Polovinom devedesetih, šest godina prije “Daj mi sebe”, Nicolas Cage se prvi put okušao u božićnom filmu. Cageov božićni prvijenac jest danas pomalo zaboravljena komedija “Zarobljeni u raju” (“Trapped In Paradise”, 1994.). U to doba Cage je naveliko snimao komedije ove ili one vrste nakon što je uspješno debitirao kao komičar u “Arizona Junioru” braće Coen. “Zarobljenima u raju” su prethodili “Opčinjena Mjesecom”, “Medeni mjesec u Las Vegasu”, “Napojnica od 2 milijuna dolara” i “Čuvajući Tessu”.
Film se nadovezuje na Cageove prethodne humoreske, s tim da je ovdje komedija dobila božićni prefiks. Interesantno je da se “Trapped In Paradise” nadovezuje i na Cageov godinu dana raniji krimi-triler “Red Rock West” budući da Cageov lik spletom okolnosti također ne može napustiti titularni gradić koliko god da želi i nanovo se vraća natrag, a zarobljenost je ovdje najavljena uvodnim kadrom snježne kugle. Konačno, Cageov lik je u “Red Rock Westu” rekao “Možda opljačkam banku”.
Donekle je ovo mogao biti i krimić ili barem krimi-komedija o pljački koja polazi naopako, ali redatelj George Gallo (dotad poznat kao scenarist akcijsko-komičnog klasika “Ponoćna utrka” i režiser božićne “29. ulice”) ipak nije krenuo tim putem, već ostao u okvirima komičnog “X-mas” filma.
Na koncu pensilvanijski Paradise je doslovce rajski gradić s redom plemenitim ljudima, a Red Rock West bliži paklu, napučen mahom pokvarenim žiteljima. U Paradise će stići Cageov lik, vlasnik restorana Bill Firpo, zajedno s dvojicom braće, netom uvjetno puštenih iz zatvora, nepopravljivim lažljivcem Daveom i kleptomanijakom Alvinom (Jon Lovitz, Dana Carvey).
Da bi “Zarobljeni u raju” mogli biti jedna od onih “glupastih” komedija napadne komike, sugerirala je nastupna scena s Daveom i Alvinom na saslušanju za uvjetnu, kad prvospomenuti brat počne iritantno imitirati pterodaktila. Srećom, Carvey nivelira scenu glumeći Alvina kao da je Mickey Rourke postao jedan od braće Marx, Lovitz se prestaje izražavati na takav humoristični način, a Cage je Cage.
Tri brata u najboljim trenucima mogu podsjetiti na braću Marx ili, još bolje, trio “Three Stooges” čiju je komiku u božićnom akcijskom filmu “Smrtonosno oružje” oponašao Mel Gibson. Dave i Alvin mogli bi se naći i u komediji “Sam u kući” ili njegovu nastavku umjesto provalnika Harryja i Marva jer to je većinski ta škola fizičke komike. Njih dvojica će namamiti brata Billa (on je i sam znao krasti, ali se primirio) da odu u Paradise jer su u zatvoru čuli da se tamo kao od šale može opljačkati gradska banka.
Nakon što Bill ugleda 270.000 dolara, zaljubi se u novac gotovo jednakom brzinom kao i u službenicu banke Sarah (Madchen Amick; “Twin Peaks”) i pristane na krađu koja se odvija na Badnjak, što “nije u redu”, kako komentiraju domaćini idiličnog grada čija će dobrota i božićni duh početi prožimati braću lopove koji u svakom neuspješnom pokušaju bijega iz grada raznim prijevoznim sredstvima budu nesebično spašeni od lokalaca.
Kad braća slete automobilom s ceste, pomoći će im član obitelji direktora banke (Donald Moffat; “Stvor”) i pozvati ih na večeru za Badnjak. Lokalci će ugostiti kriminalce kao da su im familija i u njima se polako budi savjest, počinje razvijati osjećaj krivnje i potreba da (u)čine pravu stvar.
Istovremeno, Gallo prekrcava film podzapletima i likovima, pa u gradić u potrazi za pljačkašima dolazi FBI na čelu s agentom Peyserom (Richard Jenkins), kao i par zatvorenika (Vic Manni, Frank Pesce) koji su Daveu i Alvinu spomenuli banku u Paradiseu.
Da se dočepaju novca, zatvornici otimaju majku braće (Florence Stanley) i voze je sa sobom u gradić. Majka je dojmljiv lik i mogla bi glumiti u nekom mafijaškom Scorseseovom filmu poput “Dobrih momaka”. Kad je zatvorenici nazovu imenom, ona ih spraši “Edna? Edna? Spavamo li zajedno? Mislim da ne. Za vas sam gospođa Firpo”.
”Trapped In Paradise” koketira s krimi komedijom, čak i akcijskom komedijom računajući sudare i potjere za braćom, računajući i jednu koja uključuje konja kako vuče sanjke dok mu se za petama nalaze policijski automobili, što se nije dotad i otad moglo vidjeti u nekom filmu.
Božić je, međutim, vrijeme opraštanja, a i čestita božićna komedija nije se izgubila u mećavi likova i podzapleta. Ugodna božićna atmosfera nosi film i kad počne posustajati. Staromodne vrijednosti bile su utopijske i 1994., kamoli danas, stoga “Zarobljeni u raju” djeluju kao fantazija i potenciraju epitet “caprijanski”, s obzirom koliko idealistički prikazuju Ameriku.
Paradise je kao Bedford Falls iz “Divnog života”, samo bez nekog lokalnog negativca poput mr. Pottera. Na trenutke se može učiniti da su se braća vratila u prošlost par dekada ranije kao u “Povratku u budućnost”.
Otprilike takvu vibru Gallo želi postići, a koketira i sa superiornim “Beskrajnim danom” s obzirom na klaustrofobično-komičnu premisu o zatočenosti u gradiću i predvidljivoj, ali dovoljno zavodljivoj karakternoj metamorfozi glavnog lika i njegove braće koji više nisu isti ljudi kakvi su bili. Ponio ih je božićni duh.