao teško da bi bolje razvio i Robert Kopal. Bol je također često bio Jakšino odredište, ali ne da bi jedrio na dasci nego da bi žirirao klapama.


Razglednička slika Zlatnog rata 2000. nadahnula je Jakšu na pjesničku satisfakciju: "Evo ovdje i Brač isplazio jezik u more pa ni meni ne preostaje ništa drugo. Samo: komu?" A sedam godina poslije piše: "Bol bolujem/ s klapama u điru/ a svi drugi nek su kuco/ i u miru". Kad smo već kod Brača, u Supetru 2006. kratko je, ali oštro zapisao: "Jo ča je grubo ono selo od grada priko!": Bila dosjetka ili ne, vrijedi se zamisliti.

Od otočnih vijađa, iz Nečujma 2002. piše: "A sad sam na Šolti. Mogu vam reći da je ljepše sa Šolte gledati ponistru nego s ponistre Šoltu". Stvarno, nitko nije mjerodavniji od Jakše da to napiše. Iz Dubrovnika, koji je drhtao pred Toljinim kritikama, Jakša nepoznate godine pjeva: "Sve po guštu i po volji/ neka naš pozdrav leti Tolji./ Koji s vragom tikve sadi/ stog' naš pozdrav gre i Ladi", uz supotpis dubrovačke povjesničarke Slavice Stojan.

Put ga je nedefinirane godine odnio i u Makarsku, vjerojatno u društvu Veljka Barbierija. "Evo me sada među kuharima a nisam siguran jesam li ja degustator ili degustirani".

Jakša je naravno rado putovao i u izvandalmatinska odredišta. Od 2005. do 2007. šalje tri pozdrava iz Rovinja. "Na Šoljanovim danima još su uvijek najbolje noći!", "Uz rub Istre jedno svitlo tinja/ Sveta Fuma od grada Rovinja!" i

"Sve prolazi/ ali se ne minja/ topla svitlost/ staroga Rovinja". Iako jezera nisu more, ljepota Plitvica ne ostavlja ga ravnodušnim pa 2000. piše: "Teku slapovi/ ma tečem i ja./ S tutti quanti in compagnia", a 2006.: "Splitićarim po Plitvičkim jezerima sa pjesničkim bulumentama i tvrdim: ŽIVOT JE, DEFINITIVNO, LIJEP! Ćao bao! Stari Jakša F." "Ne iz cijele nego iz Po Žege primite srdačan pozdrav", piše Jakša nedefinirana datuma iz slavonske zlatne doline.

Za pjesnika i putnika Jakšina formata granice su puno lakše prelazne od sonetnih pravila pa se usred rata, šest dana nakon granatiranja Dubrovnika, 12. prosinca 1991. zatječe u Rimu i u poetskom zanosu ohrabrujuće piše: "Malo straga/ malo spolja/ tebi pozdrav/ tebi Tolja/ neka su nam srca mlada/ neka živi, živi Lada".

Ne čekajući međunarodno priznanje Hrvatske, na kartolini jasno naznačuje da je Jugoslavija već bivša. Desetak godina poslije put ga vodi na književni festival u Leipzig. "Od tolikih librih/ ostajem bez daha/ stog idem do groba/ dičnog meštra Bacha!" piše Jakša koji je volio obilaziti groblja i pokloniti se velikanima, naći odaziv smrtnosti i vječnosti. "S kazališnog puta, na pola dužine,/ primite lijep pozdrav od Hvarske družine" piše Jakša 2007. iz mađarske Kophaze/ Koljnofa uz supotpise ekipe s prikazanja "Lovrinca mučenika".

I time staje izbor kartolina upućenih Tolji, a prva koja je nakon njegove smrti upućena gospođi Ladi je iz Osijeka 14. travnja 2008., dvadesetak dana nakon Toljina odlaska. "A, evo, ja iz Osijeka pod utiskom gubitka. A i ovdje ga žale", piše Jakša minimalistički, da je riječima tijesno, a osjećajima široko. "Gledam polja,/ sanjam oseku/ ja sam Ti eto/ zapeo u Osijeku", piše iz slavonskog centra u ožujku 2011. prije oseke mladih ljudi.

I gospođi Ladi piše i iz Šibenika: "Kako nema kartoline na Palagruži poslao sam pozdrav po galebu, ne znam jesi li ga dobila. U Šibeniku osim djece ima i kartolina pak Ti jednu šaljem". S rodnog škoja stiže kartolina: "Evo mene u Visu, Komiži/ Studeno je i zima se bliži". Na ovim kartolinama pečati su nejasniji pa je teško odrediti datume.

Iz Zadra stiže putnička autobiografska kartolina: "Skitam po Zadru i po Kornatima, a i inače skitam. Dok mogu. Živjelo skitaranje." Iz Prika na Ugljanu 2012. piše kartolinu: "Malo misto, puno svita/ barba Jakša pisme čita".

Jakša nastavlja i svoja inozemna putovanja pa 2013. piše u Kranjčevićevu: "Srdačan pozdrav iz kraljevskog Madrida, a i njemu bi, vječnom putniku, bilo drago gdje sam. Puno zdravlja i sreće želi Jakša F.". U Madridu, pretpostavljamo, ipak nije išao na groblje. Godinu poslije Toljine smrti Jakša odlazi u SAD. Iz Chinese Theatrea u Hollywoodu 25. travnja 2009. šalje kartolinu: "Hollywood je tu, San Pedro je tu, Los Angeles je tu, a gdje su anđeli? Srdačan umirovljenički pozdrav sa Pacifika", piše Jakša kojemu očito zapadna američka obala nije ni sjena istočnojadranske. Iz hotela i casina "New York, New York" iz Las Vegasa u travnju 2009. poručuje: "Evo već peti dan živim usred ovoga pakla od zabave i profita! Hoću kući!" Las Vegas očito ga nije nadahnuo da napiše "Ruleta gre" ili "poker dikod baci klapa ča još ni gotova...".ž


Nažalost nemamo toliko prostora da donesemo još veći izbor kartolina koje je Jakša slao obitelji Kudrjavcev, ali nadamo se da će neka od brojnih splitskih kulturnih i književnih institucija uroniti u kartoline, stručno ih obraditi i predstaviti javnosti. Koju taj sadržaj i te kako zanima. Budući da je Jakša imao puno prijatelja iz novinskog, književnog, glazbenog i "običnog" svijeta, logično je pretpostaviti da je i njima slao razglednice.

Ako su ostali primatelji bili brižni kao obitelj Kudrjavcev i sačuvali ih, našlo bi se tu zanimljivih dosjetki i pjesama, velika knjiga Jakšinih razglednica. A moguće da je i Jakša sakupljač sačuvao primljene razglednice! Čovjek bi očekivao da će se kulturne institucije pojagmiti i naguravati zbog takvog kulturnog sadržaja, ali nažalost stanje baš i nije takvo. Možda ovaj tekst to i promijeni.

Iako je komunikacija jednosmjerna, od Jakše prema Tolji, nama su te kartoline, najviše zahvaljujući golemom trudu i brizi Ingrid Poljanić, otkrile nepoznat odnos dvojice važnih ljudi dalmatinskoga kulturnog i novinskog kruga. Dvojice prijatelja, koje je povezao put u Vis i uvis, naoko Don Quijotea i Sancha Panze, Tolje i Jakše.

Ove kartoline otkrivaju još jedan paralelni trak Jakšina opusa. Fiamengo je, poput Miljenka Smoje, bio domaći na puno mjesta Dalmacije. U Komiži, Omišu, Bolu, Nečujmu, Starom Gradu, Hvaru, Filipjakovu, Kostanju... No čini se da je više bio putnik nego putopisac i držao se one "Reci mi pjesmom što mi imaš reći", zato i nije objavio svoje "Skitnje".

Ali, među ostalim, za ovoliko i ovakvo razgledničarstvo Hrvatska pošta mogla bi se odužti Jakši i jednom poštanskom markom njemu u čast. Naravno, onom za razglednice. A o Tolji drugom prilikom.

Neka mu se pošta oduži

Za ovoliko i ovakvo razgledničarstvo Hrvatska pošta mogla bi se odužti Jakši i jednom poštanskom markom njemu u čast. Naravno, onom za razglednice

 

#JAKšA FIAMENGO#ANATOLIJ KUDRJAVCEV#FIAMENGOVE KARTOLINE